Ubojičin učenik – gdje je prijatelj prijatelju neprijatelj, bonus magija

U prvoj sam verziji ove recenzije napisao da je najveća mana nastavka ove knjige ta što ga moramo čekati. Eh, sad… U četiri mjeseca izašla je čitava trilogija, redom: Ubojičin učenik, Kraljevski ubojica i Ubojičina potraga. Nisam se ni dotaknuo druge knjige, a treća već izlazi iz skladišta Školske knjige, za čiji ogranak Lumen imam samo riječi pohvale; rijetkost je da netko rafalno izbaci serijal, koliko god on dug ili kratak bio.

Možda da onda sada napišem da je najveća mana ovoga serijala što moramo čekati sljedeću trilogiju—ako je prevedu, a tome se svakako nadamo. Fingers crossed.

Zašto se tome nadamo, pitanje je sad.

Djelomično zbog toga što nam nije dovoljno fantastike, ili barem ne čeljadi s domaćega tzv. bookstagrama koja vapi i glasi da nitko ne objavljuje fantasy, da ga diskriminiraju, i tako dalje, što sve ne. Fantastike možda ima, ali nama nije dosta… Ako pitate prosječnog bookblogera, hrvatsko književno izdavaštvo je strahotno, a fantastika u nakladništvu postoji kao fantom: ima je, ali malo sutra.

U redu, bilo bi bajno da ima više, ali oni koji se žale uglavnom ništa nisu ni pročitali, pa tako vjerojatno niti išta od Robin Hobb.

A u svijetu fantastike, Robin Hobb—nadimak koji služi kao pseudonim Margaret Astrid Lindholm Ogden—praktički je legendarna. Kod nas možda ne još, ali pet je zasad serijala u svijetu Ubojičina učenika, i ako uzmemo da će Lumen prevesti svih pet, ima još vremena. Zanimljivo je možda da je Hobb, uz brojne druge nominacije i nagrade, netom prije nego što će krajem prošle godine Ubojičin učenik izaći u genijalnom prijevodu Mate Marasa u Hrvatskoj, osvojila i prestižnu nagradu World Fantasy Award za životno djelo.

Zašto bi jedna Margaret Astrid Lindholm Ogden osvojila tako bitnu nagradu? Ako govorimo o Margaret kao Robin Hobb, možemo slobodno reći da je sve počelo davne 1995. godine kada je objavila knjigu pod krsnim imenom Assassin’s Apprentice, odnosno Ubojičin učenik, fantasy roman o kraljevskom kopiletu neobičnih sposobnosti kojega treniraju da postane ubojica i koji se nađe u središtu političkih afera. Iz kojeg god razloga, nama je trebalo dvadeset šest godina da ovaj dragulj (“u moru cirkona”, kako kaže George R. R. Martin) izbrusimo na svoj jezik.

Pa kaže…

Šest je vojvodstava već na rubu građanskog rata kada se sazna da je prijestolonasljednik Chivalry napravio kopile seljanki, i priča prati upravo to kopile: Fitza. Kao maleni dječak, Fitz je predan u ruke dvorskome konjušaru Burrichu, a Burrich ga potom odgoji, s obzirom da je Chivalry abdicirao i ne priznaje sina. Kako god, Fitza kralj Shrewd zadržava više-manje iz političkih razloga te ga dâ othraniti kako doliči jedinom sinu jednoga kraljevića. Uz razne druge poduke, tako kreće i dječakova obuka kod kraljevskog ubojice. Dječak od malena ima povezanost sa životinjama, nešto više od puke emocionalne veze: takozvanu sposobnost “zaumlja”. Učeći umijeće Opsjene, Fitzova sudbina jest da postane kraljev osobni ubojica, oružje iz sjene. I dok Fitz uči od staroga ubojice Chadea te pokušava svladati Opsjenu, počinju se pojavljivati “Crveni brodovi” i pirati koji otimaju ljude i traže zlato kao svojevrsnu otkupninu; ono što je zanimljivo jest to da će, ne dobiju li što traže, otete ljude vratiti. A obećano i čine, što se ne pokaže ni najmanje povoljnim, jer “vignjevani” ljudi vraćeni natrag nisu ni najmanje dobrodošli u svojem novom stanju. Kad je već riječ o antagonizmima, uvijek je zanimljivo kada bilo tko može biti neprijatelj bilo komu, kao što je situacija na dvoru. Spletaka ne nedostaje, pa je po tom pitanju ovo kao svojevrsna minijaturna Igra prijestolja. I tako se Fitz počinje pronalaziti u vrlo nezgodnim, ali krajnje intrigantnim, situacijama.

