The Last of Us: radost, tuga i strava u zombificiranom svijetu

Ne volim horore o zombijima. Kao čudovišta, zombiji su mi dosadni – masa trulog mesa i zubi bez ikakve osobnosti. Ne pomaže ni to što smo zadnjih desetljeća preplavljeni zombijima u igrama, filmovima i na televiziji, do točke gdje mi se ne bi dalo bježati da vidim jednog na cesti. No, svako pravilo ima iznimke. HBO-ova serija The Last of Us jedna je od njih.

2003. godine mutirana varijanta gljivice Cordyceps počne inficirati ljude. Jednom zaraženi, ljudi se pretvaraju u bezumna čudovišta u potrazi za novim žrtvama. Dvadeset godina kasnije, malobrojni preživjeli kriju se u utvrđenim naseobinama pod brutalnom vojnom upravom. Jedan od njih je Joel (Pedro Pascal – The Mandalorian), krijumčar kojeg pokret otpora unajmi da kroz ruševine Sjeverne Amerike transportira Ellie (Bella Ramsey – The Game of Thrones). Ellie je naime imuna na zarazu. U njezinom se tijelu krije lijek koji bi mogao spasiti čovječanstvo. Ali put do bolničkog laboratorija prepun je opasnosti.

The Last of Us je ekranizacija popularne i hvaljene kompjuterske igre iz 2013. godine. HBO je za ovaj projekt zadužio Craiga Mazina, autora fantastične mini-serije Chernobyl. Na seriji je radio i Neil Druckmann, koji je bio glavni scenarist na The Last of Us igri i njezinom nastavku iz 2020. Glumačka postava je u seriji podjednako solidna. U njoj se pojavljuju Graham Greene i Elaine Miles (oboje iz serije Northern Exposure), John Hannah (The Mummy), Christopher Heyerdahl (Supernatural), Gabriel Luna (Marvel’s Agents of S.H.I.E.L.D.), Melanie Lynskey (Heavenly Creatures), Anna Torv (Mindhunter) i Rutina Wesley (True Blood).

Ali to nije sve! U seriji se pojavljuju i neki od glumaca koji su posuđivali glasove likovima u igrama. Troy Baker (glas Joela u igri) pojavljuje se u ulozi pomoćnika ludog propovjednika (odlični Scott Shepherd – Bridge of Spies). Ashley Johnson (originalna Ellie) u seriji glumi njezinu majku. Merle Dandridge pak reprizira svoju ulogu iz igre – vođu pokreta otpora Marlene. Lijepo je vidjeti lica iza glasova koja sam čuo u animiranim filmovima i kompjuterskim igrama. Sinkronizacija možda nije glamurozna kao TV i filmska gluma, ali svejedno zahtijeva talent i znanje.

Kada sam prvi put vidio dugi popis glumaca u seriji, očekivao sam veliku, kompleksnu priču poput one u The Game of Thrones. Umjesto toga sam dobio nešto rjeđe i zanimljivije. Scenaristi danas često pišu kompletne sezone skupih TV serija kao filmove od osam ili deset sati. Takve serije nerijetko imaju velikih problema sa tempom jer autori pokušavaju rastegnuti šest epizoda radnje na deset epizoda sezone.

Za razliku od njih, The Last of Us doista jest – serija. Joel i Ellie putuju Amerikom i u svakoj epizodi susreću nove likove i situacije. Koncept je jednostavan i briljantan jer autorima omogućuje da ispričaju niz zanimljivih priča s jasnim početkom i krajem. Prva je sezona imala devet epizoda, ali je isto tako mogla imati i dvadeset. Njezin bi tempo ostao isti. Divim se kreativnoj suzdržanosti Mazina i Druckmanna koji su žrtvovali kvantitetu kvaliteti i već u prvoj sezoni prepričali cijelu radnju prve igre. Možete li zamisliti što bi netko drugi napravio s istim konceptom? Možete, jer je serija The Walking Dead poput zombija teturala TV ekranima 12 godina.

Ovdje smo, umjesto praznog hoda, dobili niz potresnih i dirljivih priča. U jednoj epizodi iz Joelove perspektive svjedočimo početku kraja svijeta. U drugoj pratimo romansu Billa (Nick Offerman – Parks and Recreation) i Franka (Murray Bartlett – White Lotus), dvojice muškaraca koji se nikad ne bi upoznali da svijet nije propao. U Kansas Cityju pad vojnog režima rezultira kaosom i krvoprolićem. Drugdje, grupa preživjelih uspješno obitava u skoro-pa-utopističkoj komuni.

Što me sve dovodi do glavnog razloga zašto mi se The Last of Us svidjela. Bilo bi lako napraviti još jednu priču o kaosu pandemije zombitisa i tomu kako je čovjek čovjeku zombi. Međutim, zato što radnju smješta dvadeset godina nakon kraja svijeta, serija se već u startu fokusira na druge teme. Što činiti nakon što civilizacija propadne? Kakvo društvo preživjeli žele? Kako društvo mogu sagraditi? Da li su zombiji i dalje prijetnja? Ili su, nakon toliko godina, samo još jedna elementarna nepogoda s kojom čovječanstvo živi? Ako išta, žao mi je što ove ideje nisu dublje istražene.

Međutim, odnos Ellie i Joela je fascinantan sam po sebi. On je cinični ubojica koji je preživio radeći užasne stvari. Ona je agresivna tinejdžerka koja nikada nije iskusila sigurnost našeg svijeta. Ako traumatizirani Joel može razviti skoro pa očinski odnos prema Ellie, možda ima nade i za ostale? I možda, nakon dvadeset godina života u zombi apokalipsi, puko preživljavanje više nije dovoljno. Možda je vrijeme da ljudi ponovno počnu propitkivati zajednice u kojima žive i graditi odnose koji neće biti bazirani na pukom očaju.

To kulminira na kraju sezone s naizgled nemogućim moralnim izborom. Bez da razotkrivam radnju, reći ću samo kako sam bio pomalo razočaran. Kao gledatelju mi se činilo kako je ispravan odgovor vrlo očit. Da, posljedice su bile užasne, ali bilo koja druga odluka značila bi prepuštanje istom onom strahu i očaju s kojima likovi serije žive već desetljećima.

Namjerno ili slučajno, većina postapokaliptičnih priča su u svojoj srži optimistične. Najgore se u njima već dogodilo. Preživjeli sada imaju priliku sagraditi nešto novo i bolje. Čak i uz sve užase i tugu, The Last of Us je priča o važnosti očuvanja čovječnosti. Baš zbog nemogućih okolnosti u kojima likovi ove serije žive, treba cijeniti svaki trenutak topline, humanosti i ljepote koju pronalazimo u njihovim pričama. To, a ne puko preživljavanje, je ulaganje u budućnost. I ta je poruka, više od svega – produkcije, glumaca ili priče – ono što ovu seriju uzdiže debelo iznad prosjeka zombi horora.