Tjeskoba na atomski pogon: SF horori iz 1950-ih

Leteći tanjuri, invazije vanzemaljaca, mutanti i divovska čudovišta su već dugo vremena sastavni dio znanstvene fantastike. Naše predodžbe ovih motiva su uvelike oblikovali američki SF horori iz 1950-ih. Iako su uglavnom snimani za male novce i sa specijalnim efektima koji nam se danas nerijetko čine smiješnima, ovi su filmovi ostavili duboki trag u pop kulturi, oblikujući čitavu generaciju. Tim Burton, Joe Dante, John Carpenter, Stephen King, George Lucas, Steven Spielberg i Robert Zemeckis odrasli su na ovim filmovima i kasnije ih imitirali, komentirali ili parodirali. Bez SF filmova iz 1950-ih, danas ne bi imali serije poput X Files, filmove poput Independence Day ili serijale kompjuterskih igara kao što su Fallout i XCOM.

Približava nam se Noć vještica. Kino Tuškanac je prigodno odlučilo prvi tjedan listopada posvetiti ciklusu znanstvenofantastičnih horora iz 1950-ih. Kao netko tko je pogledao najveći dio odabranih filmova, mogu vam reći kako je program fantastično složen. Ne samo da su odabrani filmovi redom zanimljivi i zabavni već usto nude i odličan presjek tema i tjeskoba kojima su se bavili američki SF filmovi toga doba. A koje su to teme? Krenimo redom!

Kontekst: američka noćna mora

Sredina prošlog stoljeća bilo je vrijeme do tad neviđenog prosperiteta u Sjedinjenim Američkim Državama. SAD su izišle iz Drugog svjetskog rata kao prva nuklearna velesila u povijesti i praktički neokrznute ratnim razaranjima. Međutim, nakon trijumfalne pobjede Saveznika, SAD i SSSR našli su se u Hladnom ratu. Iza prividno besprijekorne fasade američkog sna o idiličnim predgrađima u kojima svaka kuća ima auto i televizor, skrivale su se duboke, mračne pukotine. Amerika tog vremena rastrgana je između samopouzdanja i sumnje, patriotizma i paranoje. U tom nemiru poslijeratni filmski horor pronalazi vrelo inspiracije daleko svježije od gotičkih užasa Dracule i Frankensteina koji su dominirali američkim hororima 1930-ih.

Strah od znanosti

Kroz dobar dio znanstvene fantastike provlači se ambivalentan odnos spram znanstvenih otkrića. 1950-e nisu bile iznimka. Nakon dva svjetska rata i dvije atomske bombe, znanstvena fantastika prešla je sa stranica šund SF časopisa u stvarnost. Sva cjepiva, penicilini i televizori svijeta nisu mogli potisnuti užas nuklearnih eksplozija nad Hiroshimom i Nagasakijem.

U filmu Them! Gordona Douglasa, tjeskoba oko nuklearne energije nije podtekst već tekst. Nakon niza tajanstvenih napada na farme u Novom Meksiku, vlasti otkrivaju leglo divovskih mrava. Njihovo je postojanje izravni rezultat prve atomske eksplozije u Los Alamosu. U filmu koji je i danas iznenađujuće dinamičan i zabavan, vojska muku muči kako spriječiti divovske kukce da unište svijet.

Kad smo kod kukaca, tu je i SF horor The Fly iz 1958. u kojem eksperiment s teleportacijom pođe užasno krivo i stvori hibrida čovjeka i muhe. Iako je original danas gotovo zaboravljen, remake Davida Cronenberga iz 1986. i dalje živi u noćnim morama publike.

Tarantula! redatelja Jacka Arnolda također istražuje neželjene, katastrofalne posljedice znanstvenih istraživanja. Leo G. Carroll glumi dobronamjernog znanstvenika koji želi riješiti problem gladi u svijetu. U jednom trenutku on tumači kako će do 2000. godine na Zemlji živjeti čak TRI MILIJARDE LJUDI, na što se današnji gledatelj može samo nervozno nasmijati. Njegov eksperiment stvori mutiranog pauka koji ne prestaje rasti. Kao i u Them!, vojska je ta koja mora počistiti nered koji su znanstvenici ostavili za sobom.

Zanimljivo je kako se u SF filmovima iz ovog doba jako rijetko propitkuje (ne)moralnost države i oružanih snaga. Krivnju za atomske i ine užase uglavnom se prebacuje na leđa znanstvenika. No to i nije neobično kada u obzir uzmemo…

Strah od drugih

U godinama nakon pobjede nad nacistima i zahuktavanja Hladnog rata sa Staljinovim Sovjetskim savezom, vojska je bila ta koje je trebala zaštititi uboge Amerikance od zlih stranca koji ne pričaju američki. Upravo u to doba kreće prvi val viđenja NLO-a nakon što 1947. pilot Kenneth Arnold opiše susret s letećim tanjurima a u Roswellu u Novom Meksiku navodno padne vanzemaljski svemirski brod.

