U prodaji je 5. knjiga serijala Prostranstvo prema kojem se snima serija The Expanse

Izdavačka kuća Hangar 7 izbacila je u prodaju 5. knjigu iznimno popularnog SF serijala Prostranstvo (The Expanse) – Nemezine igre, autora Jamesa S. A. Coreyja (što je pseudonim za dvojac koji čine Daniel Abraham i Ty Franck), nakon što je za Interliber 2019. izašla 4. knjiga Cibola u plamenu (Cibola Burn). Serijal trenutno broji osam knjiga (Buđenje Levijatana, Kalibanov vrat, Abadonova vrata, Cibola u plamenu, Nemezine igre, Babylon’s Ashes, Persepolis Rising i Timat’s Wrath). Planirano je ukupno devet naslova, a u isti univerzum autori su za sada smjestili još četiri novele i tri kratke priče.

Ako ste fan književnog serijala sigurno vam je za oko zapela i fantastična serija The Expanse, čija je 4. sezona serije na Amazon Prime stigla 13. prosinca i ispunila sva očekivanja, što govori i ocjena kritičara od 100% na stranici Rotten Tomatoes (a ni ocjena gledatelja ne zaostaje puno, čak 96%). 4. sezona serije je bazirana na romanu Cibola u plamenu, ali određene razlike postoje, pa je zapravo vrlo zgodno usporediti to dvoje. Otkrit ćemo vam da je 4. sezona zašla i određene aspekte radnje 5. knjige pa je sada izvrsna prilika da provjerite što su to scenaristi uzeli od tamo, ali i što vas očekuje u petoj sezoni (iako će ona sasvim sigurno neke stvari opet izmjeniti, što morate priznati nije loša stvar, jer prepoznaju da se tu ipak radi o dva različita medija pa je stoga potrebna neka prilagodba). Za sada, što se tiče značajnijih likova sve ide po planu kako je i u petoj knjizi, jer nedavno je otkriveno kako ćemo u idućoj sezoni kao “stalne” likove gledati: Keona Alexandera (NCIS, Impulse) kao Marca Inarosa, Nadine Nicole (Casual) kao Melbu i Jasaija Chasea Owensa (The Deuce) kao Filipa – s kojim i počinje prolog 5. knjige.

Nemezine igre, kao i sve ostale prijašnje naslove serijala Prostranstvo možete kupiti na Inverzijinom webshopu.

Izvadak iz knjige:

PROLOG: Filip

Dva Kalistina po svemu jednaka brodogradilišta smjestila su se jedno kraj drugog na mjesečevoj polukugli trajno okrenutoj od Jupitera. Sunce je bilo tek najsjajnija zvijezda u beskrajnoj noći, širok premaz Mliječne staze daleko sjajniji od njega. Duž kraterskih rubova, blještavi reflektori osvjetljavali su bijelom svjetlošću zgrade, utovarivače, skele. Lukovi rebara brodova u izgradnji stršali su nad regolitom od kamene prašine i leda. Dva brodogradilišta, jedno civilno i jedno vojno, jedno zemaljsko a drugo u vlasništvu Marsa. Oba zaštićena istim protu-meteorskim elektromagnetnim topovima, oba posvećena izgradnji i održavanju brodova koji bi trebali odvesti čovječanstvo na nove svjetove onkraj prstena kada i ako završi sukob na Ilusu.

Oba u mnogo većoj nevolji nego što je itko slutio.

Filip je kliznuo naprijed, ostatak njegova tima pratio ga je izbliza. LED-ice su bile izvađene iz odijela, glatko keramičko opločenje ostrugano da glatke površine ne bi svjetlucale. Čak je i prikaz na viziru bio zatamnjen gotovo do nevidljivosti. Glasove koje je Filip čuo – brodski promet, sigurnosne kanale, brbljanje civila – primao je pasivno. Slušao je a ništa nije odašiljao. Ciljni laser koji je prtio na leđima bio je isključen. On i njegov tim bili su sjene među sjenama. Jedva vidljiv brojač koji je odbrojavao vrijeme na lijevoj strani njegova vidnog polja prošao je petnaestominutnu oznaku. Filip je otvorenim dlanom potapšao zrak jedva gušći od vakuuma, što je bio pojasanski fizički idiom kojim je poručio da polako krenu naprijed. Članovi tima oko njega su ga poslušali.

