The Sandman: solidni umjetnički kompromis kao uvod u fantastičan strip

Nakon što sam pogledao prvu sezonu ekranizacije kultnog stripa The Sandman (Sandman: Kralj snova), slobodno mogu reći kako mi se ova adaptacija više sviđa od originala. Moj dojam pritom naravno nije nekakva objektivna mjera, već čisto stvar osobnog ukusa. Još i gore, to što mi se više sviđa nije nužno dobra stvar! Ali krenimo redom.

The Sandman je kultni strip koji je napisao Neil Gaiman, a ilustrirao čitav niz crtača. Originalno je objavljivan od 1988. do 1996. u sklopu izdavačke kuće Vertigo, dijela DC Comicsa specijaliziranog za mračnije i zrelije stripove. Ekranizacija ovog stripa se dugo vremena činila nemogućom. Baš kao i s adaptacijama The Lord of the Rings, A Song of Ice and Fire ili Marvelovim stripovima, trebala se posložiti savršena kombinacija prilike, talenta i novca da bi ovako ambiciozni projekt zaživio. Nakon što je ovaj projekt desetljećima lutao bespućima holivudske zbiljnosti, dohvatio ga se Netflix. Sam Gaiman je surađivao na projektu s producentima Davidom S. Goyerom (producentom Blade trilogije i The Dark Knight trilogije) i Allanom Heinbergom (scenaristom filma Wonder Woman).

Sandman se zbiva u alternativnoj verziji našeg svijeta u kojemu se miješaju stvarnost i fikcija, super junaci, čudovišta i likovi iz mitologije. Naslovni je lik Morpheus (Tom Sturridge – Irma Vep), kralj snova kojeg početkom prošlog stoljeća zatoči bogati okultist-amater Roderick Burgess (Charles Dance – Game of Thrones). Nakon stotinu godina, Morpheus uspijeva pobjeći. Međutim, u njegovoj su odsutnosti svijet 20. stoljeća preplavile noćne more.

Živimo u doba kada si ekranizacije nekoć opskurnih štreberskih stvari mogu dopustiti unajmljivanje apsurdno talentiranih glumaca. The Sandman nije iznimka. Glumačka postava serije je njezin daleko najbolji specijalni efekt. Boyd Holbrook (Logan) je naizmjenično zastrašujuć i šarmantan. Kao Smrt, Kirby Howell-Baptiste zrači simpatičnošću koja ju je toliko dobro služila u humorističkoj seriji The Good Place. David Thewlis (Wonder Woman) tumači Johna Deeja, negativca koji je čudovišan koliko i bijedan. Čak su i likovi s relativno malo minutaže odlično pogođeni. Dati Gwendoline Christie (Game of Thrones) ulogu Lucifera je bio fantastičan potez. Stephen Fry (Blackadder) kao Gilbert praktički glumi samog sebe. U maloj ulozi se pojavljuje i John Cameron Mitchell, autor kultnog mjuzikla Hedwig and the Angry Inch.

Mogao bi dalje nabrajati glumce i likove koje tumače, ali onda bi se ovaj osvrt pretvorio u IMDB. Reći ću samo kako Tom Sturridge kao Morpheus ima daleko najnezahvalniju ulogu. Njegov je lik melankoličan i hladan. A zato što je lik takav a drugi baš i nisu, prelako bi bilo zaključiti kako Sturridge nije dobar glumac. Međutim, i autori serije i on sam se trude približiti nam emocije koje se skrivaju ispod površine ovog lika: bol, bijes, tugu, ali i smisao za humor. Morpheus pokušava ostati objektivan i zadržati distancu prema drugima, ali je neprekidno izložen situacijama u kojima je prisiljen suočiti se s humanošću drugih i reagirati na tuđu patnju.

