The Suicide Squad: festival šarenog ultra-nasilja i uvrnutih supermoći

S prvim tonovima legendarnog Folsom Prison Bluesa i kadrovima dugokosog Michaela Rookera, svojevrsne redateljeve muze, u kroksama i narančastom zatvorskom odijelu, počinje avantura zvana The Suicide Squad (Odred otpisanih: Nova misija). U svega jednoj sceni, kako Rooker lopticom iz nemogućeg odbijanca ubija bezazlenu ptičicu, podastrto nam je što nas otprilike čeka u filmu. Što je točno njegova supermoć nije baš razjašnjeno, ali on se pridružuje skupini zatvorenika koje je regrutirala gospođa Waller (Viola Davis) – opaka šefica vladinog eksperimentalnog programa. Svi odabrani su kriminalaci od kojih svatko ima svoju nadljudsku moć i/ili je usko specijaliziran u jednom području.

Bizarne i povremeno beskorisne sposobnosti velikog broja likova dane su nam na uvid već u uvodnoj akcijskoj sekvenci. TDK (Nathan Fillion) pri upoznavanju ekipe nikome ne želi reći od čega je njegov naziv skraćenica pa nam je to razjašnjeno kada odvoji ruke od svoga tijela i pošalje ih u napad na neprijatelje koji začuđeni primaju udarce i šamare. Weasel (Sean Gunn) je lasica ljudske veličine. Nema posebnih talenata i moći osim što je općepoznato da je ubio dvadeset i sedmero djece. I ne zna plivati. I umre. Odmah. U prvoj ofanzivi se još od prepoznatljivih likova nalazi Javelin (Flula Borg) koji baca koplje kao primarno oružje i bivši je olimpijac. Prisutni su i neki od likova iz prvog filma. Uglavnom nemaju značajnu ulogu u radnji izuzev, rekao bih najveće DC-jeve zvijezde, Margot Robbie kao Harley Quinn, a nemali dio tereta priče nosi Joel Kinnaman kao Rick Flag.

Bloodsport/Robert DuBois Idrisa Elbe pandan je Deadshotovom Willu Smithu iz prvog dijela pa nekako najviše toga i saznajemo o DuBoisovoj pozadini iako je i to minimalno s obzirom na činjenicu da je on lik oko kojeg se radnja gradi i oko kojeg se tim okuplja. Pozadine svih likova su uglavnom svedene na crtice iz prošlosti, a u ovako neozbiljnom filmu to je dobra stvar. John Cena kao Peacemaker uglavnom je nezanimljiv, ali uz zaokret na samome kraju Cena ima potencijala u budućnosti postati netko tko će biti u fokusu zbivanja. Ratcatcher II (Daniela Melchior) djevojka je koja je od svoga oca (Ratcatchera I, logično) naslijedila sposobnost tj. aparaturu kojom kontrolira horde štakora, a uz sebe ima i štakora ljubimca Sebastiana. Sylvester Stallone ima zanimljivu glasovnu ulogu kao Nanaue, čovjekoliki morski pas ne baš pretjerano razvijenog intelekta.

Svi oni se okupljaju pod službenim nazivom Task Force X, a neslužbenim – Suicide Squad. Oni su kriminalci ucijenjeni kako bi izvršili neke od najtajnijih vladinih zadataka u kojima nije važno koliki je broj žrtava niti na jednoj strani. Ukoliko slučajno netko od njih poželi dezertirati, magičnim gumbom im se raznese glava. Dakle, previše izbora nemaju, a zadatak ih upućuje u fiktivnu državicu pod imenom Corto Maltese (ime je omaž istoimenom kultnom talijanskom stripu koji je nastao šezdesetih godina dvadesetog stoljeća).

The Suicide Squad nije nastavak, nije ni reboot, nije ni remake Suicide Squad filma od prije koju godinu… ili je sve to odjednom. S obzirom da je prvi film blago rečeno bio ‘gomila koja se puši’, iznenađenje je što je ovaj projekt uopće dobio zeleno svjetlo da krene u produkciju. Ipak, dobra je stvar da jest. Ne samo da je ovo film koji sve svoje karte odigrava na način na koji bi trebao već uspijeva ubaciti i pokoje iznenađenje. Puno toga objašnjava i činjenica da divovski, govoreći morski pas koji jede ljude nije najčudniji lik među glavnim anti-superjunacima.

Što dolazi nakon eksplozije i eksponencijalne ekspanzije superherojskog žanra? Logično – ili će priča zaokrenuti za sto osamdeset stupnjeva i detaljno pristupiti unutarnjem stanju jednoga lika (Joker (2019)), dakle okrenuti se u sebe, ili će ekspanzija doživjeti epske razmjere po broju likova, moći, izgleda itd. The Suicide Squad je primjer ovog potonjeg, a najsličniji film tog žanra bi bio Marvelov Guardians of the Galaxy (koje je također režirao James Gunn) samo znatno blažeg jezika i sa znatno manje nasilnim smrtima na ekranu (The Suicide Squad je rated R).

Sve to skupa je sličnije filmovima DC-jevih smrtnih neprijatelja iz Marvela. Očito je da određena formula stvaranja ovakvih stripovskih ansambla mora biti prilagođena svim parametrima koje postavlja suvremena publika. Ona će teško biti drugačija od najboljih Marvelovih ostvarenja ukoliko film cilja na veliku zaradu. Zbog toga velikim dijelom ovaj film igra na sigurno, ali povremeno svojim bedastoćama uspijeva biti nepredvidiv. U principu cijelo iskustvo djeluje kao da je netko s nama podijelio jednu ogromnu, bombastičnu i skupu šalu i mi trebamo biti počašćeni što ju imamo prigodu doživjeti. Zbog toga je ovaj film nemoguće promatrati kao ozbiljno dobar i kvalitetan uradak, već kao kompetentno ostvarenje unutar podžanrovskih ograničenja.

Impresivna je tečnost radnje za koju niti u jednom trenutku nisam imao osjećaj da nešto kaska, da me umara ili da usporava do razine negledljivosti. Zaigrana stilska dotjeranost očituje se u vidu inventivnih tekstualnih upadica koje predočavaju mjesto ili vrijeme radnje po raznolikim mjestima na ekranu. Najpamtljivija scena (koja se djelomično može vidjeti i u foršpanu) je ona kada Harley Quinn uz karakterističan osmjeh ispaljuje salve metaka prema svojim neprijateljima dok iza nje umjesto praznih čahura iskače šareno cvijeće.

Sve u svemu, za fanove superherojsko-stripovskog žanra ovo će biti zabavna avantura. Rekao bih da je preporučljivo da se pogleda u što većem multiplexu kako bi napadi na sva moguća osjetila bili što efikasnije izvršeni. Ovaj jedan veliki geg od filma otvara neke nove mogućnosti za DC Films, a vjerujem da će mašinerija koja je preotela Jamesa Gunna Marvelu i omogućila mu da vodi ovaj projekt ponukana uspjehom The Suicide Squada iznjedriti još koju uspješnu stripovsku adaptaciju u kojoj će sudjelovati etablirana imena. Mogli bi započeti odnosno nastaviti s onim što se odigralo u post-credit sceni, što vam neću otkriti.