Visoko u ništavilu iznad njih, na marsovskoj mornaričkoj letjelici koja je čuvala brodogradilište i bila predaleko da bi je vidjeli, razgovarali su odsječenim, profesionalnim glasovima. Budući da im je flota bila raštrkana, u orbiti su imali samo dva broda. Vjerojatno samo dva. Bilo je moguće da ih u tom crnilu ima još, brodova koji čuvaju vlastitu otpadnu toplinu i zaklonjeni su od radara. Moguće ali malo vjerojatno. A život je, kao što bi rekao Filipov otac, pun rizika.

Četrnaest minuta i trideset sekundi. Pojavila su se još dva pomoćna brojača kraj ovog, jedan je odbrojavao od četrdeset pet sekundi, a drugi od dvije minute naniže.

“Transportnom brodu Frank Aiken, možete prići.”

“Poruka primljena, Carson Lei“, začulo se Cynovo prepoznatljivo režanje. Filip je u tim riječima čuo smiješak starog Pojasanca. “Coyos sabe najbolje ai sus bebe na površinu?”

Negdje tamo gore, Frank Aiken je osvjetljavao marsovske brodove bezopasnim laserom za mjerenje udaljenosti podešenim na istu frekvenciju na koju je bio podešen i laser na Filipovim leđima. Kad je marsovski časnik za komunikacije progovorio, baš ništa u njegovu glasu nije odavalo zabrinutost.

“Ne primam vas, Frank Aiken. Molim ponovite.”

“Oprostite, oprostite.” Cyn se nasmijao. “Znaju li fina poštovana gospoda kakav dobar bar u kojem bi sirota pojasanska posada mogla dobiti piće kad stigne na površinu?”

“Ne možemo vam pomoći, Frank Aiken“, rekao je Marsovac. “Održavajte kurs.”

“Sabez sa. Čvrsti kao stijena, pravi kao metak, takvi smo.” Filipov tim stigao je na rub kratera i gledao dolje na ničiju

zemlju marsovskog vojnog postrojenja; bilo je upravo onakvo kakvo je očekivao. Razabrao je skladišta i opskrbna spremišta. Skinuo je ciljni laser, na prljavi led postavio postolje i uključio ga. Ostali, rašireni duž linije tako da im nijedan stražar ne ostane izvan vidokruga, učinili su isto. Laseri su bili stari, platforme za praćenje vezane za njih sakupljene iz desetak različitih izvora. Prije nego što je sitna crvena LED-ica na svom postolju postala zelena, prvi od dva pomoćna brojača odbrojio je do nule.

Na civilnom kanalu oglasila se trotonska uzbuna, popraćena ženskim zabrinutim glasom.

“Na terenu imamo odbjegli robotski utovarivač. To je… a, sranje. Ide prema opremi za praćenje meteora.”

Dok je Filip vodio svoj tim duž ruba kratera, u ušima mu je odzvanjala kaskada panike i uzbune. Rijetki oblačići prašine koja se podigla oko njih nisu se slijegali, samo su se širili u maglu. Robotski utovarivač, koji nije reagirao na pokušaje preuzimanje kontrole, kotrljao se po ničijoj zemlji prema širom otvorenim očima topova za obranu od meteora, zasljepljujući ih, makar na samo nekoliko minuta. Četiri marsovska marinca izašla su iz svojih bunkera, kao što je nalagao protokol. Njihovi pogonjeni oklopi omogućavali su im da klize površinom kao da kližu na ledu. Svaki od njih mogao bi pobiti cijeli njegov tim i ne pretrpjeti ništa teže od napada kratkotrajnog žaljenja. Filip ih je iz principa mrzio sve zajedno i svakog pojedinačno. Timovi za održavanje već su žurili prema oštećenoj opremi. Trebali bi sve dovesti u red unutar sat vremena.

Dvanaest minuta, četrdeset pet sekundi.

Filip je zastao, osvrnuvši se prema svom timu. Deset najboljih vojnika dobrovoljaca koje je Pojas mogao dati. Osim njega, nitko od njih nije znao ni zašto je prepad na marsovsko opskrbno spremište važan ni kamo vodi. Svi su bili spremni poginuti ako to zatraži od njih, zbog toga tko je on. Zbog toga tko mu je otac. Filip je to osjećao u utrobi i u grlu. Ne strah, ponos. Bio je ponosan.

