Inverzija Science fiction and fantasy news website
Pod lavinom razvikanih žanrovskih TV sadržaja nepravedno je ostao zameten povratak Ticka, Edlundove ikonične kreacije i perjanice američkog alternativnog stripa. Iako je Krpelj život započeo u crno-bijelim panelima danas kultnog stripa, svoju širu prepoznatljivost duguje istinski genijalnoj animiranoj seriji s početka devedesetih. U zanimljivom vremenu za “mainstream” animaciju Tick je postao neočekivani prvoborac novog vala drugačijih crtića koji su, zahvaljujući usponu kablovske televizije, zavladali malim ekranima u do tada nezamislivo udarnim terminima. Usporedbe radi, preteča danas veoma popularnih “Spongebob Squarepants” i “Adventure Time” bili bi upravo mnogi animirani biseri tog doba “Ren & Stimpy”, “Rocko’s Modern Life”, ali definitivno i “The Tick”. Navedene su serije osim razigranog vizualnog stila nudile obilnu dozu apsurdističkog humora, zbog čega su uostalom i postale popularne među odraslijom publikom. Edlundov nadčovjek predstavljao je svojevrsno osvježenje predvidljive ponude. Bio je to bizarni heroj podjednako zanimljiv prosječnom obožavatelju maskiranih pravednika kao i gledaocu koji je na klišejima izjedenu mitologiju američkih superjunaka već prevrtao očima. Uzmemo li u obzir i činjenicu da je titularni junak podosta vizualno pamtljiv uopće više ne čudi što je, barem u tadašnjim okvirima, Tick postao omanji hit matične tv mreže. Ipak, serija se nakon par sezona sporazumno ukida, a Krpelj je daljnje temelje kultnog statusa osuđen graditi putem repriza na programima diljem svijeta.
Fox Network početkom tisućljeća donosi odvažnu odluku da uskrsne svog plavog dobročinitelja. No uvrnuta animacija ovaj put svoje mjesto mora ustupiti igranom formatu. Pomalo ironično, iz produkcijskog limba iskače serija koja više nalikuje crtiću od crtića samog. Razigrano šarenilo po izlasku gledaju malobrojni te je projekt, nažalost, nakon samo devet epizoda osuđen na propast. Glumac Patrick Warburton u naknadnim se intervjuima često te uvijek dobrovoljno doticao vremena u kojem je citiram, “imao čast utjeloviti Ticka”. Tvrdio je da trenutak jednostavno nije bio pravi, ali da je serija bila dobra. Loš termin prikazivanja te manjak interesa za superheroje općenito, a kamoli za satirične i minorne predstavnike žanra kojima Tick pripada, rezultirao je puno kraćom avanturom od planirane.
Mnogi su se opravdano pitali kako bi se plavi junak danas borio s konkurencijom? Ipak živimo u dobu hiperprodukcije. Popularnost žanrovskih sadržaja nikad nije bila veća, ali pažnja gledatelja također nikad manja. Odgovor nam je krajem kolovoza ponudio mrežni servis Amazona. Moram priznati da sam gledanjem pilot epizode ostao poprilično zatečen. Promjena stila bila je očita. Toliko bolno očita da sam u nevjerici pretraživao internet nadajući se objašnjenju, jer ipak je Edlund surađivao u izradi i ove inkarnacije svoje maskote. U univerzum je unesena bogata doza realizma. Magičnog realizma, no ipak realizma. To je ujedno najveći novitet unutar svijeta koji je prisutnu stvarnost prethodno koristio isključivo kao sredstvo za nadrealnu, a mjestimice i šizofrenu, dječju igru. Stariji štovatelji lika i djela krpelja mogli su samo gunđati za izgubljenom ostavštinom prijašnjih izdanja. Nakon mlakog debija nevoljko sam nastavio gledati, no mogu s olakšanjem reći da se već s narednim epizodama sve posložilo na mjesto. Maštovitost nije nestala, ona samo suptilno vreba iz prikrajka. The Tick je sukladno aktualnim trendovima potpuno redefiniran. To nije ziheraška odluka tvoraca niti su tim potezom nepovratno izdani korijeni franšize. Dapače, treba naglasiti da je i svaka dosadašnja inkarnacija ponudila donekle drugačiji pristup temi. Koncept se inteligentno prilagodio, te postao pristupačniji sveopćem ukusu. A šablona, kad je i prisutna, seriju uopće ne opterećuje. Ako smo za verziju s Warburtonom mogli reći da je bila ispred svog vremena onda za novog Ticka možemo bez straha izjaviti da savršeno ide u korak s vremenom.
