Treća sezona serije “Black Mirror” je dosta dobra, ali…

 

Nemalo puta sam na glas izgovorio: „Black Mirror je najbolja SF serija na televiziji.“ Ta izjava dolazi s određenom vrstom odgovornosti. Jer – da, serija je možda u nekom trenutku bila odlična, ali nakon što tamo neka žrtva mojih okrutnih verbalnih preporuka pogleda sve, pa i više od onog što sam ja pogledao prije nego sam se počeo razbacivati superlativima, jedino što ona vidi je razočaranje. I ne, ne razočaranje prema seriji već prema meni. Što mi nikako ne ide u korist. Vjerujem da bogati Netflixovi producenti vode sasvim solidne živote, ali ja kako bih održao adekvatnu razinu iole zadovoljavajuće kvalitete života moram sačuvati svakog prijatelja kojeg imam.

Što onda? Je li treća sezona Black Mirrora dobra?

Pa ono… Je.

Hoće li treća sezona uništiti moj društveni život?

Vjerojatno ne.

Ako ste uočili određenu dozu nesigurnosti u ‘Pa ono… Je’, u pravu ste. Zato jer, khm, ova sezona i nije nešto najbolje što je ova serija do sada polučila. Da budem jasniji, u pitanju je najgora sezona do sada, barem ako se mene pita. No najslabija sezona dobre serije ne znači nužno da je sezona grozna pa ajmo je malo dekonstruirat! Dekonstrukcije su uvijek zabavne! (Ovakve rečenice bi mi pak stvarno mogle uništiti društveni život.)

Za razliku od prve dvije sezone koje su imale po tri epizode (plus božićni specijal koji sada neću računati), treća sezona ima čak šest! Ta mi je vijest na prvu bila ekstremno uzbudljiva, jer JEJ, šest epizoda!

Naravno, manji broj epizoda u ranijim sezonama značio je (vjerojatno) i veći trud uložen u svaku od njih, zbog čega nije čudno da su ranije sezone uglavnom bile wow dobre dok je ova uglavnom… hm… onako-tako-tako-ali-ipak-valjda-dosta dobra.

Iako se Black Mirror zbog svoje jedna-epizoda-jedna-priča strukture može gledati bilo kojim redoslijedom, ja ću epizode komentirati po redu kojeg su odredili producenti (ili tko već).

Prva je tako „Nosedive“, epizoda koja opsesiju instagramom povećava na globalnu skalu, tako imamo društvo u kojem se apsolutno sve ocjenjuje, čiji je rezultat taj da i same osobe imaju svoju ocjenu. To nije samo zabavna fora, već visina ocjene omogućava određene aktivnosti. Na primjer, ako nemate ocjenu veću od 2.5 (od 5), automatska vrata vam se ne otvaraju. Više ocjene pak imaju određene privilegije, na primjer popuste itd. Iako dobra i zabavna, nesuptilnost epizode je dosta bolna za jednu tako originalnu seriju kao što je BlackMirror. Apsolutno sve što se dogodi u toj epizodi jako je „in your face“ i nema šanse da će vam ijedna poruka preletjeti iznad glave. Ta „user friendly“ jednostavnost nije nešto što očekujem od jedne kompleksne SF serije (ili knjige, stripa, ičega…) tako da sam na kraju više-manje mogao samo slegnuti ramenima. Da, dobro je, nije loše, lijepo izgleda, zabavno je, ali ajde više, želim dobri, stari Black Mirror!

I onda je došla druga epizoda i… To i dalje nije bio dobri, stari Black Mirror.

„Playtest“ u centar stavlja kulturu video igara i virtualne stvarnosti, što je zanimljivo. Radnja je, da je sažmem, ovakva: protagonist beta testira horor video igru koja se oblikuje po igračevim strahovima. Zanimljivo? Pa, je… Riječ je o jednoj dosta uznemirujućoj epizodi koja je skoro bila dobra, ali…

Ovako, Black Mirror je uvijek volio imati twist krajeve. I to je dobro, zato jer su ti krajevi dolazili prirodnim tokom i povećavali samu kvalitetu epizode. Ovdje je situacija vodopadno suprotna, što znači da je epizoda bila solidna, do kraja, nakon čega je odjednom cijela epizoda postala poprilično loša. Twist je tu bio samo kako bi šokirao… Dobro, čak i ne to. A pod ne to mislim – ovdje u pitanju nije samo jedan twist. Na kraju priče su odjednom došla 3-4-koliko-već twista od kojih je malo koji imao stvarnog smisla. Na kraju sam odgledao odjavnu špicu do kraja samo kako bih bio uvjeren da se još nešto neće dogoditi. Ali nije. I tako sam umorno puhnuo i krenuo dalje.