Dvanaest minuta, trideset pet sekundi. Trideset četiri. Trideset tri. Laseri koje su namjestili oživjeli su, osvjetljavajući četiri marinca, bunker s pomoćnim timom, ogradu kruga, radionice i vojarne. Marsovci su se okrenuli, jer im je oklop bio tako osjetljiv da je primijetio čak i to nježno milovanje nevidljivih svjetlosnih zraka. Oružje su dizali u pokretu. Filip je vidio da je jedan od njih prepoznao njegov tim i pušku koja je bila usmjerena u lasere okrenuo prema njima. Prema njemu.

Zadržao je dah.

Prije osamnaest dana, jedan brod – Filip nije znao koji – počeo je snažno ubrzavati negdje u Jupiterovu sustavu, s više od deset, možda petnaest g. U nanosekundi koju su odredila računala, brod je ispustio nekoliko desetaka dugačkih komada volframa s četiri potrošne rakete za kratka ubrzanja u središtu mase za koje su bili pričvršćeni jeftini senzori sa samo jednom frekvencijom. To je bilo jedva dovoljno složeno da se moglo zvati strojem. Šestogodišnje dijete svakog dana sagradi nešto naprednije, ali da bi ubrzalo poput ovih do stotinu pedeset kilometara u sekundi ni ne mora biti složeno. Samo mu treba pokazati kamo da ide.

Za vrijeme potrebno da se signal proširi iz Filipova oka, niz optički živac i u njegov vizualni neokorteks, bilo je gotovo. Kad je postao svjestan tupog treska, oblaka izbačenog materijala na mjestu gdje su maločas bili marinci, dvije nove kratkotrajne zvijezde koje su bili ratni brodovi nad njihovim glavama, neprijatelj je već bio uništen. Aktivirao je radio u svom odijelu.

“Ichiban”, rekao je, ponosan jer mu je glas ostao tako miran.

Zajedno su poskakivali spuštajući se niz obronak kratera, stružući nogama po tlu. Marsovska brodogradilišta bila su kao nešto iz sna, iz uništenih radionica dizali su se plamenovi dok su uskladišteni hlapljivi plinovi kuljali zapaljeni. Nježan snijeg sukljao je iz vojarni dok se oslobođena atmosfera raspršivala i smrzavala. Marinci su nestali, tijela su im bila rastrgana i razbacana. Oblak prašine i leda ispunio je krater, pa se navodio samo pomoću prikaza na viziru koji mu je pokazivao položaj meta.

Deset minuta, trideset sekundi.

Filipov tim se podijelio. Trojica su otišla do sredine otvorenog prostora, tražeći mjesto dovoljno veliko da na njemu mogu početi rasprostirati tanke crne ugljikove strukture skele za evakuaciju. Druga dvojica su razvezala bestrzajne kratke strojnice, spremna pucati u svakog tko proviri iz tog krša. Još dvojica su otrčala prema oružarnici, dok su trojica otišla s njim, prema opskrbnim barakama. U prašini su se pojavile zgrade, ogoljele i prijeteće. Pristupna vrata bila su zatvorena. Robotski utovarivač ležao je prevrnut na bok, vozač je bio mrtav ili je umirao. Njegovi tehnički stručnjaci otišli su do kontrola za vrata i razvalili kućište motornom trakom za sječenje.

Devet minuta, sedam sekundi.

“Josie”, rekao je Filip.

“Trabajan sa sa?” Josiev odgovor bio je kratak.

“Znam da radiš”, rekao je Filip. “Ako ih ne možeš otvoriti –”

Velika pristupna vrata pomaknula su se, zatresla i podigla. Josie se okrenuo i uključio svjetla u kacigi kako bi Filip vidio izraz njegova kršnog lica. Ušli su u skladište. Tornjevi od oble keramike i čelika tvorili su velike hrpe, gušće od planina. Na plastičnim koturima višim od Filipa bile su namotane stotine kilometara poput lasi tanke žice. Masivni pisači čekali su, spremni oblikovati ploče koje će sastaviti nad prazninom, definirati volumen i stvoriti od njega kupolu zraka, vode i složenih organskih spojeva koji mogu proći pod ljudski okoliš. Svjetla za izvanredno stanje treperila su, dajući širokom prostoru jezovit sjaj katastrofe. Krenuo je naprijed. Nije se sjećao kad je izvukao pištolj, ali bio mu je u ruci. U utovarivaču se vezao Miral, a ne Josie.