Četiri godine kasnije, Christian Nyby snima The Thing From Another World u kojem grupa američkih vojnika iz izolirane polarne baze otkriju srušeni leteći tanjur. Nakon što se njegov zlovoljni pilot probudi, znanstvenici pokušavaju ostvariti miroljubivi prvi kontakt dok vojnici smišljaju kako ubiti naizgled neuništivog vanzemaljca. Film vrlo jasno staje na stranu vojnika. Usprkos ksenofobičnoj, agresivnoj poruci, The Thing From Another World je i dan danas napet i na trenutke iznenađujuće duhovit film kojeg se definitivno isplati pogledati u tandemu s daleko mračnijim remakeom Johna Carpentera iz 1982.

Spektakularni War of the Worlds redatelja i producenta Georga Pala ide i korak dalje. Njegova ekranizacija SF klasika H. G. Wellsa zasluženo je 1953. godine nagrađena Oscarom za specijalne efekte. Film prikazuje zle, ružne Marsovce kako uništavaju Ameriku i svijet. Pal pritom uzima ironični završetak Wellsovog romana i prezentira ga ozbiljno: niti znanost niti vojska ne mogu zaustaviti vanzemaljce nego samo bog koji je, u svojoj beskonačnoj mudrosti, stvorio mikro-organizme na koje Marsovci nisu imuni.

No, nisu svi SF filmovi o vanzemaljcima ovoliko reakcionarni. Iste godine kada izlazi The Thing From Another World, Robert Wise režira The Day the Earth Stood Still u kojem miroljubivog posjetitelja iz svemira u Washingtonu dočekuju vojska i prestrašena rulja. Nakon što ga američke vlasti zatoče kako bi ga spriječile da kontaktira strane sile, vanzemaljac Klaatu (Jeremy Renner) pronalazi neočekivanog saveznika u mladoj udovici (Patricia Neal). Sličan pomirljivi ton vidimo i u It Came From Outer Space Jacka Arnolda iz 1953. Baziran na vrlo liričnom scenariju SF klasika Rayja Bradburyja, film prati pisca (Richard Carlson) koji susreće vanzemaljce. Ovi vanzemaljci ne žele osvojiti naš planet. U smrtnom strahu od ratobornih Zemljana, oni samo žele popraviti svoj srušeni svemirski brod prije nego što ih otkriju.

Toliko o čudovišnim posjetiteljima u letećim tanjurima. No, što ako je neprijatelj već među nama?

Strah od nas samih

1950-ih senator Joseph McCarthy dodatno potiče anti-komunističku histeriju. U potrazi za stranim špijunima i njihovim simpatizerima, McCarthy i njegovi pristaše napadaju federalnu vlast, akademsku zajednicu i filmsku industriju. Strah od komunističkih krtica išao je ruku pod ruku sa strahom kako bi bilo tko mogao biti optužen za simpatiziranje Sovjetskog saveza.

U toj atmosferi straha, 1957. godine redatelj Don Siegel snima Invasion of the Body Snatchers. Baziran na hvaljenom romanu Jacka Finneyja, ovaj tjeskoban, napet film prati liječnika (Kevin McCarthy) koji otkriva kako stanovnike njegovog mjesta malo pomalo zamjenjuju identični vanzemaljski dvojnici. Univerzalnost paranoje ovog filma bila je takva da su ga prisvajali i oni koji su u njemu vidjeli alegoriju za opasnost komunističke infiltracije kao i oni koji su zazirali od prisilnog konformizma američke unutarnje politike. Nije bez vraga Invasion of the Body Snatchers do danas adaptiran još tri puta, uz praktički beskonačne imitacije i parodije u filmu, stripovima, igrama i na televiziji.

Paranoji niste mogli pobjeći čak niti na druge svjetove. 1956. premijerno je prikazan raskošno producirani SF film Forbidden Planet redatelja Freda M. Wilcoxa. Vrlo slobodna adaptacija drame Tempest Williama Shakespearea započinje kao epizoda serije Star Trek: svemirski brod poslan je da istraži nestanak arheološke ekspedicije na udaljenom planetu. Ono što zapovjednik Adams (mladi Leslie Nielsen u ozbiljnoj ulozi!) otkriva je iznimno uznemirujuće: najmračnije prijetnje svemira nisu nepoznati vanzemaljci ili tajanstvena čudovišta već dubine ljudskog uma.

Poruka je to koju, bolje ili lošije, ozbiljnije ili šaljivije, sadrže redom svi ovi filmovi. O njima bih vam mogao pričati cijelu večer, što sam i radio u predavanjima na SF konvencijama. Odlučite li pogledati bilo koji od ovih naslova, nećete pogriješiti.