Thor: Love and Thunder, kriza identiteta boga grmljavine kao kriza identiteta Marvela

Što ćemo napraviti s Thorom Odinsonom?

Ovo nije retoričko pitanje! Nakon što sam pogledao Thor: Love and Thunder, zbilja imam dojam kao da se to pitaju i ljudi iza filma.

Taika Waititi je 2017. godine režirao Thor: Ragnarok. U tom je filmu Thor (kojeg i tamo i ovdje tumači Chris Hemsworth) izgubio oca, ostao bez kraljevstva i otkrio da ima zlu sestru Helu (Cate Blanchett – Nightmare Alley). Thor je također ostao bez svojeg čarobnog čekića Mjolnira, ali se zato (donekle) pomirio sa svojim polubratom Lokijem (Tom Hiddleston – Kong: Skull Island). Zajedno, obojica su poveli preživjele stanovnike Asgarda na Zemlju. Za lika čiji filmovi do tada nisu bili pretjerano zanimljivi, bilo je to jako puno jako zabavne priče!

Što nas vraća na pitanje s početka: što dalje napraviti s Thorom?

Scenarij, koji potpisuju Taika Waititi i Jennifer Kaytin Robinson (Someone Great), pokušava odgovoriti na to pitanje, ali ne baš uspješno. U pomalo nespretnom meta-komentaru, glavni junak ovog filma putuje svemirom tražeći smisao vlastitog postojanja. Umjesto toga, otkriva kozmičkog negativca Gorra (odlični Christian Bale – The Dark Knight trilogija), koji želi ubiti sva božanstva u svemiru. S obzirom na prosjek bogova koje vidimo u filmu, to baš i nije neki strašni gubitak. Okej, Bao, bog okruglica je bio fora. No, mimo njega, Marvelovi bogovi bazirani na poznatim i manje poznatim mitologijama prilično su antipatični. Jasno je to i scenaristima, zbog čega Gorr mora usto oteti i kamion djece kako bi publika osjetila ikakvu potrebu navijati za Thora mimo toga što je, eto, on glavni junak.

Kako bi kompenzirali manjak emocionalnog angažmana, Waititi i ekipa posežu za humorom. Ta odluka ima smisla. Waititi je do sada snimio i napisao nekoliko odličnih komedija (Eagle vs. Shark, What We Do in the Shadows). Hemsworth se pak pokazao kao vrlo solidan komični glumac. Međutim, Love and Thunder nema onu odličnu kemiju između likova kao Ragnarok, u kojem su podli i kukavički Loki te golemi, mrki Hulk (Mark Ruffalo – Spotlight) bili odlične protuteže tupavom, herojskom Thoru. Za razliku od toga, ovdje Thora prati nekoliko svemirskih Vikinga. Valkyrie (Tessa Thompson – Westworld) je… u redu. Kompjutorski animirani kameni ratnik Korg (kojemu glas posuđuje Waititi) zabavan je, ali funkcionira samo u malim količinama.

A onda je tu Jane Foster (Natalie Portman – Jackie), čija je priča daleko najbolji dio filma Love and Thunder. U prva dva filma o Thoru, Portman je glumila djevojku u nevolji i nije imala bog-zna-što za raditi. Stoga je razumljivo zašto je ova dobitnica Oscara izgubila interes za daljnje Marvelove filmove. Waititi ju je pridobio natrag scenarijem za Love and Thunder. U filmu, Jane Foster umire od raka. Kako bi si pomogla, poseže za Mjolnirom i pronalazi novu svrhu u životu kao superjunakinja Mighty Thor. Ali čak i tako, neizlječiva ju bolest i dalje polako ubija. Priča Jane Foster daleko je dramatičnija od bilo čega drugoga u ovom filmu, uključujući i super negativca koji otme kamion djece. Stoga je pomalo žalosno kako je njezina svrha naučiti nekoga tko je doslovce bog kako bi možda trebao više cijeniti ono što ima i pokazati razumijevanja za one koji nisu njegove sreće.

Negativci u Marvelovim filmovima nerijetko imaju solidnu motivaciju na papiru. Međutim, na ekranu ne ostavljaju neki jači dojam. Krivnja za to nije na glumcima, koji su uglavnom odlični, već u izvedbi. Marvelovi filmski negativci nerijetko su ili daleko previše zabrazdili u zlo ili su premalo vremena na ekranu. U oba je slučaja efekt isti – ne zanima nas njihova perspektiva. Gorr je skoro pa iznimka od ovog pravila. Vizualni izgled negativca očito je inspiriran ćelavim vampirom Orlokom iz nijemog horor filma Nosferatu. Gorr se bori stvarajući čudovišta iz sjena, a asteroid na kojem boravi crno-bijela je, ekspresionistička noćna mora. Christian Bale uspijeva iscijediti svaki gram prijetnje i patetičnosti svojeg lika. U završnici filma njegov lik postaje gotovo simpatičan, dok Waititi spretno koristi vizualne paralele kako bi istaknuo sličnost između njega i smrtno bolesne Jane Foster. U tom trenutku skoro pa vidimo jedan drugi film koji bi bio podjednako superherojski i epski, ali bi njime dominirali daleko zanimljiviji likovi od ubogog boga grmljavine.

A onda Love and Thunder završi i ostane nam… što točno?

Kada sam čuo kako su Kevin Feige i Marvel odlučili povjeriti Waititiju i četvrtog Thora, imao sam velika očekivanja. Ragnarok mi je bio vrlo ugodno iznenađenje. No, iako je Love and Thunder i dalje bolji od prva dva Thora (sjeća li ih se itko?), malo što mi je ostavilo dublji dojam. Koncept Novog Asgarda je nešto za što bih volio da je u filmu više istraženo. Jane Foster/Mighty Thor bila je odlična, a Gorr solidan i jeziv negativac čija je motivacija gotovo opravdala njegove čudovišne postupke.

Međutim, badava sve to kada je u središtu priče i dalje tupavi, bogoliki ratnik Thor koji, usprkos svem trudu Chrisa Hemswortha, i dalje ostaje jedan od dosadnijih Marvelovih heroja na velikim ekranima. Scenaristi se trude dati mu nešto do čega bi nam kao publici trebalo biti stalo. Mimo ljubavi, obitelji, doma ili smrti, nemaju baš puno opcija. Thor: Love and Thunder prati dobro uhodanu Marvel formulu superherojskog filma. Međutim, nakon 14 godina i dvadeset i nešto filmova, to više nije dovoljno.