Treća epizoda „Shut Up and Dance“ pak uzima relativno čestu priču u kojoj protagonist dobiva poruke koje mu govore što MORA napraviti, zato jer će se u suprotnom dogoditi nešto što želi zaobići pod svaku cijenu, što je u ovom slučaju snimka njega kako se zabavlja vlastitim tijelom koja će biti poslana svim ljudima na njegovoj mailing listi. Što je loše! Pogotovo za jednog tinejdžera koji ionako ima problema s egom! Tako on skače od jednog bizarnog zahtjeva do drugog, a gledatelj cijelo vrijeme ima upitnike nad glavom. Ta epizoda se također bazira na u-vidi-twist! filozofiji, ali barem je zabavna do kraja i twist ne kvari cijelu priču. Čakšto, twist je zapravo suptilno građen kroz cijelu epizodu i na kraju, kad se pojavi, možemo samo poraženo kimnuti, reći „a da, ima smisla“ i ići dalje. Treća epizoda možda nije bila briljantna! (s uskličnikom), ali barem je zabavna od početka do kraja. Naravno, moja očekivanja BM-a su bila visoka (pročitajte ponovno prvu rečenicu) tako da naravno da sam od serije htio dobiti nešto više od ubi-vrijeme zabave.

I… Onda sam to i dobio! Jej!

Nakon pogledane četvrte epizode zaključio sam da je „San Junipero“ najbolji SF koji je izašao ove godine (i najbolja epizoda Black Mirrora do sada). U to i dalje čvrsto vjerujem i iskreno sumnjam da će se to promijeniti, ne zato jer sam negativan i ciničan, već zato što je ta epizoda jednostavno tako prokleto dobra. Znate što? Neću vam reći apsolutno ništa o ovoj epizodi. Ajmo samo reći da uključuje ljubavnu priču, da nudi dosta zanimljiv period piece (ili možda više njih, khmkhm) i ima kraj koji će se pamtiti dugo, dugo (što nema veze s nikakvim ŠOK twistom). Ako bih nekoj osobi htio preporučiti jednu epizodu BM-a, to bi bila ova. I stvarno, čak i ako ne namjeravate gledati seriju, pogledajte samo ovu epizodu. Isplati se.

I nakon te preeeeeedivne epizode… Ostale dvije su prilično razočaravajuće. Nj.

„Men Against Fire“ je standardni military SF (vojnici ubijaju mutante žohare!) koji je bolno predvidljiv i ne pokazuje nam ništa što već nismo vidjeli. Ipak, nudi par zanimljivih ideja, kao na primjer to da se vojnicima uspjeh nagrađuje seksi snovima. Što su bolji, to su im snovi više seksi. Super ideja! Ostatak… Manje seksi.

Posljednja epizoda „Hated in the Nation“ očigledno je ambiciozna. Što sam zaključio zbog činjenice da traje sat i po’ za razliku od uobičajenog sata. Riječ je o procedural-like epizodi u kojoj detektivi moraju riješiti slučaj misterioznih ubojstava vezanih uz Twitter (ili nešto slično Twitteru) i zlog hashtaga (ili nečeg sličnog hashtagu). Epizoda je zanimljiva, efekti su solidni, gluma je standardno dobra… Sve u biti ima potencijal jednog solidnog nedjeljnog SF filma koji je vjerojatno bolji od većine holivudskog pulpa kojeg dobivamo, ali koji usprkos tome i nije nešto će vas oboriti s nogu. #Blah

A možda i hoće… Mene nije. A ne bih rekao ni da je ostatak sezone polučio neki drugi efekt.

Naravno, nije ovo bilo loše iskustvo i San Junipero je toliko dobra epizoda da još uvijek vjerujem da je Black Mirror jedna fantastična serija koja zaslužuje puno više pozornosti nego što je dobiva, ali…

Ali ova rečenica ima ‘ali’, a nije ga trebala imati. I taj ‘ali’ je stvarno razočaravajuć.

Ali (!) ej, nije serija ni za bacit! Daleko od toga. Zato gledajte Black Mirror. U najgorem slučaju, sljedeće sezone će ponovno sve biti drugačije, što znači da će se i onda možda pojaviti još jedan San Junipero. Ili više njih! Tko zna! Treba se ostati pozitivan.

A sad kad sam obavio SF kvotu za ovu godinu, odoh gledati “Girls“. (nužni twist- check!)