The Stand: Epski duel dobra i zla bez kojeg smo mogli

Kingov roman The Stand broji preko 1000 stranica. Zanimljivu skupinu likova King postavlja u apokaliptični scenarij gdje smrtonosna gripa pokosi 99% čovječanstva. Vrlo mali broj imunih tj. preživjelih autor je podijelio na dobre i loše čiji je sukob kulminacija zapleta. Roman je jedan od najopsežnijih i najkompleksnijih Kingovih djela, a sukladno tome i jedan od najpopularnijih. Prva ekranizacija stigla je još 1994. godine u vidu ABC-jeve mini serije koju sam pogledao netom nakon što sam pročitao knjigu 2013. godine i sjećam se da mi je bila dojmljiva činjenica da je većina stvari zaista vjerno pretočena iz romana na tv ekran.

Nova ekranizacija planirana je prvotno kao filmska trilogija još davne 2011. godine. Warner Bros. je promijenio nekoliko redatelja koji su trebali biti na čelu projekta. U redateljskoj stolici su se trebali naći Ben Affleck, David Yates i Scott Cooper. U međuvremenu je bilo nekoliko promjena formata iz trilogije u dva filma pa na kraju u samo jedan film koji je trebao režirati Josh Boone. On je ostao na čelu projekta koji je prošao svoju posljednju transformaciju u vidu CBS-ove mini serije za koju je King zbog vlastitog nezadovoljstva krajem romana, redefinirao završetak priče.

U desetak godina kako je idejni proces počeo, emitiranje serije na malim ekranima je došlo u vrijeme kada se cijeli svijet bori s pandemijom koronavirusa. Iako je Captain Trips bolest koja je prema Kingovoj imaginaciji smrtonosna za većinu ljudske populacije, nije nevažna bizarna koincidencija izlaska serije u vrijeme stvarne bolesti Covid-19 koja je okrenula svijet naglavačke. King se nekoliko puta na Twitteru oglašavao kako bi smirio ljude, koji su u panici sakrivali svoje primjerke romana, objašnjavajući kako je Captain Trips i pomor većine svjetske populacije samo plod njegove imaginacije. Iako bi marketinški ovakvo vrijeme izlaska serije trebalo biti pun pogodak, bojim se da je sama izvedba serije pokvarila mnogo toga što joj je išlo u prilog.

Glavni likovi serije su u nekoliko prvih epizoda prezentirani kroz njihove pozadinske priče netom prije početka smrtonosne gripe. Harold Lauder (Owen Teague) je opsjednuto zaljubljen u svoju nekadašnju dadilju Frannie Goldsmith (Odessa Young). Dok ju špijunira kroz rupicu u ogradi njenog doma poznanici iz škole ga počnu maltretirati, a sve završi Haroldovim bijegom prilikom kojeg prilično nezgodno pada s bicikla. Franniejina priča potpuno je pojednostavljena i izuzev kratkog segmenta gdje pomaže ocu raditi u vrtu, nemamo previše saznanja tko je i što je Frannie prije no što otpočnu apokaliptična događanja. Njenu sudbinu gledamo isključivo kroz poveznicu s Haroldom. Stu Redman (James Marsden) je dobričina s američkog juga kojeg zatoči vlada pokušavajući dokučiti zašto je on imun, dok ljudi umiru na sve strane. Larry Underwood (Jovan Adepo) je talentirani glazbenik u usponu koji je usput i ovisnik, a njegov potencijalni uspjeh prekida Captain Trips. Iako je on imun, većina ljudi oko njega nisu te on nakon smrti svih bliskih osoba kreće na put. Nick Andros (Henry Zaga) je gluhonijemi mladić u potrazi za poslom kojega pretuku u kafiću radi čega ostaje bez oka. Budi se nakon nekoliko dana u bolnici s mrtvima oko sebe bez ijednog doktora u blizini.

Uskoro se upoznajemo s velikom lepezom likova koje protagonisti usput susreću i povezuju se s njima. Stu sreće simpatičnog samca Glena Batemana (Greg Kinnear) te s njim nastavlja svoje putovanje. Larry je u početku krenuo na put s Ritom (Heather Graham) s kojom je imao i romantičan odnos, ali ubrzo ostaje bez nje. Uloga Heather Graham kao Rite djeluje kao nešto bez čega se moglo i nije vidljiva nikakva svrha u njenom postojanju kada će Larry ubrzo sresti Nadine i Joea, likove koji će se puno duže zadržati i koji će biti stvarni kotačić u radnji. Čini se da je jedina Ritina poanta bila da ju odglumi netko sa zvjezdanim imenom. Sličan osjećaj je i s likom J.K. Simmonsa koji je oplemenio epizodu svojom pojavom, ali je rekordno brzo iz nje i nestao. Zabavno, ali bespotrebno. Nadine Cross (Amber Heard) zajedno sa svojim malenim pratiteljem, dječakom Joeom (Gordon Cormier) sreće Larryja i oni zajedno nastavljaju putovanje. Nickov partner kojeg je sreo nakon izlaska iz bolnice je Tom Cullen (Brad William Henke), čovjek s teškoćama u razvoju, ali iznimne fizičke snage. Svi su vođeni snovima u kojima se pojavljuje Majka Abigail (Whoopi Goldberg) i govori im da se nađu na lokaciji Hemingford Home, u gradu Boulderu. U spomenutim snovima pojavljuje se i jedan sumnjivi tip koji se predstavlja kao Randall Flagg (Alexandar Skarsgard) i obećaje im ostvarenje mnogih želja. Skarsgard djeluje kao da se prokleto dobro zabavlja još jednom igrajući über-negativca.