Digitalni specijalni efekti me nisu previše impresionirali. Možda sam jednostavno zasićen nakon dvadeset plus godina visokobudžetnih filmova. A možda CGI efekti jednostavno nisu dovoljno dobri. TV produkcije uglavnom nemaju budžet holivudskih blockbustera – a čak i oni imaju problema s kvalitetom specijalnih efekata. U ovoj seriji, stvarne lokacije i setovi izgledaju dobro, no mjesta poput kompjuterski ubačene palače kralja snova izgledaju prazno i dosadno. Podsjetilo me to na Star Wars prequele koji su imali sličan problem. Dok bi likovi hodali kroz fantastične svemirske krajolike, glumci su u stvarnosti nerijetko stajali u velikoj zelenoj sobi, bez ičega što bi mogli vidjeti i dotaknuti. Ta nemogućnost interakcije glumca s okolišem je nešto što vrlo lako primijetite, jednom kada obratite pažnju.

Serija The Sandman je sretan kompromis između originalnog stripa i tipične Netflixove produkcije. Česti problem njihovih serija je da imaju deset epizoda sezone i sedam epizoda radnje, zbog čega priča biva razvučena kao žvakaća guma. Za razliku od toga, ova serija slijedi već napisani materijal zbog čega nema praznog hoda.

Čitao sam kritike koje seriji zamjeraju da se previše drži originalnog materijala; da su se autori toliko koncentrirali na to da štreberski uredno prepišu dijaloge i radnju iz stripa, da su propustili mogućnost da prošire radnju i razrade likove. No, takav pristup ima smisla. Iz njihove pozicije, vjerna adaptacija se zbilja čini kao očito, jednostavno i sigurno rješenje. Tim više što većina ljudi koja ovih dana gleda The Sandman vjerojatno nikada nije čitala niti čula za originalni strip, pa će ga ovako iskusiti po prvi put.

To ne znači kako materijal nije mijenjan uopće. Iako je serija bez sumnje mračna, radnja je definitivno ublažena u usporedbi sa stripom. A to je i dobro i loše.

Prije puno godina sam čitao Preludes & Nocturnes. Za one koji ne znaju, u pitanju je kolekcija ranih stripova koji su ekranizirani u prve četiri epizode ove serije. Priča je sama po sebi bila dovoljno uznemirujuća. Ali u kombinaciji s nerijetko grotesknim ilustracijama, čitav je strip ispao previše morbidan za moj ukus. Nakon što sam pročitao Preludes & Nocturnes, nisam ni pokušao nastaviti.

U usporedbi sa stripom, ova je adaptacija umivena i počešljana. Zbilja mračni dijelovi su definitivno ublaženi. Primjer sa samog početka je scena u kojoj Morpheus kažnjava Alexa Burgessa za stoljeće svog zatočeništva. U stripu, Alex je kažnjen vječnom noćnom morom iz koje se može probuditi samo kako bi shvatio kako je sada u novoj noćnoj mori. U seriji Alex jednostavno… zaspe. To je to.

Kao gledatelju, blaži ton serije mi savršeno odgovara. No, kao kritičar se ne mogu zapitati nije li ovim ublažavanjem adaptacija izgubila na snazi. Neke scene iz stripa, ma koliko grozne bile (ili baš zbog toga), žive u mojoj glavi i nakon dvadeset godina. Nisam siguran da li ću se ove serije sjećati nakon toliko puno vremena. Emocionalno je prehladna, premirna, pre… sigurna. Međutim, iako je izvorni materijal solidan kao stijena – provokativan, duhovit, šokantan, tužan – adaptacija ne doseže taj nivo. Možda ni ne može jer bi to neizbježno otjeralo dio publike.

Što me dovodi do treće perspektive na problem kvalitete serije. Kao gledatelj sam zadovoljan, kao kritičar ne baš toliko, ali kao ljubitelj djela Neila Gaimana? Iskreno, sretan sam da je strip kojim se proslavio 1990ih dobio svoju adaptaciju. Jer, ako ova serija u ovakvom obliku potakne ljude da potraže originalni strip, to je dobra stvar. The Sandman je priča o pričama – o važnosti i skrivenoj snazi snova i noćnih mora. I strip i serija nas potiču da razmislimo što naše priče govore o nama i svijetu u kojem živimo. A to je vrijedan cilj, za koji sam, iz sve svoje tri perspektive, spreman prihvatiti umjetnički kompromis.