No prijeđimo malo na sadržaj. Serija je u svojoj srži tipični origin story. Naglasak geneze i popratne mitologije junaka ide ruku pod ruku s rastućim trendom kompleksnih žanrovskih likova. “Nastanak” protagonista već godinama predstavlja savršen mehanizam za brzo, no nažalost predvidljivo, uvođenje psihološke dubine kod do tada plošnih stripovskih likova. Kako se po pitanju ab ovo pripovijedanja Tick razlikuje od ostatka maskirane bande? Edlundova zasigurno najbolja odluka je micanje fokusa s Krpelja, stavljajući time u prvi plan radnje nesigurnog činovnika Arthura. On je istinska zvijezda serije.
U Arthurovom se posjedu, igrom slučaja, nađe moćno oružje gradske kriminalne organizacije, mehanizirano odijelo uništenja čiju će snagu ovaj traumatizirani mladić postupno prisvojiti te postati zaštitnik obespravljenih – “The Moth”.
To bi ukratko bila sva bitna radnja, bez nepotrebnih spoilera jasno. A gdje je nestao Tick? Zanimljivo, on je postao donekle sporedan, ali nikako nevažan. Zašto je naizgled bizarna odluka guranja titularnog junaka u pozadinu zapravo dobra? Zato što takav potez u sklopu već spomenutog friškog realnijeg tona savršeno funkcionira. Zapravo sve ima smisla. Arthur je dokazani fan favourite lik, a upravo je on unutar Edlundovog univerzuma najjača spona sa stvarnim svijetom. Dapače, Arthur je oduvijek predstavljao simbol i satiru običnog čovjeka. Napadno stvaranje realističnih korijena Ticku ne bi imalo smisla, osobito jer velik dio šarma leži u njegovom namjerno apsurdnom konceptu. On jednostavno ne odgovara formuli “mučenika” kojoj moderni superheroji pretendiraju. Takva bi formula u njegovom slučaju potencijalno ugrozila ikakvu relevantnu vezu s počecima serijala. Primjereno je stoga da baš Arthur postane iznimno važan dio pri konstrukciji mračnog i ozbiljnog smjera franšize. A Krpelju u zadanim okvirima preostaje jedino primiriti svoj dotadašnji šizofreni alfa nastup. Tick postaje komični odušak, simpatična i naivna deus ex machina koja sa stražnjeg sjedala dobacuje humoristične opaske. Pohvale idu čitavoj glumačkoj postavi koja je odradila uistinu dobar i težak posao, a posebno se među odličnim izvedbama izdvaja Griffin Newman koji portetira Arthura.
Pažnja prema detaljima čini znatnu razliku. Svijet je i dalje uvrnut te u odmjerenom ritmu otkriva tragove svog razigranog nasljeđa. Superheroji su među nama, i stvarno ih ima svakakvih. Neki prijašnji likovi su možda i izbačeni iz čitave priče, no zato ih novi čudaci bez problema nadomještaju. Favoriti su: gerijatrijski zločinački veleum “Terror”, grandioznošću opsjednuti šef mafije “Ramzes IV”, brod s dušom “Dangerboat” te električna žena s neočekivanim problemom “Lint”. Priznajem, najveći strah prije gledanja serije mi je bio da će Ticka, popularnosti radi, pretvoriti u blijedu verziju Deadpoola. Zamislite moje oduševljenje kad sam uočio da su tom problemu doskočili zasebnim likom koji sumnjivo nalikuje Marvelovom antijunaku. Produkciji se ne može išta prigovoriti; svoje su karte odigrali i više nego dobro. Jesu li one dobitne će u konačnici pak pokazati samo vrijeme. Prvih šest epizoda je pred nama, a drugi dio sezone ćemo radi marketinške odluke morati malo pričekati. Srećom, isplati se. Tick je prije bio junak za ljude koji ne vole generične superjunake. Sada je ujedno i svojevrsno ljubavno pismo aktualnim strujanjima unutar žanra, moderni nadčovjek kojeg mogu voljeti svi. Pružite Ticku šansu, opušteni šarm serije neće razočarati.
Ocjena: 8/10 odmetnutih maskiranih činovnika