Priča koja je sama po sebi vrlo jasna mogla je zadati mnogo ozbiljniji udarac da su kreativni smjerovi bili jednostavniji umjesto pomodnih i pomalo razmetljivih načina kako ispričati priču. Čvrsto sam uvjeren da je u odluku da se implementira nelinearni narativ ušlo mnogo promišljanja, ali ta odluka je bila jednostavno kriva. Srž problema koji sam imao sa serijom predstavlja njena struktura: glavna tj. “sadašnja” vremenska linija koja je svako malo presječena s prilično dugačkim sekvencama ranijih događaja koji su vodili do te glavne radnje. Na žalost, to znači da su svi događaji koji su trebali biti napeti, a događaju se u flashbackovima, lišeni bilo kakve neizvjesnosti te nam je ishod svima jasan. Zašto da marimo hoće li kamijondžija ubiti Frannie ili Harolda kada znamo da se ipak izvuku? Zašto da nam bude stalo hoće li Stu pobjeći iz bunkera kada znamo da će biti jedan od čelnih ljudi u Boulderu kod Majke Abigail? Skakanjem s lika na lika, s jedne pozadinske priče na drugu nastaje očigledan problem u tempu epizoda, a također se stvara diskonekcija između gledatelja i likova.

Tek u četvrtoj epizodi se dobija dojam da se radnja kotrlja prema nešto jasnijem cilju. Sve do tada bilo je povezivanje razbacanih niti za koje znamo u kojoj točci se vežu jer nam nelinearni narativ to odmah daje do znanja. Sve navedene teškoće vode do jednog zaključka: čak i ovakav format mini serije od devet epizoda s trajanjem od šezdesetak minuta je premalo vremena da oživi sve najvažnije osjećaje koje knjiga uspijeva probuditi u gledatelju. Iako je nezahvalno knjigu i njenu ekranizaciju uopće uspoređivati, knjiga nameće određena očekivanja, a rijetko koji film/serija uspije pretočiti esenciju djela s lista papira na ekran. Promjene izvornog materijala su nužnost jer se radi o dva suštinski različita medija, ali ukoliko odluke kao što su narativna struktura ili broj potrebnih i nepotrebnih likova iz izvornog materijala; nisu gotovo idealne, ekranizirati knjigu nema previše smisla. Usudio bih se reći da je konačni proizvod efikasnije transformiran ukoliko autor izvornika ne sudjeluje u produkciji niti u kojem obliku. Na taj način režiseri i scenaristi neopterećeno mogu uklopiti te pretočiti svoju viziju unutar jasnih okvira drugačijeg medija. Najbolja adaptacija Kingovog romana je ona koju on najmanje odobrava, a nije imao nikakve veze s njezinim stvaranjem – Kubrickovo Isijavanje.

Posljednja epizoda, napisana za seriju kao zaključak koji knjiga nije imala, fokusiranija je i koherentnija od prethodnih osam. Usredotočena primarno na dvoje važnih likova, napokon daje opipljivu bliskost i povezanost s njima što je do tada uglavnom izostajalo. Na kraju cijele priče zaključak je da ova ažurirana, suvremena iteracija The Standa nije užasna i to je najbolji kompliment seriji što mogu dati. Postoji određeni broj dojmljivih trenutaka, ali ih je premalo i u prevelikim razmacima da bi trajno popravili utisak. Najzabavniji lik koji je odlično odglumio Owen Teague jest Harold Lauder. Njegovo moralno propadanje dobiva na težini kako vrijeme odmiče te vjerujem kako će mi njegov lik najduže ostati u sjećanju. The Stand me je u svojoj cijelosti ostavio poprilično ravnodušnim što ne može biti dobro u priči u kojoj opstanak ljudske vrste visi o niti. Problematični narativni odabiri, raspršenost radnje na prevelik broj likova, klišeji tipični za apokaliptične scenarije primarni su razlozi zašto ova serija neće izdržati test vremena.

Usputne opservacije:

• u Lauderovoj sobi u prvoj epizodi nalazi se pristojna doza dojmljivih pop-kulturnih referenci: posteri albuma 21. Century Schizoid Man od Crimson Kinga te filmovi Eraserhead i Darkman. U jednom trenu je pustio pjesmu od Black Sabbatha – Changes, a majica koju je nosio u početku bila je iz filma T2: Judgment Day. Jedno je sigurno, Harold je imao upečatljiv ukus.
• “…or you can throw in with this fucking asshole and his fucking dimples!” – govori Harold Frannie kad su sreli Stua. Iako je to rekao u izljevu ljutnje i ljubomore, ne mogu ne primijetiti kako je duhovit.
• Ezra Miller glumi sporednog lika po imenu Trashcan Man. On je toliko izobličen, iskarikiran i neprepoznatljiv da uopće ne bih znao da je to Ezra Miller da to nisam pročitao. Uglavnom, u seriji je Trashcan Man sporedni lik koji učini određene ključne stvari, ali o njemu ne znamo gotovo ništa. U knjizi je opisana cijela njegova pozadina koja je dovela do stanja u kojem trenutno jest.
• Glen Bateman kojeg odlično tumači Greg Kinnear ima pomalo ciničan, racionalan pristup životu i da mu se dalo više vremena i prostora vjerojatno bi bio najzanimljiviji lik serije. Ovo je samo jedna od njegovih briljantnih izjava u kojoj se ruga negativcu Flaggu: Randall Flagg, the mother of dragons, the queen of the Andals…
• Whoopi Goldberg kao Majka Abigail djeluje prikladno. Whoopi nije bilo dugo na malim ekranima, a ovdje nas je sve podsjetila da još uvijek ima što za ponuditi.
• Bryan Cranston se pojavljuje kao glas američkog predsjednika koji se obraća naciji preko radija i već pomalo kašljuca. Ni predsjednik slobodnog svijeta nije imun na Captain Trips.