The Matrix Resurrections: samo za hardcore fanove i nostalgičare

Imao sam nepunih deset godina kada je izašao prvi The Matrix i promijenio svijet filma, ali i popularnu kulturu zauvijek. Računala su nam tada tek ulazila u živote, a svi smo bili fascinirani Pokemonima i Nokiom 3210 dok je originalni Playstation bio razlog za okupljanje u domu rijetkih koji su ga imali. Primarni način za gledanje filmova, izuzev kina, bile su VHS kasete na koje sam nasnimavao filmove koji su išli na TV-u kako bi ih kasnije mogao ponovno gledati. Imao sam popriličnu kolekciju iz koje su se uglavnom izvlačili isti naslovi i nebrojeno puta vrtili na kockastom TV prijemniku. Digitalizacija je tek uzimala maha, a sjećam se da smo se prijatelji i ja igrali nečega po uzoru na poprilično loš film Hakeri iz 1995. s Angelinom Jolie u glavnoj ulozi. The Matrix nam je svima otvorio nove vidike, postavio poprilično kompleksna pitanja za predpubertetsku dječurliju i najavio neke stvari koje donosi bliska budućnost.

Lana Wachowski je ovaj puta bez pomoći sestre Lilly režirala četvrti nastavak Matrixa koji u svome naslovu Resurrections nosi djelomično objašnjenje katalizatora radnje ovog dijela. U scenarističkom zadatku Lana je imala pomoć od Davida Mitchella i Aleksadra Hemona (Sense8). Uz Reevesa jednako važnu ulogu tumači Carrie-Ann Moss koji repriziraju svoje kultne uloge Nea i Trinity. Pojavljuju se još neka imena iz “stare garde” no Morpheusa sada tumači Yahya Abdul-Mateen II dok je u cipele Agenta Smitha uskočio odlični Jonathan Groff. Film nam daje do znanja zašto oni sada izgledaju drugačije i čini to do određene mjere uvjerljivo.

Radnja počinje gotovo identičnom scenom kao u prvom dijelu, ali vrlo brzo saznajemo da je to nečija konstrukcija i replika. Neo odnosno Thomas Anderson živi naizgled uspješnim životom jednog od najbriljantnijih umova u svijetu video igara. Naime, on je napravio serijal igara The Matrix i postao najvažnije ime u svijetu gaminga. Njegov šef je Smith koji nakon dugo godina stagniranja zahtjeva da napravi još jedan nastavak. Sve ovo je, pretpostavljate, samo još jedan predložak u koji je Neo ubačen, a vrlo brzo nam se objašnjavaju ona ključna pitanja koja imamo nakon ovakve uvodne prezentacije.

Thomas u svom omiljenom kafiću stalno viđa Tiffany (Carrie-Ann Moss), ženu koja ima svoju obitelj, koja mu je iz nekog razloga poznata te osjeća neobičnu povezanost s njom. Nikada joj nije skupio hrabrosti prići. Osim toga, Thomas ima neobične snove za koje sumnja da imaju nekakvu vezu sa stvarnosti. Više puta je bio na rubu mentalnog sloma, ali uz pomoć svog psihijatra (Neil Patrick Harris) i dalje egzistira u vlastitom prividu lucidnosti. Sa znanjem iz prethodnih filmova koje je esencijalno za shvaćanje temeljnih hipoteza koje su ovdje postavljene, svima bi trebalo biti jasno da je ovakav uvod u priču samo još jedna izrežirana predstava tj. matrica, ovoga puta ispolirana gotovo do savršenstva.

Ono što uvodne minute čini intrigantnijima su pitanja koje si kao gledatelji svako malo postavljamo: kako je Neo živ, kako funkcionira nova Matrica, tko je iza svega ovoga, zašto Neo ponovno ne zna da je Neo?, što je s posljednjim gradom ljudi Zionom i zašto oni ponovno ne izbave Nea iz matrice? Moram priznati da na sva ova velika pitanja dobijemo poprilično zadovoljavajuće i prije svega jasne odgovore koji najznačajnije točke radnje čine dovoljno razumljivima. Međutim, postoji čitav niz podpitanja na koje dobijemo polovičan ili nejasan odgovor, a povremeno čak niti to. Uvjeren sam da je ovo bio izuzetno zahtjevan film za napisati stoga je scenarij morao biti gotovo savršen da bi sve izgledalo probavljivo za široku publiku. Iz tog kuta gledanja, uspjeh je postignut samo djelomično.

