Ukrcajte se na Vlak za Busan

 

Gdje uopće započeti s recenzijom “Train to Busan”?

“Bu-San-Haeng” je visokobudžetni i vizualno impresivni žanrovski spektakl koji je u vremenu od svoje ponoćne premijere u Cannesu podigao dosta prašine (prikazivanje van konkurencije festivala). Može li ovaj južnokorejski blockbuster redefinirati žanr zombi filma; žanr blijed i mrtav poput njegovih naslovnih antagonista?

Iskreno, vjerojatno ne.

Tražimo li u krajnjoj liniji to od njega?

Nipošto!

Ipak, budite spremni da pokori vaša srca kao što je pokorio azijske kino blagajne jer Train to Busan ima ono nešto. To što čini unutar svojih žanrovskih okvira čini tolikom lakoćom i stilom da se nameće kao neizostavna lektira ljubiteljima horora, akcije, drame, živih mrtvaca i azijske kinematografije.

Bu-San-Haeng naizgled površinskom igrom konvencijama tipičnog “zombie flicka” unosi svježu krv u ustajalu celuloidnu formulu. Kraj filma ovu tezu samo dodatno potvrđuje. U trenutku kada se homage završetku Romerovog “Night of the living dead” čini izvjestan ovaj film prosto vrišti “E nećete, …ne sa mnom”.

Kako mu to uspijeva u žanru koji je vidio stvarno sve?

Od psihološkog survivala Vincenta Pricea u “Last Man on Earth” (tehnički gledano su čudovišta prema poznatom Mathesonovom predlošku zapravo vampiri), preko hektolitara krvi Jacksonovog “Brain Deada” pa sve do borbe s mrtvacima u skućenim i ograničenim prostorima (veliki selling point i adut Bu-San-Haeng) viđene u francuskom hororcu “La Horde”.

Uistinu, kako mu to uspijeva?

Na način da to što radi ima srce. Toliko je jednostavno.

Likovi koji pri letimičnom pregledu nalikuju klišejima izgriženim uobičajenim placeholderima imaju točno onoliko duše i dubine koliko je potrebno da nam do njih bude stalo. To je u narednom dvosatnom adrenalinskom, ali i emocionalnom putovanju iznimno bitno jer upravo su likovi glavna snaga filma Train to Busan.

Nemojte me krivo shvatiti, ima i zombija. Ima ih na bacanje i odlično su izvedeni. Brzi su, agresivni, nepokolebljivi i potpuno izmučeni nagonima. Zaraza ugrizom zahvaća žrtvu rapidnom brzinom i to je jedina ispravna odluka za film koji poput ovog pokušava održati frenetični tempo akcije. Time je još neobičnije da mi kao najdraži dijelovi filma iskaču pojedini emocionalni dijalozi, očiti socijalni komentari i skoro savršeno tempirani početni mirni build up radnje.

Treba imati puno hrabrosti staviti naglasak na međuljudske odnose u akcijskom filmu o zombie apokalipsi. Gluma, dijalozi i kadrovi moraju biti iznimno dobro izvedeni ili će sve skupa ispasti prenaglašeno, hollywoodski sladunjavo i umjetno.

“Roster” etabliranih korejskih glumačkih snaga poput Gong Yooa, Jung Yu-mi te Ma Dong-seoka (imao je ulogu u još jednom kultnom žanrovskom mish-mash filmu “The Good, The Bad, The Weird”) definitivno pomaže. Način izvedbe već bezbroj puta viđenih arhetipova je to što čitavo iskustvo podiže na višu razinu.

Sukobi među preživjelima jednako su zanimljivi, ako ne i zanimljiviji od sukoba sa zlim mrtvacima. Sukobi na relaciji otac-kćer, altruizam-egoizam, sukobi generacija, unutarnji emocionalni sukobi, sukobi svjetonazora; slobodno birajte. Vlak je također kao kulisa idealno poslužio ne samo “tabačini” već i obradi teme sukoba klase segregacijom i izolacijom pomoću vagona (zvoni li ikome kultni francuski strip Snowpiercer?).

Socijalni komentari makar brojni spadaju u sferu nenametljivih i suptilnih te ne odmažu prevladavajućoj akcijskoj tematici. Nije sve šetnja kroz park tokom sunčanog dana. Kiše isto ima, ali srećom malo i ne dolazi do potopa. U nekim trenutcima mi se činilo da je bilo nepotrebno naglašenih dramatskih trenutaka. Jedan primjer je kada protagonist telefonskim razgovorom spozna da je njegova “bezdušna” firma kriva za zarazu. Čitav koncept izvora zla u obliku bezdušne trke, robovanja iskonskim nagonima te pohlepe tokom cijelog filma puno je kvalitetnije i suptilnije istkan pa ova scena nepotrebno razbija akciju i odudara. U jednom drugom segmentu Ma Dong-seok sa dvojicom likova golim rukama tuče valove zombija koji su do tada predstavljali nezadrživu snagu i nametali nužnost kolektivne snage preživjelih u eventualnoj borbi. Ok, Azija je u pitanju pa malo borilačkih vještina ne škodi i sve ostaje u skladu s frajerskim likom onoga koji “šamara”, ali opet malo odudara. Međutim, ako možemo prihvatiti zombi apokalipsu kao plauzibilnu radnju onda malo dramaturški prenaglašene akcije također ne predstavlja neki prevelik problem. Navedeni prigovori su vrlo sitni i krajnje subjektivni jer Train to busan je dobar. Uistinu je. Možda čak i najbolji žanrovski film ove tematike u dugo vremena. Ako i ne gledate azijske filmove te pretendirate američkoj produkciji ponudite mu šansu. Neće vas razočarati. Ako ste fanovi ove tematike onda je Busan obavezan za gledanje.

Ocjena: zasluženih 8/10, ali volim vlakove pa neka bude 9/10 🙂