The Legend of Vox Machina: perolaka zabava za ljubitelje D&D-a

The Legend of Vox Machina fascinantan je i frustrirajući projekt. Amazonova animirana serija solidna je adaptacija odigrane Dungeons & Dragons kampanje. Ali, kao djelo i priča koji bi trebali moći stajati sami za sebe, nije mi ni približno zanimljiva kao što bih htio. Ali krenimo redom.

U prvoj sezoni upoznali smo Vox Machina, družinu pustolova-plaćenika koji silom prilika postanu suborci. Tu su golemi barbar Grog (Travis Willingham), blizanci Vax (Liam O’Brien) i Vex (Laura Bailey), gnomovi Pike (Ashley Johnson) i Scanlan (Sam Riegel), naivna druidica Keyleth (Marisha Ray) te melankolični aristokrat Percy (Taliesin Jaffe). Zajedno, njih sedmero uspješno je oslobodilo Percyjev dom tiranije vampira.

A onda se pojavila puno gora prijetnja. Grupa golemih, moćnih zmajeva koje predvodi Thordak (Lance Reddick – Fringe) napala je najmoćnije kraljevstvo kontinenta. Nakon što zmajevi unište prijestolnicu, Vox Machina bježi u divljinu u potrazi za saveznicima i čarobnim oružjem koji će im pomoći poraziti zmajeve. Njihovu misiju prati obilje spektakularne (i vrlo krvave) akcije, djetinjasti humor i ponešto melodrame.

Nemoguće je pričati o The Legend of Vox Machina bez osvrtanja na internetski fenomen bez kojeg ove serije ne bi bilo. Critical Role apsurdno je popularna web serija u kojoj grupa igrača pred kamerama igra Dungeons & Dragons. Kao i u većini sličnih role-playing igara, jedan igrač – u seriji je to Matt Mercer – glumi sve negativce i sporedne likove te opisuje svijet u kojem se radnja zbiva. Ostali igrači tumače pustolove koji pokušavaju riješiti izazove pred kojima se nađu. Čitavoj igri strukturu daje zamršeni set pravila.

Ovako opisano, Critical Role ne zvuči pretjerano zanimljivo. Zašto bi pobogu itko gledao ljude koji satima bacaju kockice i pomiču figurice po stolu? Tajna uspjeha je u tome što su sudionici redom iskusni glumci koji iznimno uvjerljivo i disciplinirano tumače svoje likove. Ne škodi ni to što su u pitanju karizmatični, šarmantni ljudi koje je vrlo zabavno gledati kako u stvarnom vremenu improviziraju radnju i dijaloge. Critical Role pokazao je velikom broju ljudi kako se igraju role-playing igre i zašto su zabavne. Uz to serija je demonstrirala prekrasnu, ali varljivu jednostavnost glume i pripovijedanja, vještina s kojima su se naši preci zabavljali davno prije interneta, televizije, radija, filma i knjiga. Ima nešto čarobno u sposobnosti ljudi da praktički iz ničega izgrade čitave svjetove.

Pitanje je: može li ta čarolija preživjeti adaptaciju u drugi medij?

Malena vojska scenarista imala je vrlo nezahvalni zadatak. Serija The Legend of Vox Machina bazirana je na prvoj Critical Role kampanji od 115 višesatnih epizoda. One uključuju ne samo radnju, karakterizaciju i opis svijeta, već i interne štosove, duge scene borbe, rasprave o taktici i pravilima i slično. Sve to trebalo je destilirati u polusatne epizode na način koji će zadovoljiti fanatične obožavatelje bez da odbije laike koji ne znaju ništa o Critical Roleu ili role-playing igrama. Iz te perspektive, serija je prilično uspješna.

Međutim, ako ju mentalno odvojimo od Critical Rolea, Vox Machina baš i nije toliko zanimljiva. Da, likovi su simpatični, ali su im štosovi nerijetko očiti i pomalo lijeni. Da, scenaristi pokušavaju likovima dati nekakvu emocionalnu dubinu, ali veliki broj glavnih likova (njih sedmero!) ograničava koliko vremena svaki od njih može dobiti. Što se tiče priče i svijeta serije, oni će gledateljima već biti dobro poznati iz fantasy igara, filmova i romana.

Ništa od toga me nije iznenadilo, pa čak niti razočaralo. Budimo realni: priča koju grupa ljudi zajednički improvizira za stolom teško da će biti razrađena poput dobro napisanog scenarija. Dapače, tijekom igranja role-playing igara nerijetko je poželjno korištenje klišeja koji će igračima jasno i brzo komunicirati u kakvoj se situaciji nalaze. Nešto slično vidimo i s tonom serije, koji drastično varira od epske akcije preko slapstick humora pa sve do dramatičnih otkrića o prošlosti likova. To je također sastavni dio prosječne role-playing igre.

Da ne ispadne kako samo prigovaram, mislim da su scenaristi spretno riješili problem prevelikog broja likova. Kroz drugu se sezonu protagonisti nerijetko odvajaju u manje skupine i prolaze kroz svoj dio radnje. Na taj način, često gledamo interakcije samo tri ili četiri lika odjednom, što definitivno daje više prostora i glumcima i scenariju. Kad smo kod glumaca, oni su redom odlični jer repriziraju uloge koje su godinama igrali u društvu oko stola. U seriji također čujete glumce koje ćete prepoznati iz drugih filmova i serija, kao što su Stephanie Beatriz (Brooklyn Nine-Nine), Dominic Monaghan (The Lord of the Rings), Stephen Root (Office Space), Gina Torres (Firefly) ili Indira Varma (Rome).

Na koncu, vrijedi spomenuti i animaciju. Iza nje stoji studio Titmouse, Inc. koji se specijalizirao za animirane filmove za odraslu publiku poput Metalocalypse, Star Trek: Lower Decks i The Venture Bros. Njihova je animacija solidna, a scene borbi su nerijetko spektakularne i prepune kinetičke energije.

Adaptacija mora moći stajati samostalno i neovisno o materijalu na kojem se bazira. The Legend of Vox Machina solidna je prilagodba postojeće priče za novi medij, ali ništa više od toga. Vjerujem kako su autori serije itekako sposobni pisati kreativne, sofisticirane i originalne priče. No Critical Role nikad nije bio o tome, već o grupi prijatelja i kolega koji se međusobno zabavljaju pričajući zajedničku priču. To iskustvo spontane kreativnosti nije nešto što se može prenijeti u scenarij, barem ne u onom obliku kako serija to radi.

Bez tog kritičnog elementa, Vox Machina i nije mogla biti ništa drugo osim perolake zabave. U njoj će daleko najviše uživati ljubitelji Critical Role kampanja i igrači role-playing igara poput Dungeons & Dragons. To je cilj koji su si autori projekta postavili. U potpunosti razumijem njihovu odluku i drago mi je ako je publika zadovoljna. No, za mene, ovoj seriji o mačevima i magiji jednostavno nedostaje čarolije.