“Vrijeme je da se vratiš u postelju. Smjesta. Upamtit ćeš da je sve ovo vrlo mračna tajna, je li tako? Ne samo ja ili ova soba, nego sve zajedno—buđenje usred noći i učenje kako se ubija ljude, i sve ostalo.”
“Upamtit ću”, rekao sam mu, i zatim, osjećajući da će to njemu nešto značiti, dodao: “Imaš moju riječ.”

Roman je pisan introspektivno, kao svojevrsna autobiografija starca koji kroz sjećanje odluči zabilježiti vlastitu povijest. Tako pred svako poglavlje imamo fragmente njegovih zapisa koji služe i kao svojevrsni uvodi u ista, što se pokazuje zanimljivim načinom za pripovijedanje, i koji funkcionira savršeno. Nije naodmet spomenuti ni da se dâ zapaziti izuzetan jezik koji Maras koristi pri prevođenju a koji je u svojemu arhaičnom prizvuku prigodan za ovakav roman, epsku fantastiku uopće, pogotovo zato što je pripovjedač upravo jedan starac, a roman ima (ponekad) mračan, srednjovjekovni ton.

Unatoč tome što su zbivanja u knjizi većim dijelom neugodna—barem za našega heroja—stil i karakterizacija ovu knjigu čine na svoj način toplom, kao da ima ljudsku tjelesnu temperaturu i u rukama držite srce koje kuca—toliko je Hobb dobra. Možda je to zato što ste promatrač unutar lika unutar lika koji je tako dojmljivo urađen da možete empatizirati s njim u kakvoj god situaciji. Tome pridonosi i taj “efekt lika pripovjedača”, a koji se tim realnijim čini i zbog onoga blago arhaičnog tona u jeziku, jer puno je lakše suosjećati ako djeluje kao da čitate stvarnu ispovijest. Autorica je ovu “autobiografiju” ispisala tečno, blago a precizno, kao da šiva i kroji svaki detalj u opisu, pažljivo i smotreno. Što se psihologije lika tiče, apsolutna je majstorica. Radi se o bildungsromanu—Fitz u prvom poglavlju ima pet, a u zadnjem petnaest godina—i u većini je slučajeva čitatelj privrženiji djetetu nego odraslome, odnosno lakša je vezanost i emocionalna reakcija. Hobb, dalje, nije genijalno odradila samo Fitza u svakoj njegovoj dobi, svakoj zamisli, riječi i situaciji—nije razočarala što se bilo kojega lika tiče.

Otkrivanje Fitzova svijeta, dešavanja, mjesta i vremena, ide postepeno, onako kako dječak svoj mikrokozmos i percipira, a ne silovito i sve odjednom. Dječakovo polagano upoznavanje sa svijetom dok sazrijeva i razvija se izaziva spektar emocija… a razvija i svoje natprirodne sposobnosti, zaumlje i opsenjivanje, otkriva zanimljive političke afere, suočava se s raznoraznim. Lako je skupa s njim osjetiti i veselje i melankoliju, uzbuđenje i napetost.

Što još bolje dočarava genijalnu priču jest ukupna izgradnja fiktivnog svijeta na tlu poznate i prepoznatljive realnosti, kao i njezina kozmologija te čitav magijski sustav, koji su odrađeni ekspertno; fantasy element koji knjiga nudi esencijalan je kako bi priča bila kompletna i tako idealno zasićena i začinjena kakva jest. Ipak, da je knjiga tek dio serijala je očigledno, jer neki dijelovi ostaju otvoreni daljnjem razvoju i dopunjavanju.

Sve to skupa čini ovu knjigu savršenim štivom za sve ljubitelje fantastike, odrasle i mlade. Naklon do poda i preporuka do plafona.