Sedam minuta.

Crveno-bijele bljeskalice prvih vozila hitne službe svjetlucale su u kaosu brodogradilišta, svjetlo je dolazilo odasvud i niotkud. Filip se gegao niz redove opreme za varenje i metalnih pisača. Čeličnih cijevi i keramičke prašine finije od talka. Nosača od spiralne jezgre. Slojeva kevlara i pjene jurišnih oklopa nagomilanih u najveću naslagu u Sunčevu sustavu. U jednom otvorenom kutku prostora, cijeli Epsteinov pogon ležao je rasklopljen poput najsloženije svemirske slagalice. Filip nije mario ni za što od toga.

Zrak je bio previše rijedak da bi prenio zvuk pucnjave. Na njegovu prikazu na viziru podiglo se upozorenje za brzi pokret u istom času kad se na čeličnoj gredi njemu zdesna pojavila sjajna mrlja. Filip se bacio, tijelo mu je u mikrogravitaciji padalo sporije nego što bi pod pogonom. Iz prolaza je skočio Marsovac. Nije imao pogonjeni oklop čuvara, nego tehnički egzoskelet. Filip je naciljao u središte mase i ispraznio pola okvira. Meci su blještali dok su napuštali cijev, sagorijevajući vlastito gorivo, trasirajući linije vatre i crveno-sivog ispušnog plina kroz rijedak Kalistin zrak. Četiri su pogodila Marsovca, a grudice krvi polako su padale kao crveni smrznuti snijeg. Egzoskelet je prešao u stanje uzbune, LED-ice su mu postale turobno jantarne. Na nekoj frekvenciji prijavljivao je hitnoj službi baze da se dogodilo nešto strašno. Njegova bezumna predanost dužnosti bila je u ovoj prilici gotovo smiješna.

U uhu je začuo tih Miralov glas. “Hoj, Filipiću. Sa boîte sa palla?”

Filipu je trebao trenutak da otkrije čovjeka. Bio je u svom utovarivaču, a njegovo zatamnjeno vakuumsko odijelo i veliki robot postali su jedno kao da su stvoreni jedno za drugo. Samo se po blijedom razdijeljenom krugu Saveza vanjskih planeta koji se ispod prljavštine jedva nazirao vidjelo da Miral nije tek običan loše držeći marsovski vozač meha. Spremnici o kojima je pričao još su bili vezani za svoje palete. Svaki od tisuću litara, ukupno četiri. Na oblom naličju pisalo je: rezonantni premaz visoke gustoće. Premaz koji upija energiju pomagao je marsovskim brodovima da ih ne otkriju. Tehnologija nevidljivosti. Našao ju je. Nestao je strah za koji nije ni znao da ga nosi.

“Da”, rekao je Filip. “To je to.”

Četrnaest minuta i trideset sedam sekundi.

Zujanje utovarivača dolazilo je iz daljine, zvuk se više prenosio vibracijama u strukturi podne konstrukcije nego rijetkom atmosferom. Filip i Josie krenuli su prema vratima. Bljeskajuća svjetla bila su sjajnija i kao da su dolazila iz nekog smjera. Radio u Filipovom odijelu propuštao je frekvencije prepune vrištanja i sigurnosnih upozorenja. Marsovska vojska zapovijedala je vozilima za podršku iz civilnog brodogradilišta da se povuku, zabrinuta da bi u onima koja su se prva odazvala mogli biti teroristi i prerušeni neprijatelji. Što je bilo razumno. Pod drugim okolnostima, mogli su i biti. Filip je na zaslonu vizira vidio obrise zgrada, napola podignutu skelu za evakuaciju i najtočniju procjenu položaja vozila temeljenu na podacima infracrvenog i svjetlosnog traga previše istančanog za Filipove oči. Osjećao se kao da prolazi kroz shematski crtež, sve je bilo definirano rubovima, površine jedva naznačene. Kad se dogegao na regolit, kroz tlo je prošao dubok drhtaj. Možda detonacija. Ili je dugo i sporo urušavanje neke zgrade konačno došlo kraju. Miralov utovarni meh pojavio se na otvorenim vratima, osvijetljen odostraga svjetlima skladišta. Spremnici u njegovim kandžama bili su neprepoznatljivi i crni. Filip je krenuo prema skeli, prebacivši se na zaštićeni kanal dok se gegao.

