Inverzija Science fiction and fantasy news website
Azijsku filmsku kuhinju ili volite ili joj ne želite blizu. Šarena je i zbunjujuća, jer miješa previše žanrova. Može također biti prilično pikantna, pa ju treba umjereno konzumirati. U kuharicu smo stoga ubacili tek nekoliko zanimljivih azijskih specijaliteta iz 2018. – dovoljno da vam prorade filmoljubni probavni sokovi.
Ostavit ćemo po strani one instantne, previše kalorične slatkiše poput Crazy Rich Asians recepture i bacit ćemo se malo dublje u lonac. Tamo gdje su prave poslastice.
Let’s cook!
Satan’s Slaves (Pengabdi Setan, r. Joko Anwar)
Menu započinjeno ljutim predjelom – ustajanjem iz groba na indonezijski način! Mater familias nakon teške i misteriozne bolesti ostavlja ovaj svijet i uplakanu obitelj iza sebe. Njen kraj je tek njen pravi početak, pošto se vraća iz groba doma, kako bi sa sobom uzela svoju djecu. Iako ga ne krasi originalna priča jer je remake istoimenog indonezijskog filma iz 1982., ovaj jezivi indonezijski horror donosi storyline od kojeg se ledi krv u žilama, ali i savršeno ispolirane vizuale i majstorsku kinematografiju. Sama kolor paleta čini veliki dio dojma (primijetit ćete da je to stvar na koju se jako pazi u indonezijskim filmovima), baš poput solidnog japanskog hororca Uzumaki iz 2000.g. – poptuno uvlačeći gledatelja u atmosferu filma. Iako mu je kraj možda malo klišeiziran, ovaj hororac bi se fanovima žanra svakako trebao naći na meniju.
Kako probava?
Along with the Gods: The Last 49 Days (Singwa hamkke: Ingwa yeon, r. Yong-hwa Kim)
Korejska adaptacija istoimenog fantasy stripa, vizija je anđela čuvara, koja se nastavlja na Along with the Gods: The Two Worlds iz 2017. godine. Mjesto radnje je zagrobni život, u kojem takozvani Čuvari služe nama smrtnicima kao vodiči kroz iskušenja za dušu. Film nije za one kojima smeta obilje (azijske) drame, no osnovna premisa mu je dobro postavljena i na tipično korejski način, prenosi divnu konfucijanistički-didaktičko inspiriranu poruku. Storyline nije bez mana, no s likovima se možemo poistovjetiti, a ne odmaže nam ni prisutstvo nekih većih glumačkih imena (sjajni Dong-seok Ma iz fenomenalnog hororca Train to Busan) na koja smo, priznajemo, slabi. Scenografija je bajkovita, doduše mjestimice kalorična, a specijalni efekti su solidni. Preporučujemo vam da ga konzumirate u paketu s prethodnikom.
Prelazimo na glavno jelo za koje smo vam ostavili vanzemaljce. Ipak su oni kruna SF žanra.
Inuyashiki (Inuyashiki, r. Shinsuke Sato)
Vjerujemo da ste hvaljenu mangu čitali, a za one koji nisu upućeni, Inuyashiki je priča o tipičnom japanskom sararīmanu ilitiga office worker vulgarisu, koji nakon susreta s vanzemaljcima biva blagoslovljen naprednom stranom tehnologijom i zavidnim razornim moćima. Atipični superjunaci azijski su trend već godinama, poglavito zato što nam često prenose snažne poruke o važnosti upornosti u životu, i o tome kako su temeljne ljudske vrline one kojih se trebamo držati čak i ako je kraj svijeta u pitanju. Inuyashiki nam se dopao jer ima realan character development, pametno tematizira svijetlu i tamnu stranu posjedovanja velike moći i odgovornosti u svojim rukama, te je osvježavajući odmak od Marvelove sheme superheroja na koju smo u zadnjih par godina poprilično naviknuti.
Psychokinesis (Yeom-lyeok, r. Sang-ho Yeon)
Još uvijek smo na herojima. Novi SF filmski uradak redatelja spomenutog horora Train to Busan (još jednom moramo istaknuti da je apsolutno sjajan, a nastavak mu je u produkciji), svojevrsni je comic relief u superherojskom žanru. Opet imamo prosječnog sredovječnog radnika kojega čarobna voda iz fontane (nažalost, nije Bandićeva) pretvara u superjunaka s telekinetičkim moćima. On će ih pak upogoniti da pomogne svojoj kćeri koja je završila u raljama okrutne građevinske tvrtke. Film je dobio oprečene kritike, no srce mu je na mjestu, a sa specijalnim efektima je pomalo šparan, što bismo čak stavili u pluseve filma, pa ga možete gledati većinski kroz prizmu jednog realnog očevog odnosa s kćeri.
A sad, vrijeme je za desert!
Mirai (Mirai no mirai, r. Mamoru Hosoda)
Stigli smo i do ovogodišnjeg japanskog kandidata za Oscara za najbolji animirani film. Mirai je priča o četverogodišnjem dječaku Kunu, koji pomoću čarobnog vrta putuje kroz vrijeme, upoznajući svoje rođake u različitim povijesnim razdobljima. U pustolovini nije sam – pomaže mu njegova mlađa sestra iz budućnosti. Redatelju Mamoru Hosodi ovo nije prvo putovanje kroz vrijeme – tematikom utjecaja na samog sebe kroz utjecaj na prošle događaje bavio se u svojem hvaljenom uratku, šarmantnoj Toki o kakeru shôjo (Djevojka koja je skakala kroz vrijeme, 2006.). Mirai nas se snažno dojmio svojom dirljivom pričom, koja stavlja obitelj u središte života. Svi likovi su jako šarmantni i raspametit ćete se njihovim dirljivim savjetima za malog Kuna. Dovoljno je i reći da ga vole i djeca i odrasli (bome i kritičari), vizuali su mu tipično japanski, savršeno promišljani u milimetar, a soundtrack je predivan. Definitivno jedna od najfinijih filmskih poslastica iz protekle godine.
Azijske specijalitete pripremili smo vam u express loncu. Štedi vrijeme, omogućava kuhanje bez nepotrebnih masnoća, a čuva okuse. Nadamo se da je koji recept zaintrigirao to filmoljubno nepce! Na početku smo godine, pa očekujte još mnoštvo specijaliteta iz ovih udaljenih krajeva. Dalekoistočna kinematografija je ovih dana u izraženom fokusu u SAD-u ali i na Zapadu općenito, i to zbog neočekivanog uspjeha romantične komedije Crazy Rich Asians. Naime, nitko nije očekivao da će jedan sasvim prosječan film o vjenčanju prvi u pravu žicu pogoditi temu o kojoj se dosad očito premalo pričalo – što to znači biti Azijskim Amerikancem (Asian American), ne samo u socio-političkom kontekstu, nego i u onom stvaranja vlastitog identiteta.
