Neal Stephenson i Nicole Galland: Uspon i pad D.O.D.O.-a

Neal Stephenson je jedan od onih autora koji izazivaju vrlo različite reakcije. Neki ga smatraju previše sklonim ekspoziciji, filozofiji i sporosti, dok drugi uživaju u njegovim analizama kompleksnih sustava, bilo da se radi o kriptografiji ili ekonomiji. Osobno, više spadam u ovu drugu skupinu: neke od njegovih romana (Diamond Age i Cryptonomicon) smatram remek-djelima, i uspješno sam prošla kroz sve tri knjige Baroknog ciklusa usprkos potpunom odsustvu spekulativnosti. Jedino Stephensonovo djelo koje nisam dovršila bio je roman Seveneves, koji me držao iskreno oduševljenom sve do 452. stanice (od 699, tako to ide sa Stephensonom) a onda me jednostavno izgubio, iz nekoliko razloga od kojih, napominjem, ni jedan nije bio loše pisanje. D.O.D.O. me, međutim, držao zalijepljenu od početka do kraja. Kad je tek počinjao pisati, Stephenson je bio zamislio da će se izdržavati proizvodeći tehnotrilere, a spekulativnu fikciju pisati za svoj gušt, uvjeren da ono što je njemu zabavno i zanimljivo neće nikad biti komercijalno uspješno. Do tog je uvjerenja došao kad je njegov prvi roman, The Big U, satirični pogled na američki sveučilišni sustav, doživio posvemašnji neuspjeh i potonuo tako temeljito da ga čak ni kasniji Stephensonov uspjeh nije bitno iskopao iz opskurnosti. Uslijedio je ekološki orijentiran tehnotriler Zodiac, no – kao što vjerojatno znate – pravi komercijalni (a i kritički uspjeh) Stephenson je doživio tek sa sljedećim romanom, Snow Crash, kiberpunkerskom inačicom postmodernog trilera s junakom nenadmašnog imena Hiro Protagonist. Sve ovo pišem ne toliko da bih vam dala predodžbu o Stephnsonovoj karijeri, nego da bih naglasila da Stephenson od samih svojih početaka voli satiru, i zna kako napisati napeticu, page-turner koji će vas navesti da svih zilijun stranica progutate u jednom dahu. (Čak i kod Seveneves, onih prvih 452 stranice pročitala sam u dva dana, a ako me sjećanje ne vara, za pojedine knjige Baroknog ciklusa trebalo mi je po četiri ili pet – nemali uspjeh uzevši u obzir da sve tri imaju po oko 900 strana.)

I tako konačno dolazimo do Uspona i pada D.O.D.O.-a (neću vam reći što znači ova kratica, a ako ne volite spojlere, preskočite i Guardianov prikaz knjige.), koji spaja obje ove Stephensonove ljubavi s njegovom prepoznatljivom sposobnošću analize funkcioniranja složenih sustava, i daje nevjerojatno zabavnu i zanimljivu knjigu.

Prvo zanimljivi dio: kao i uvijek kod Stephensona, ni ovdje ne fali neočekivanih ideja. Početna je pretpostavka romana da je magija nekad postojala, kao kombinacija genetskih sposobnosti i tradicije prenošene po majčinskoj liniji, a onda postupno nestala s usponom znanosti/tehnologije. Ova zamisao nije posve nova, no Stephenson joj daje objašnjenje koje gotovo da bi moglo zvučati znanstveno uvjerljivo. (Pripisujem to Stephensonu jer Galland inače piše povijesne romane.)

Ovaj dio doznajemo kroz priču o stručnjakinji za umrle jezike, Melisande, koju regrutira čovjek iz “mutne vladine agencije” kako bi prevodila naizgled nasumično skupljene povijesne tekstove koji potvrđuju pretpostavku o magiji. Istovremeno, međutim, ista mutna agencija traži i način da ponovno oživi magiju, koji u velikoj mjeri ovisi od visoke tehnologije i suvremenih fizikalnih otkrića, a uključuje i Schrödingerovu mačku, u obliku stvarnih mačaka stavljanih u kutiju. (Spoiler alert: ni jedna od mačaka ne strada, ali im se iskustvo “baš ne sviđa”.)

Glavni razlog zašto to žele jest što postoji bojazan da će se razviti “magijski jaz”, jer određene strane sile izgleda već postižu određene rezultate s revitalizacijom magije, te se i SAD mora priključiti utrci. A utrka je dodatno zakomplicirana time što se magijom, između ostaloga, može putovati kroz vrijeme.

Koncept putovanja kroz vrijeme i njegovih posljedica inače, također je razrađen iznimno suvislo, a objašnjenje njegovog funkcioniranja, s višestrukim “nitima” multiverzuma koje reagiraju različito lijepo se uklapa u trenutne znanstvene pretpostavke. Ali – kao i uvijek kad se počne petljati po prošlosti – pojavljuju se problemi, opasnost paradoksa i promjene povijesti. Ovaj aspekt, koji postupno postaje centralna priča romana, dovoljno je snažan da održi napetost sve do kraja.

A sad na zabavni dio: cijela priča ispričana je kvaziepistolarno, kroz pisma, dnevničke zapise, ali i razne zbirke poruka, dokumenata, Powerpoint prezentacija i službenih dopisa. Tako imamo priliku vidjeti interni memo o prihvatljivim kostimima za Halloween (jer su šiljati šeširi i metle kulturološki uvredljivi za vještice), ali i ulomke iz ranosrednjovjekovnog skandinavskog epa Pjesan o Walmartu. Neke ljude takve će stvari iživcirati, ali neki ljudi su, koliko čujem, smatrali i da je Hiro Protagonist glupo ime za glavnog junaka. Oni kojima smisao za humor nije kirurški odstranjen, pak, jako će se dobro zabaviti promatrajući kako nešto tako apsurdno kao što je D.O.D.O. od praktički solo-pothvata postaje divovska organizacija podložna senatskom ispitivanju proračuna (“Trebamo li stvarno baš toliko mačeva?”) i postupno se pretvara u birokratsko čudovište koje izjeda samo sebe. Stephenson i Galland očito jako dobro poznaju funkcioniranje takvih sustava, a omiljen im je deadpan humor koji meni, osobno, jako dobro leži. Da pojasnimo, samo primjer jednog internog dopisa:

Povodom jučerašnjeg incidenta u redu u kafeteriji, Macy Stoll me zamolila da postam par savjeta za sigurnost koje biste svi trebali imati na umu dok ne stignemo isprintati postere, organizirati treninge itd.  […]

 Ni jedna opća politika ne može pokriti sve slučajeve, ali evo nekih generalnih pravila:

– Korice mača predstavljaju opasnost i mogu vas popiknuti! Bacite pogled dolje prije nego što stanete iza nekog mačevatelja.

– Uvijek pođite od pretpostavke da su sve oštrice oštre kao britva.

– Ako vidite da nešto ispada iz korica za mač, ne pokušavajte to uhvatiti golim rukama.

 Ako vam je ovo smiješno, uživat ćete u Usponu i padu D.O.D.O.-a. Ako se niste nasmijali, možda će vas ipak zainteresirati barem pustolovni dio, koji je i te kako prisutan, vodeći nas od križarskih pohoda, preko velikog londonskog požara, sve do današnjeg doba i vikinške pljačke Walmarta. U svakom slučaju, D.O.D.O. je zabavna, zanimljiva knjiga koju se lako čita i nije slučajno što je izbačena na tržište početkom ljeta, jer je upravo idealna baš za čitanje na plaži, ne tražeći od čitatelja, ako im do toga nije stalo, preveliki intelektualni angažman, a ipak pružajući sasvim dovoljno materijala za razmišljanje.