“Status?”

“Mala nevolja”, rekao je Aaman. On je bio kod skele. Filipova usta preplavio je metalni okus straha.

“Ovdje nema takve stvari, coyo“, rekao je, trudeći se ostati smiren. “Što je bilo?”

“Nešto od onog izbačenog govna pokvarilo je skelu. U spojevima ima pijeska.”

Tri minute, četrdeset sekundi. Trideset devet.

“Stižem”, rekao je Filip.

Ubacio se Andrewov glas. “U oružarnici pucaju na nas, šefiću.”

Filip je zanemario umanjenicu. “Koliko ih je?”

“Mnogo”, rekao je Andrew. “Chuchu je pao, a mene su pri-

kliještili. Dobro bi mi došla pomoć.”

“Drži se čvrsto”, rekao je Filip, dok su mu misli jurile. Njegova dva stražara stajala su kraj skele za povlačenje, spremna zapucati na svakog tko nije njihov. Tri sastavljača mučila su se s potpornjem. Filip je skočio do njih i uhvatio se za crni okvir. Na vezi, Andrew je stenjao.

Kad je vidio zaglavljenu spojnicu prljavu od crnog pijeska, problem mu je bio jasan. Da su u atmosferi, morao bi samo jako puhnuti da je očisti. Ovdje to nije bilo moguće. Aaman je mahnito kopao oštricom, izvlačeći male komadiće jednog za drugim, pokušavajući isprazniti tanke, složene kanale u kojima se spajao metal.

Tri minute.

Aaman je dovukao potporanj na mjesto i pokušao ga silom spojiti. Bilo je blizu, jako blizu, ali kad ga je povukao, rastavio se. Filip je vidio kako ovaj psuje, mrlje sline kojima je pošpricao vizir. Da su samo ponijeli bocu zraka, pomislio je Filip…

Koju su, naravno, imali.

Istrgnuo je nož iz Aamanove ruke i gurnuo oštricu u zglob svog odijela na mjestu gdje je zbog pregiba bilo najtanje. Po bljesku bola znao je da je otišao malo predaleko. Nema veze. Njegovo odijelo trepnulo je upozorenjem, koje je on zanemario. Nagnuo se naprijed, pritisnuvši sićušan otvor na odijelu na začepljenu spojnicu, tako da je zrak koji je kuljao iz rupice raspršio prljavštinu i led. Ispljunuta kap krvi smrznula se u savršenu tamnocrvenu kuglicu koja je skakutala po materijalu i odvojila se od njega. Odstupio je, a Aaman je ugurao spoj na mjesto. Ovog puta, kad je povukao, držao se. Oštećeno odijelo zabrtvilo je otvor čim je iz njega izvukao nož.

Filip se okrenuo. Miral i Josie su oslobodili spremnike od paleta i privezali jednog za skelu. Bliještanje svjetala jenjalo je kad su vozila za podršku prošla kraj njih u pomutnji i metežu. Vjerojatno su išla prema oružanom sukobu u oružarnici. I Filip bi tu vidio najveću prijetnju, da nije znao ono što oni nisu.

“Šefiću”, rekao je Andrew, slabašnim i uznemirenim glasom. “Ovdje postaje gusto.”

“No preoccupes“, rekao je Filip. “Ge gut.”

Jedno od dvoje stražara stavilo mu je ruku na rame. “Želiš da odem i to sredim?” upitala ga je. Da ih odem spasiti?

Filip je podigao šaku i nježno mahnuo naprijed nazad. Ne. Ukočila se kad je shvatila što joj govori, a on je na tren pomislio da će iskazati neposluh. Bio bi to njezin izbor. Da se sada pobuni kaznila bi samu sebe. Josie je gurnuo posljednju kantu na mjesto, pričvrstio spone. Aaman i njegovi ljudi namjestili su zadnji potporanj na mjesto.

Jedna minuta, dvadeset sekundi.

