Inverzija Science fiction and fantasy news website
Kada se The Mandalorian pojavio na malim ekranima, bio je to tračak nade i originalosti, u trendu reciklaže Star Warsa pod palicom Disneyja. Space western s elementima samurajskih filmova, serijal nam je predstavio zanimljivog enigmatičnog protagonista i njegovog malog štićenika, te smo sa zadovoljstvom pratili njihove avanture na galaktičkoj periferiji. U drugoj sezoni, ta je avantura postala veća i kompleksnija priča, s fenomenalnim finalom. Nažalost, treća sezona, koja se lagano približava kraju, pogubila je kompas, što se može vidjeti i u najnovijoj epizodi… jer stvarno, kamo se to Mando zaputio?
Obećavajući početak
Na samom početku epizode – Guns for Hire – imali smo priliku vidjeti što se dogodilo a Mandalorijancima koji su napustili Bo-Katan nakon što je izgubila darksaber. Postali su plaćenici. Što nas je odvelo u još jedan sidequest, u sezoni koja glavnu radnju pomiče brzinom banthe.
Moram priznati da je planet Plazir-15, koji Mandalorijanci štite, interesantna lokacija, prepuna potencijala. Uvijek me veseli vidjeti zelenilo u serijalu gdje prevladavaju smeđa, siva i žuta boja, a sjajan koncept su droidi ubojice, konvertirani u nenasilnu radnu snagu. Droidi koji se boje da ih ne zamjene ljudima! I sama radnja, detektivska priča gdje Bo-Katan i Mando pokušavaju razriješiti misterij droida koji su se oteli kontroli, je obećavala. Kažem obećavala, jer naposljetku, cijela epizoda je jedno veliko razočaranje. Pa šta je pošlo po zlu?
Problemi ispod kupole
Problem epizode, nažalost, usko je povezan s problemima koji prate cjelokupnu sezonu. A to je sveopći kaos i konfuzija, u kojem se sidequestovi nabacuju jedni na druge, dok se glavna radnja jedva pomiče. I to simplificirana radnja, jer o kompleksnosti, i likova i priče, teško da možemo govoriti. Tako smo na samom početku epizode trebali osjećati nekakve emocije za prekid romantične priče likova koje smo jedva poznavali. Ili kasnije, pokušati pronaći ikakav smisao u planu šefa sigurnosti Plazira 15, na temelju veoma nelogične motivacije.
Čak ni činjenica da zapovjednika Helgaita igra veliki Christopher Lloyd, nije ublažila besmislenost ove niti radnje, koja bi vjerojatno bolje funkcionirala u nekom drugačijem kontekstu. A što manje govorimo o cringe scenama u kojima su protagonisti lideri Plazira, bolje. Također zbog koncepta epizode, kao i cijele sezone, priča na Plaziru završila je prije nego što je započela, bez ijedne pamtljive scene.
Vođa koji to nije
No najgori dio epizode dolazi na samom kraju. A to je borba Bo-Katan za mjesto vođe Mandalorijanaca. Ili bolje reći nedostatak pravog sukoba. Okej, bila je tu kratka akcijska scena u kojoj je Bo nadjačala svojeg rivala. Ali preuzimanje darksabera bila je farsa. Već sam se pomirio da neće biti sukoba između Bo i Manda, jer jednostavno za tako nešto više nema vremena. Ali lakoća s kojom joj je nekadašnji protagonist predao darksaber i brzina kojom su Mandalorijanci proglasili Bo-Katan za svojeg vođu, bila je jednostavno komična.
Jedan od najbitnijih momenata glavne radnje, tako je doživio sudbinu cijele treće sezone. Ne postoje jasni ciljevi, ne postoji nikakav rizik, tenzije su umjetne, dok se serijal koji je jednom pretendirao za jednu od najboljih Star Wars priča pretvorio u kolekciju sidequestova. I to sidequest koji morate odraditi, ali ga želite što brže završiti, i kasnije se ne sjećate niti jednog elementa. Sidequest gdje Mando postaje statist, a ne protagonist. Gdje Grogu banalizira Silu kao igračku.
Dvije epizode prije finala, „The Mandalorian“ ima ogromni problem. Serijal nije loš, nego nešto još gore – dosadan i banalan. A to je veliki problem, koji nije lako ispraviti.
