Ursula Le Guin, žanrovska ikona koja je imaginacijom promijenila svijet

Teško mi je započeti pisati o Ursuli Le Guin. O njenim knjigama, pričama, ushitu kad sam nabavio originalni FANTASTIC u kojem je izašla njena prva priča, April in Paris, kod nas objavljena u jednom Siriusu, o osjećaju ispunjenosti kad sam okrenuo zadnju stranicu The Dispossessed ili kao klinac vrtio stranice Lijeve ruke tame diveći se stilu i iznimnoj literarnoj kvaliteti romana koji je redefinirao rod i spol u žanru. Možda prva njena knjiga koju sam pročitao je ipak bila Svijet se kaže šuma u izdanju Kentaura, kratki roman objavljen u Dangerous Visions 2, reakcija na Vijetnamski rat i zla koja ljudi čine drugima i drugačijima, samo zato što nisu pripadnici njihova plemena, naroda, rase, nastavi niz…

Njene kratke i dulje priče bile su mi motor za snove. I Dan poslije revolucije i Oni koji odlaze iz Omelasa i Vaster than Empires i Buffalo djevojke i one iz zbirke Orsinian Tales i Changing Planes i još mnoge koje neću ovdje stići spomenuti.

Bilo je žena u SF-u i prije Ursule. Bilo je i feministica. No, ono što je ona napravila za žanr, ni jedna nije. Neću reći da je sama promijenila stvari, no sigurno je najzaslužnija što danas fantasy i SF žene pišu i više nego muškarci, i što su u tome i uspješnije. Njen je primjer sigurno otvorio vrata dominantno muškog žanra mnogim ženama, ali i drugima koji se možda nisu osjećali dobrodošli u žanru. Pretpostavljam da bi i ona zahvalila jednoj velikoj osobi, urednici Fantastica i Amazinga tih godina, Celi Goldsmith, koja je osim Ursule predstavila i Zelaznyja, Discha i mnoge druge legende novog vala.

Ursula Le Guin je bila uzor, spisateljica kojoj sam se uvijek vraćao i čije sam priče i knjige mogao čitati više puta, uvijek otkrivajući nove stvari, doživljavajući ih iz druge perspektive kako sam odrastao, što ne mogu reći za puno SF pisaca.

Rođena je 1929. u Berkeleyu, sveučilišnom centru u Kaliforniji. Otac joj je bio antropolog, majka spisateljica i od malih nogu je, zajedno sa svoja tri brata, bila izložena knjigama, razgovorima o književnosti, sveučilišnim prijateljima svojih roditelja. Mala je Ursula počela pisati već s devet godina, a s jedanaest je poslala svoju prvu priči u Astounding kojega je tad uređivao John W. Campbell. Ljeta je provodila s obitelji u vikendici u dolini Napa gdje su se skupljali prijatelji njenih roditelja, a ona upijala njihove razgovore i zaljubila se u poeziju i biologiju. Započela je studirati francusku i talijansku književnost i početkom pedesetih dobila stipendiju za odlazak u Pariz gdje je trebala pripremati doktorat. No umiješala se ljubav. Kakav klišej, Pariz i ljubav. Zapravo, u Ursulinom privatnom životu bilo je i previše klišeja. Visoko obrazovani roditelji, otac poznati profesor na progresivnom fakultetu (Berkeley je oduvijek bio na takvom glasu), poluboemski stil života, studiranje književnosti, ljubav i vjenčanje u Parizu, odustajanje od akademskog života zbog obitelji, troje djece, ali…

Da nema ovog ali ne bi bilo ni Ursule koju smo poznavali. Ursula je pisala. Pisala je i dok je pratila muža, Charlesa Le Guina, po raznim gradićima Amerike u kojima je predavao, pisala je i dok je bila trudna, i pisala je i dok je odgajala djecu. Jer je Ursula rođeni pisac. Zapravo, ono što je tada napisala bile su priče o izmišljenoj zemlji Orsiniji (tek kasnije objavljene), koje nisu spadale u žanrovsku literaturu. Na nekoliko je mjesta sama izjavila da je tih godina bila odustala od žanrovske literature jer je većina djela govorila o muškarcima koji osvajaju svemir (što tih godina i nije bilo u potpunosti točno jer je velik broj priča iz F&SF-a i Galaxyja obrađivao potpuno druge teme). Prva joj je priča, već spomenuta April in Paris, objavljena u časopisu Fantastic 1962. Već je ta priča pokazala zrelu autoricu koja ima svoj vlastiti jezik i izričaj i od koje se s pravom mogu očekivati velike stvari. Sljedećih nekoliko godina objavila je još nekoliko priča u Amazingu i Fantasticu koje je uređivala Cele Goldsmith (kasnije Lalli), a već 1964. i svoju prvu priču iz Hainskog ciklusa, koji je kasnije obuhvatio veliki broj romana i priča, The Dowry of Angar (kasnije preimenovanu u Semley’s Necklace). 1966. pojavio se i prvi roman, Rokanonov svijet, premda dobro napisan, bolovao je od dječjih spisateljskih bolesti. Iste se godine pojavio i Planet of Exile, nešto bolji no još uvijek ne pretjerano značajan roman. City of Illusions nastavio je hainski niz, a onda je objavila i prvi roman iz svog fantasy serijala Zemljomorje (Earthsea), A Wizard of Earthsea (priče iz tog svijeta objavljivane su već 1964.). Većina njenih ranih djela bila je još uvijek po kanonima tada dominirajućeg muškog SF-a i fantasyja, pa tako u njenoj fantasy trilogiji skoro da i nemate ženskih likova. Kako je ona sama rekla, tako je to tada bilo.

