The Mandalorian je izuzetno frustrirajući serijal, barem u trećoj sezoni. Jer nakon zaista loše prve polovice (ako izuzmemo Andor lite), stvari su se konačno popravile u petoj epizodi. Problem je, da je ljestvica spuštena toliko nisko, da je svaki pokušaj fokusiranja radnje i pomicanja glavnog narativa dobrodošao. Jer unatoč poboljšanom scenariju i režiji, The Pirate i dalje progone dječje boljke, skakanje po galaksiji, simplificirana priča, nedostatak rizika i osjećaja prave opasnosti za naše heroje.
Mandalorijanci u akciji
Nema sumnje da je „The Mandalorian“ prepun odlične akcije, tako da ni posljednja epizoda nije iznimka. Spektakularne bitke brodova? Mando i Bo-Katan su tu da ispune vašu želju. Masivni brod negativca koji bombardira planet, dok mase panično bježe? Zavalite se na fotelju i uživajte u rasulu i kaosu. A tu je i pièce de résistance, nešto što smo čekali još od početka sezone. Da, Mandalorijanci su konačno Mandalorijanci.
Nakon tjedana vegetiranja na zabačenom planetu, gdje je lokalna fauna tamanila ove kultne ratnike, Mandalorijanci su uzeli blastere u ruke, stavili jetpackove i krenuli pokazati zašto ih toliko cijenimo i poštujemo. Moram priznat da su scene borbe Mandalorijanaca s piratima bile fenomenalne, a posebno bi izdvojio lik oružarke koja je pokazala sve načine na koje se koristi čekić. Oružarka je ujedno i jedini zanimljivi lik kabale kultista, i nadam se da ćemo u ostatku sezone saznati više o ovoj enigmatičnoj ratnici i njenoj prošlosti. Tko zna, možda konačno i skine svoju kacigu?
Propast Nove Republike
Osim borbe Mandalorijanaca protiv pirata Goriana Sharda (Nonso Anozie), koji kako se pokazalo nije bio velika opasnost, epizoda nam je konačno pokazala i razlog neizbježne propasti Nove Republike. A to je logično, birokracija. Nije teško povjerovati, da samo par godina nakon pada Imperije, Nova Republika muči ogromne probleme sa stavljanjem galaksije u red. Također, Nevarro možda trpi gusarski napad, ali Greef Karga, doista nije stupio pod zastavu Nove Republike. Ne sumnjam da planeti koji su dio ove organizacije da imaju prioritet.
Također, neuspješna misija kapetana Carsona Teve (Paul Sun-Hyung Lee), dala je priliku da ponovno vidimo Eliu Kane, koja nakon Andor lite epizode, i dalje potkopava Novu Republiku. Mada pomalo me čudi da se više cijeni mišljenje bivše časnice Imperije nego iskusnog veterana Pobune. Također, logično je da Teva, nakon što mu birokracija zatvori vrata, traži pomoć Manda da spasi stanovnike Nevarra. Mada, nadao sam se da će se Teva pridružiti Mandalorijancima u završnoj bitci (kao i Zeb!)
Lakoća pobjede
Unatoč nekim zaista zanimljivim trenucima, „The Mandalorian“ i dalje progone brojni problemi, koji su ironično, sada još više došli do izražaja. Iako je borba protiv pirata Goriana Sharda napeta i užitak za gledati, zbog formata epizode, te strukture čitave sezone, ni jednog trenutka ne vidimo Manda ili Bo-Katan u nekoj doista rizičnoj situaciji. Također, radnja je munjevita i simplificirana. Pirati su doslovno glineni golubovi, te se pitam zašto ih se itko uopće boji?
Drugi problem, koji bi mogao ozbiljno ugroziti sezonu, je upravo ono o čemu sam već pisao da bi se lako moglo dogoditi. Bo-Katan izuzetnom lakoćom postaje lider Mandalorijanaca. Umjesto da vidimo barem zrnce sukoba, savjet Bo da skine svoju kacigu, daje upravo oružarka… Zar će kultisti koji se poput religijskih fundamentalista striktno drže pravila cijeli život, sada odjednom (i bez ikakvog protivljenja) promijeniti način života? Teško mi je to povjerovati. A tu je i problem sa Dinom Djarinom, koji ove sezone iz protagonista postaje statist. Ne bi me čudilo da Bo-Katan postupno zamjeni mjesto s našim herojem…
Sa svim manama, ovo poglavlje znatno je poboljšanje u odnosu na prethodne. No, sa samo tri epizode do kraja sezone, bojim se da ne postoji puno prostora za veći zaplet, kao ni povećani rizik za naše heroje, čak i ako se Moff Gideon vrati na pozornicu. Što će se sudeći po finalnoj sceni vrlo vjerojatno dogoditi.
Mandalorian treba gledati kao stripovsku avanturu pretočenu u seriju. Kad se krene iz te perspektive, sve izgleda puno bolje. Meni je upravo ta jednostavnost radnje privlačna bez neke duboke filozofije (koja često u pojedinim drugim serijama zna otići u pretjerivanje) pa se i tvorci serije znaju previše zapetljati u filozofiju iz koje se ne znaju izvući.
Smatram da serija ne treba uvijek tešku filozofiju da bi bila dobra. Sve ovisi iz koje perspektive se promatra.
Ja sam Mandalorian doživio kao ekranizirani strip i to meni funkcionira odlično.
Lagana radnja koja se balansira dovoljno visokom kvalitetom da nije “plitko” a da opet ne ide u tešku (pa i ponekad napornu) filozofiju.
This is the way! 🙂