The Wandering Earth – komunizam spašava svijet

The Wandering Earth bi oduševio Thanosa.

Film je to u kojem znanstvenici, kako bi spasili svijet od apokaliptičnog širenja sunca, sagrade atomske motore veličine planina koji će otkotrljati Zemlju u novi sunčev sustav. Pritom usput smrznu površinu planeta, zatru sav život i pobiju pola čovječanstva. Preživjeli pak žive poput štakora u podzemnim gradovima gdje će morati provesti dvije i pol tisuće godina. Ponovimo to skupa: dvije i pol. Tisuće. Godina.

Postoje sudbine gore od toga da te proguta sunce.

The Wandering Earth je kineski znanstvenofantastični blockbuster. Trenutno je ovo treći najgledaniji film godine, odmah nakon Avengers: Endgame i Captain Marvel. Do sada je zaradio skoro 700 milijuna dolara, od kojih najveći dio u Kini. Temama i izvedbom, The Wandering Earth podsjeća na blentave apokaliptične spektakle iz 1990ih kao što su Independence Day Rolanda Emmericha ili Armageddon Michaela Baya. Svi elementi su tu: epska radnja, upitna znanost, dramatična muzika, skupi specijalni efekti i patetični govori o Domu, Žrtvi i Nadi. No, dok holivudski filmovi slave individualnost svojih macho junaka koji kataklizme rješavaju šakama, ovdje je glavni junak Kolektiv.

Michael Bay se već hvata za pušku i američku zastavu.

Protagonisti filma su mladi Liu Qi (Qu Chuxiao) i njegova još mlađa sestra Han Duoduo (Zhao Jinmai). Liuov otac, potpukovnik Liu Peiqiang (Wu Jing) služi na svemirskoj stanici koja već 17 godina navodi Zemlju kako bi izbjegla jednosmjerne ulice ili radove na cesti. Odnos oca i sina je nategnut. Možda zato što je otac već dva desetljeća na službenom putu. Možda zato što je dao eutanazirati Liuovu mater. Um tinejdžera tajanstveno je mjesto! Kako bilo, skrb o klincima pala je na leđa njihovog djeda Han Zi’anga (Ng Man-tat), starog kamiondžije što je valjda najkomunističkije zanimanje ikad.

The Wandering Earth

“Stani! Stani!” povikat će neki. “Nemoj nam skretati pažnju detaljima. Vratimo se premisi. Što ako su znanstvenici bili u krivu i sunce ne postane crveni div? Zašto umjesto golemih motora nije sagrađena flota svemirskih brodova? Što ako čovječanstvo pomre putem? Zašto putovati dva i pol tisućljeća ako čovječanstvo može parkirati Zemlju u novu orbitu oko divovskog sunca?” Na to ja odgovaram kako ste dekadentni buržuji, truli kapitalisti i neprijatelji režima koji ne razumiju genij voljenih vođa.

Unutar potpuno fiktivne priče, beskrajno je lako racionalizirati bilo koju odluku, ma koliko nam ona kao publici bila glupa, neuvjerljiva ili nemoralna. Mogao je The Wandering Earth sat vremena objašnjavati zašto je smrt tri i pol milijarde ljudi bila jedina opcija i zašto je put od dvije i pol tisuće godina najbolje rješenje za opstanak. Ali sva racionalizacija ovog svijeta – lutajućeg ili ne – ne može mi učiniti prihvatljivim film koji započinje pokoljem polovice čovječanstva na oltaru Žrtvi, Nadi i Domu.

Naravno, scenaristi filma su toga svjesni, zbog čega protagonisti i započinju kao cinični tinejdžeri. No, kada Zemlja neplanirano dobije jednosmjernu kartu u Jupiter i čitav se planet doslovce krene raspadati oko njih, upravo će Liu, Duoduo i Han u suradnji s potrošnim timom svemirskih marinaca svojom Žrtvom spasiti Dom i Nadu. Do kraja filma, mlada će Dou Dou uplakana pozivati ljude da slijede njihov primjer jer je, eto, konačno shvatila ono što su joj tumačili na satu političke nastave s kojeg bezobrazno markira na početku filma.