U poodmakloj fazi filma neprestano sam se morao podsjećati na postavke unutar radnje, morao sam se mentalno vraćati na ključne događaje iz originalne trilogije kojih se nisam u stanju sjetiti u svakom trenutku. Čak i kada bih uspio, nisam uvijek bio siguran u odgovor koji sam si dao. Čuo sam nekoliko komentara ljudi koji su došli u kino bez ikakvog predznanja da im baš ništa nije jasno. Dakle, prekompleksan scenarij koji se izrazito naslanja na prethodne nastavke je najveći problem novog Matrixa. Bilo bi pogrešno pretpostaviti da je ovo jednostavno prezahtjevan sadržaj za casual gledatelje, tj. da je publika nedovoljno inteligentna. Mislim da je ovo scenaristički preglomazno, predetaljno i prespecifično da bi funkcioniralo u svakom svom aspektu. To je breme koje dodatno opterećuje film koji je ionako dočekan kao nepotreban pokušaj zarade na staroj slavi.

U mnogim intervjuima prilikom raznoraznih promocija, Reeves te osobito Moss su više puta istaknuli kako je ovo svijet koji su ostavili iza sebe, koji je zaključen i završen. Zašto i kako su nagovoreni da ponovno otvore tu stranicu života ne znamo točno. U jednom dijelu su se scenaristi odlučili malo poigrati s time pa su ubacili humorni dijalog u kojemu Warner Brothers traži još jedan nastavak Matrixa – superuspješne video-igre, koju je Thomas Anderson – njezin kreator, prisiljen isporučiti. Mislim da je jedno od ključnih pitanja treba li četvrti nastavak Matrixa uopće postojati, a nakon svega nisam uvjeren da postoji ijedan poseban razlog zašto smo dobili ovaj film.

Akcijske scene su solidno osmišljene i realizirane, ali nisu onako svježe i inovativne kao što su nekoć bile. Naravno, ne treba to niti očekivati, ali ovi segmenti filma ne izazivaju reakciju već igraju na kartu nostalgije prilikom legendarnog “bullet timea” ili još jedne razorne bitke između Agenta Smitha i Nea. U sve to je odlično uklopljena pjesma Jefferson Airplanea White Rabbit i dala je dodatnu dimenziju atmosferi događanja. Keanu Reeves je i dalje izuzetno karizmatičan i nevjerojatno je koliko je malo ostario u posljednjih dvadesetak godina, ali je bjelodano kako je njegovo glumačko umijeće u najboljem slučaju prosječno. Najugodnije iznenađenje među glumcima je Bugs, jedno potpuno novo ime u serijalu, a igra ju Jessica Henwick. Ona je utjelovila novu generaciju preživjelih ljudi u svijetu u kojem mašine imaju primat. Njena odlučnost i sposobnost daju naslutiti da se radi o nekome tko bi mogao imati jednu od najvažnijih uloga u opstanku čovječanstva u sve opasnijoj stvarnosti. Vjerujem da bi Henwick odnosno Bugs bila budući nositelj radnje da postoje ikakvi planovi za nove nastavke.

Matrix Resurrections je samo još jedan film u beskrajnom moru nastavaka i pokušaja oživljavanja starih franšiza. Svi smo pretpostavljali da ovo ne može biti kinematografsko otkriće kao prvi dio, ali smo se nadali nečem približno onome što je bio Blade Runner 2049 iz 2017. godine. Ne mogu poreći da je ovo plemenit pokušaj i u nekim elementima vrlo dobro ostvaren film, ali bojim se da će ga vrijeme vrlo brzo zaboraviti. Pretpostavljam da je Resurrections bolji film kada ga se pogleda drugi puta, a još bolji kada se ponovno pogleda originalna trilogija. Činjenica je da će ovime fanovi dobiti popriličnu količinu materijala za teoretiziranje i rasprave, ali obožavatelji ovog filmskog svemira teško da će se umnožiti novim nastavkom. Osamnaest godina nakon što je treći Matrix izašao, tehnološko-digitalni napretci učinili su percepciju prema ovoj franšizi nešto drugačijom.