“Šefiću!” vrisnuo je Andrew.

“Žao mi je, Andrew”, rekao je Filip. Nakon trenutka mrtvačke tišine potekle su prostote i uvrede. Filip je promijenio frekvenciju. Na kanalu hitnih službi vojnog brodogradilišta manje su galamili. Ženski glas na odrješitom, smirenom njemačkom davao je zapovijedi gotovo dosadnom učinkovitošću nekog naviknutog na krize, a glasovi koji su joj uzvraćali preuzeli su njezin profesionalizam. Filip je pokazao prema skeli. Chuchu i Andrew su bili mrtvi. Pa i ako nisu bili mrtvi, bili su otpisani. Filip se povukao na svoj položaj na skeli, namjestio remenje oko pasa, ispod prepona i preko prsa, a onda položio glavu na debelu podstavu.

Pedeset sedam sekundi.

“Niban“, rekao je. Ništa se nije dogodilo.

Vratio je radio frekvenciju na zaštićeni kanal. Andrew je sada plakao. Jadikovao.

“Niban! Andale!” viknuo je Filip.

Skela za evakuaciju se pod njim ulegla, a on je odjednom dobio težinu. Četiri kemijske rakete pod jakim potiskom osvijetlile su tlo ispod njega, razbacale prazne palete i prevrnule Miralov napušteni utovarivač na leđa. Ubrzanje je Filipu tjeralo krv u noge, pa mu se vidno polje suzilo. Zvukovi radija slabjeli su, udaljavali se, dok je njegova svijest treperila, zastajkivala. Odijelo mu je stegnulo bedra kao da ih je stisnuo div, tjerajući mu krv iz njih prema gore. Svijest mu se vratila sasvim malo.

Ispod, krater je bio duguljast prašnjav mjehur na mjesečevu licu. U njemu su se micala svjetla. Tornjevi na rubu kratera bili su se zamračili, ali su sada, dok su se sustavi pokušavali ponovno pokrenuti, treperili. Kalistina brodogradilišta teturala su poput pijanca, ili nekog tko je dobio udarac u glavu.

Brojač koji je odbrojavao vrijeme spustio se na dvije sekunde, pa na jednu.

Na nuli, došao je drugi udar. Filip nije vidio kad je stijena udarila. Kao i ona zrna od volframa, bila je prebrza za običan ljudski vid, ali vidio je kad je oblak prašine skočio kao da ga je netko prepao, a onda golem udarni val, koji se tako snažno rascvao da je bio vidljiv čak i u jedva postojećoj atmosferi.

“Zakopčajte se”, rekao je Filip, premda nije bilo potrebe. Svi na skeli već su bili zakopčani. U gušćoj atmosferi, to bi za sve njih bila smrt. Ovdje je bilo malo gore od jake oluje. Aaman je zastenjao.

“Problem?” upitao je Filip.

“Pinché kamen mi je probio nogu”, rekao je Aaman. “Boli.” Josie je odgovorila: “Gratia sa ti nije probio kurac, coyo.” “Ne žalim se”, rekao je Aaman. “Ne žalim.”

Rakete skele su se potrošile; otpala je gravitacija od ubrzanja. Ispod njih je u brodogradilišta stigla smrt. Više nije bilo svjetala. Nisu gorjele čak ni vatre. Filip je skrenuo pogled na sjajnu mrlju od zvijezda, galaktički disk koji ih je sve obasjavao. Jedno od tih svjetala nije bila zvijezda, nego Pellin ispusni mlaz, koja je dolazila pokupiti svoju ćudljivu posadu. Po sve osim Chuchua. Osim Andrewa. Filip se pitao zašto se zbog gubitka dvoje ljudi pod svojim zapovjedništvom ne osjeća loše. Bilo mu je to prvo zapovjedništvo. Dokaz da je u stanju voditi pravu misiju, s pravim ulozima i proći kroz nju čist.

Nije namjeravao ništa reći. Možda i nije. Možda je to što mu je prošlo preko usana bio samo uzdah. Miral se nasmijao.

“Ne seri, Filipiću”, rekao mu je stariji čovjek. A onda, časak poslije: “Feliz cumpleaños, sabez?”

Filip Inaros podigao je ruke u znak zahvalnosti. Bio mu je petnaesti rođendan.