Likovi u filmu umiru kao muhe. Kako i ne bi kad su suočeni s nezamislivo visokim ulozima opstanka čitavog planeta? I dok njihove pogibije odjekuju šuplje zbog slabašne karakterizacije, vjerujem kako je to barem djelomično bila i namjerna odluka filmaša. Sjetimo se jugoslavenskih partizanskih epova poput Bitke na Neretvi. Nije bilo važno da li će likovi Ljubiše Samardžića, Bate Živojinovića ili Yula Brynnera preživjeti. Bitno je bilo da preživi narodno-oslobodilačka borba! Iz te je perspektive The Wandering Earth dramatična priča puna Nade rođene iz Žrtve Domu. Iz individualističke perspektive liberalizma, svijet filma je noćna mora puno prije nego krene padati u Jupiter.

The Wandering Earth

Znakovit je odnos priče spram vlasti. Čitav film likove bombardiraju direktive i prognoze Ujedinjene zemaljske vlade – nevidljivog i sveprisutnog entiteta čije proklamacije imaju težinu božjih zapovjedi. Film nam pritom nikada ne prikaže vrlo nesavršene ljude koji stoje iza tih odluka. Bilo bi to preblizu preispitivanju autoriteta. Najbliže tome The Wandering Earth dolazi kada se likovi pitaju da li su voljeni vođe posvećeni idealima kao marinci, kamiondžije i ostali proleteri. U distopijskom svijetu The Wandering Earth, ultimativni čin građanskog bunta je žrtvovati i više nego što vlast traži.

The Wandering Earth je režirao Frant Gwo prema istoimenoj noveli Liu Cixina, kineskog ZF pisca koji je osvojio nagradu Hugo romanom The Three-Body Problem i nagradu Locus za roman Death’s End. Iz sažetka priče na internetu, ona mi zvuči pametnije i zanimljivije od svoje filmske adaptacije. Likovi u njoj čak propitkuju ozbiljnost nadolazeće katastrofe što dovede do građanskog rata!

Ovaj je film groteskno, fascinantno čudovište koje se doima kao da je doputovalo iz 1990ih. Film izgleda spektakularno. Glumci su solidni iako ih scenarij povremeno tjera na melodramatiku i jeftini humor. Al ajde, to je već stvar različitih filmskih klišeja i kulture. Uz poneku iznimku, akcijske su scene uglavnom čisto i jasno režirane. Komunistički šleperi budućnosti izgledaju fantastično. Usprkos tome, nisam mogao probaviti nevjerojatnu premisu i moralno upitnu poruku filma.

Gledajući The Wandering Earth, sjetio sam se američkih teorija zavjera o tome kako su klimatske promjene nemoguće komplicirana globalna laž koju potiču vlasti (Koje vlasti?) i znanstvena zajednica (Koja zajednica?) kako bi nam… oduzele vatreno oružje i uvele diktaturu UN-a? Valjda? Ne znam. Nakon ovog filma i u svjetlu stvarne klimatske katastrofe u koji srljamo, nije mi teško zamisliti neki budući totalitarni poredak rođen iz vrlo pragmatične potrebe da se spasi čovječanstvo. Pa gledam naš potrošački način života i mislim si kako samo šaljemo vodu na mlin toj još nerođenoj diktaturi koja će proklinjati našu generaciju dok nam oduzima prava i slobode.

A onda pomislim kako bi volio imati igračku jednog od komunističkih šlepera budućnosti i više me nije briga.

Check Also

Furiosa: A Mad Max Saga – postapokaliptična poslastica s krivim protagonistom

Kad se pojavio na velikim ekranima prije deset godina (da, vrijeme brzo prolazi), „Mad Max: …

Fallout: prvoklasna zabava u Pustoši

Čini se da je lekcija za uspješnu adaptaciju videoigre usvojena. A to je, ne popravljati …

One comment

  1. Meh. Duhoviti prikaz kineskog B filmića katastrofe na kraju si pretvorio u vlastitu suprotnost. Što je bilo? Jel’ te frka da će se woke drugovi naljutiti što si se usudio pljuckati i lijevo? 🙂

    “Nakon ovog filma i u svjetlu stvarne klimatske katastrofe u koji srljamo, nije mi teško zamisliti neki budući totalitarni poredak rođen iz vrlo pragmatične potrebe da se spasi čovječanstvo.”

    Uz “možda” debelo kao Jupiter, ta bi “potreba” bila opravdana samo ako “klimatska katastrofa” jest stvarna. Ali, druže… što ako nije? Što ako centralni komitet napaćenom narodu ne govori istinu? Naime, IPCC postoji već nekih 30 godina i doslovno nijedno – brojkama: 0/0 – njegovo predviđanje nije se ostvarilo. Koliko još treba proći vremena dok ne dođe ta obećana bolja, pardon gora, budućnost? AOCinih 12 godina? 20? 50? 100? Ili je i to revolucija koja teče? 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics