The Unthinkable: blockbuster na švedski način

Fascinantan koliko i frustrirajuć, švedski film The Unthinkable su dva posve različita filma u jednom. Prvi je obiteljska drama. Drugi je švedska verzija američkih filmova katastrofe.

Iskustvo gledanja The Unthinkable (originalnog naziva Den blomstertid nu kommer) podsjetilo me na davna vremena prije streaming platformi, brzog interneta i spoilera na društvenim mrežama. U to vrijeme sam uglavnom mogao gledati samo ono što se televizija udostojila emitirati. Vikendima kasno navečer HRT je prikazivao kojekakve neobične filmove. Sve što sam mogao saznati o njima – ako išta! – bilo je ono što bi napisali u TV programu. A zato što se ovi filmovi uglavnom nisu uklapali u holivudske šablone, bilo je teško pogoditi u kojem smjeru bi mogli otići. Takvo je gledanje bila pustolovina koja je praktički nemoguća u današnje vrijeme.

The Unthinkable ima tu neku divnu nepredvidljivost zbog čega mi je skoro pa žao išta pisati o njegovoj radnji. S druge strane, realno, da nisam znao o čemu je ovaj film, ja bih prvi odustao od gledanja nakon kojih pola sata.

The Unthinkable kreće početkom ovog stoljeća u švedskoj provinciji gdje mladi Alex (Christoffer Nordenrot – supotpisnik scenarija) i njegova prijateljica Anna (Lisa Henni) sanjare o muzičkoj karijeri. Alexov otac Björn (Jesper Barkselius) je impulzivni nasilnik koji voli kriviti druge za svoje neuspjehe u životu. Nakon ružnog incidenta kod kuće, Alex prekida kontakt sa svojim roditeljima i Annom te bježi u Stockholm. Petnaest godina kasnije, on je uspješni ali usamljeni glazbenik koji se silom prilika vraća u rodni kraj.

Redatelj i scenarist Victor Danell u ovom se dijelu filma bavi obiteljskim nasiljem i načinom na koji se zlostavljanje poput bolesti prenosi s jedne generacije na drugu. Iako Alex postiže sve o čemu je sanjao, ispod sofisticiranog umjetnika krije se kopija njegovog oca. Njegov strah i tuga mutiraju u sebičnost i ogorčenost. Njegova jedina motivacija je hladni bijes. Alexovo ponašanje je tim opasnije zato što mu je donijelo slavu i uspjeh. Alex nema razloga zapitati se treba li poraditi na samome sebi. Taj manjak introspekcije najvidljiviji je nakon što se Alex vrati u rodno mjesto gdje ponovno susreće Annu i smjesta zaključi kako će njih dvoje samo tako nastaviti tamo gdje su stali kao klinci.

A onda, nevidljivi sveprisutni neprijatelj napadne Švedsku.

Tu negdje počinjemo pratiti Alexovog ostarjelog oca koji radi u elektrani. Nakon terorističkih napada u centru Stockholma, paranoični Björn uvjeren je kako je to samo početak većeg napada. Ubrzo potom, započinju problemi s opskrbom strujom. Prekida se radio i televizijski signal, padaju telekomunikacijske mreže. Uz biblijski potop, ljudi počnu gubiti kontrolu nad vozilima i letjelicama a Björnove najgore noćne more postaju stvarnost.

The Unthinkable mijenja brzinu i iz elegične drame o zlostavljanju i (ne)odrastanju postaje znanstvenofantastični film katastrofe. Victor Danell gradi napetost dočaravajući nam prijeteći, nezadrživi dolazak nezamislive katastrofe. Iako je film snimljen za samo dva milijuna dolara, scene kaosa kao da su iz daleko skupljeg filma. U jednoj od njih gledamo masovnu prometnu nesreću na gradskom mostu. U drugoj, ljudi bježe cestom dok na njih pada helikopter. Obje scene izgledaju kao da su rađene s praktičnim specijalnim efektima.

Film nastavlja podizati napetost ali s opadajućim prinosima. Negdje pred kraj, publika na projekciji je prasnula u smijeh gledajući scenu koja je trebala biti akcijski i emocionalni vrhunac filma. Ne mogu ih kriviti zbog toga. Teško je bilo spojiti u glavi apsurdno spektakularni kraj ovog filma s čemernom obiteljskom dramom koja mu je prethodila. A opet, tko je mogao očekivati u kojem će divljem, ludom smjeru The Unthinkable otići?

Možda zanimljivije pitanje od toga tko (ili što) napada Švedsku mi je bilo može li Alex oprostiti svom ocu i pomiriti se s njim. Ali i u tome, The Unthinkable kao da namjerno radi protiv samog sebe. Oba su ova lika odbojne, sebične osobe. Zbog toga je teško mariti za njih i vjerovati u ikakvu mogućnost pomirbe. Anna je svakako bolja od njih ali to i nije neko postignuće, tim više što ona Alexu prešuti neke ključne detalje iz svog života. The Unthinkable je film o važnosti komunikacije i opraštanja. To je također i film o slatkom otrovu gorčine i bijesa od kojeg se uvijek možete osjećati kao žrtva, čak i dok oko vas umiru ljudi i propada svijet.

Teško se oteti dojmu kako su Danell i Nordenrot pristupili ovom filmu kao da nikada neće snimiti išta drugo. Zbog toga je The Unthinkable i film katastrofe i obiteljska drama i ljubavna priča i koješta drugo. A opet, ima neke čarolije u ovako osebujnom filmu. The Unthinkable spaja nespojivo. I dok je rezultat daleko od savršenog, The Unthinkable bi se odlično uklopio među druge neobične filmove koje je HRT prikazivao vikendima kasno navečer a o kojima sam mogao saznati samo ono što bi  – ako išta! – napisali u TV programu. Gledanje ovog filma je pustolovina koja je praktički nemoguća u današnje vrijeme.