Veliki preokret nastupa s romanom Lijeva ruka tame objavljenim 1969. godine. Smješten je u Hainski ciklus, na planetu Zima (Gethen) na kojoj stanovnici vrlo slični ljudima mogu samostalno izabrati spol, no veći dio vremena provode kao bespolci. Izaslanik Haina mora odlučiti hoće li se planet pridružiti Hainskom Ekumenu. Pitanje spola u SF djelima nije ranije bilo istraživano, no Le Guinova u ovom djelu postavlja i pitanje što se događa kad zanemarimo spol, kad ga nema. Ostaju li ljudi ljudi ili se mijenjaju? Čitao sam neke kritike ovoga djela koje su napisale radikalne feministice i zapravo žestoko se obrušile na Ursulu da favorizira muški spol jer je svako spominjanje ženskog spola u negativnom kontekstu. No zar već samo poigravanje mišlju da spol ne igra ulogu u društvu i nije bitan, nije pravo feminističko stajalište? Osim što se bavi teškim temama (politički progon neistomišljenika), roman je prekrasno napisan. Ursula je ovdje već zrela spisateljica koja zna što hoće i što može sve riječima oblikovati i postići, pa su i Hugo i Nebula koje je dobila za ovaj roman u potpunosti zasluženi. Jer Lijeva ruka tame roman je o prijateljstvu, usamljenosti, ljubavi koje ne poznaje granice, o totalitarizmu, revoluciji, izdaji i iskupljenju, prihvaćanju drugog i drugačijeg, sve ono što bi pravi, sociološki SF trebao i biti.

Nakon Earthsea trilogije i spomenutog romana Svijet se kaže šuma, uslijedio je The Dispossessed, još jedno remek djelo, možda i njen najbolji roman. Anarres je mjesec planeta Urras. Na mjesecu žive izbjeglice s planeta, organizirane u anarhističko socijalističko društvo koje ne poznaje novac, vladu, vlasništvo. Trguju s planetom iskapajući rudu kojom je mjesec bogat. Glavni lik romana je genijalni temporalni fizičar Shevek čije ideje kasnije dovode do otkrića ansibla (sredstva za komunikaciju bržu od brzine svjetlosti) koji živi na Anarresu i odlazi na Urras da bi do kraja, u bogatijem društvu, razvio svoje teorije. Urras je planet podijeljen granicama, a Shevek dolazi u jednu kapitalističku državu i shvaća na kraju da ne pripada nigdje. Ni njegovi sunarodnjaci, unatoč skoro idealnom društvu u kojem su svi podjednako siromašni, nema oružja, rata ni vlasništva, ne žive baš dobro. I tu se javlja ona ljudska zavist, sebičnost jer ona je ukorijenjena u ljudima. Više onima koje žive na Urrasu, no ljudi se nikad ne mogu osloboditi svojega bića.

The Dispossessed je duboko promišljen roman, izuzetno lijepo napisan, iznimnih likova, pravo remek djelo literature dvadesetog stoljeća. Dobio je sve tri najvažnije žanrovske nagrade, Huga, Nebulu i Locus i dan danas je jedan od najznačajnijih SF romana u povijesti žanra.

Premda je pisala mnoge priče iz Hainskog ciklusa, tek se 2000. vratila novim romanom, Pričanje. Inspiriran uništenjem taoizma u Maovo doba kad je religija u Kini skoro u potpunosti iskorijenjena za samo dvadeset godina, roman istražuje kako bi to izgledalo na planeti kojom vladaju tehnofanatici (koji su iskorijenili religiju). Promatračica sa Zemlje (kojom su vladali religiozni fanatici) dolazi na Aku, superkontinent jednog udaljenog planeta. Njime vladaju tehnofanatici koji su zbog ulaska u Ekumen, kako bi izgledali što napredniji, odlučili u jednoj generaciji spaliti sve stare knjige i uništiti religiju koja je do tada prožimala život svih stanovnika. U gradovima nema traga religije ni starog jezika koje glavna junakinja pokušava rekonstruirati, no kako odlazi u sela, pomalo se susreće sa starim jezikom i religijom koji se prenose “pričanjem”. Tako i junakinja (koja ima žestoke predrasude prema bilo kakvoj religiji) ulazi pomalo u svijet “pričanja” i “slušanja”.

Ursula se često vraćala i u svijet Zemljomorja, pa je nakon trilogije objavila i niz priča i još dva romana, vrlo dobar Tehanu i nešto slabiji The Other Wind. Premda u originalnoj trilogiji nema glavnih ženskih likova, Ursula je to nadoknadila u nastavcima.

S obzirom na popularnost knjiga o Zemljomorju nije ni čudo da je većina ekranizacija Ursulinih djela bila baš iz tog svijeta (zapravo, od sveukupno četiri ekranizacije njenih djela dvije su prema Zemljomorju, a dvije po romanu The Lathe of Heaven).

Na žalost, niti jedna ekranizacija nije baš za pamćenje, osim dijelom japanski anime Gedo Senki (The Tales of Earthesea) kojega je za legendarni studio Ghibli režirao sin Hayaa Miyazakia, Goro. Premda malo rastresite radnje (nisam siguran koliko to može značiti nekome tko nije čitao knjige, pogotovo Tehanu), film je vizualno dojmljiv, no ne spada među Ghiblieva remek djela. Mini serija rađena po istom predlošku meni osobno nije bila gledljiva (odustao sam nakon pola prve epizode), a Le Guinova je bila duboko razočarana rezultatom.

Dva su televizijska filma rađena po romanu The Lathe of Heaven, gotovo Dickovskoj knjizi u kojoj se stalno pitamo što je stvarnost kako se mijenja i gdje je kraj. Osobno mi je od dvije ekranizacije draža ona starija iz 1980. Premda pomalo naivnog kraja, dosta je mračnija, bolje odglumljena i režirana, iako s manje zvučnih imena (Bruce Davison je jedini tu od jačih imena). Riječ je o čovjeku koji se javlja psihijatru tvrdeći da u snovima mijenja stvarnost. Ispočetka skeptični psihijatar kad uvidi da se stvarno događaju čudne stvari odluči to iskoristiti.

Ursula je bila i pjesnikinja, prevoditeljica, aktivistica, esejistica, predavačica, intelektualka koja je mijenjala mišljenje ljudima, uspostavljala trendove.

Jedno od njenih najzanimljivijih djela (kod nas u bivšoj Jugi objavljeno u okljaštrenoj verziji) bilo je pravo malo multimedijalno remek djelo Always Coming Home. Povijest budućnosti neke buduće Kalifornije, s glazbom (u kompletu je dolazila kazeta), ilustracijama, opisima flore i faune, antropologijom (naklon ocu) i romanom u pozadini, nije bila prihvaćena od publike i kritike s prevelikim oduševljenjem. No, danas je to jedna od najvažnijih njenih knjiga, eksperiment koji je utirao put mnogim drugim multimedijalnim djelima suvremene kulture.

U Hrvatskoj, nažalost, nije prevedeno puno njenih djela. Nešto priča u Siriusu i kasnije, Lijeva ruka tame i Ljudi bez ičega (The Dispossessed), Pričanje i Svijet se kaže šuma. U bivšoj državi prevedeno je bilo Zemljomorje, Nebeski strug, Čapljino oko, prva tri romana iz Hainskog ciklusa, spomenuti Stalno se vraćajući kući i još par priča. Sve u svemu nedovoljno.

Spisateljica kojoj je i legendarna Library of America izdala tri omnibusa za života (jedna od samo dvoje pisaca koji su imali takvu čast) zaslužila je više. I ako želite kvalitetno izdanje na engleskom svih romana i priča iz Hainskog i Orsinijskog ciklusa, kupite ova izvanredna izdanja. Sam Hainski ciklus izdan je u dva toma na oko 2100 stranica i košta oko šezdesetak eura.

Nadam se da će uskoro kod nas bar netko prevesti i izdati barem zbirku najvažnijih priča, možda i koji neobjavljeni roman. Jer Ursula je jedna od najvažnijih spisateljica dvadesetog stoljeća, usudim se reći da bi bila i ozbiljan kandidat za Nobela da nije pisala žanrovsku literaturu, nešto poput Margaret Atwood čije ćete ime često pronaći u člancima o Ursuli.

Ursuline knjige bile su poziv na buđenje, mijenjanje, sebe i okoline, društva i okoliša. Progovarale su o ekologiji, društvenim nepravdama, ljudskim slabostima, nepoštenim društvenim uređenjima, prijateljstvu, ljubavi, usamljenosti, alijenaciji, izazivale i smijeh i suze.

Mnogo je njenih čitatelja provelo i malu revoluciju u sebi. I započelo pisati. I započelo se pitati.

O Ursuli Le Guin nećemo nikada čitati u rubrici o zaboravljenim autorima jer je bila najvažnija i najbolja. Osobno ne znam za ijednog pisca SF-a koji je i približno važan u kontekstu književnosti otkad je žanra. I uvjeren sam da će se njene knjige čitati i za sto godina. I da će nekim budućim generacijama njena djela biti obavezna lektira.

Jer za razumijevanje jednakosti među spolovima, jednakosti među ljudima, rasama i narodima, Ursula je učinila više pišući o svojim alienima nego mnogi svojim realizmom.

I zaslužna je što su barem neki inspirirani njenim riječima shvatili da se ne mora ostati u Omelasu. Da život postoji i negdje drugdje.