The Exorcist slavi 50. godišnjicu

Nakon pola stoljeća, nekoliko nastavaka i bezbroj imitacija, niti jedna od njih nije polučila šok i strahopoštovanje ili pak kontroverzu originala koji je režirao William Friedkin. No za kultni status koji The Exorcist (Egzorcist) i danas opravdano uživa nije zaslužan samo redatelj, nego između ostalog i scenarist William Peter Blatty, koji je ujedno i autor istoimenog romana po kojem je film i nastao. Blattyjev roman proveo je više od godinu dana na listi bestselera New York Timesa i na kraju je prodan u više od 10 milijuna primjeraka, dok je filmska adaptacija premašila 400 milijuna dolara na kino blagajnama diljem svijeta. A kao šlag na kraju, film je bio nominiran za čak 10 Oscara, od kojih je dva i osvojio, za najbolji zvuk i scenarij. Također, film je zaradio i osam nominacija za Zlatni globus od kojih su četiri bile dobitne: za najbolji film, redatelja, scenarij i sporednu glumicu (Linda Blair).

“Snimio sam ovaj film jer vjerujem u priču. Ovaj film je napravio vjernik. Za mene je film o misteriju vjere.” – svojedobno je izjavio Friedkin. “Znam da je izglasan za taj-i-takav horor film, ali za mene on je o misteriju vjere. Čak i ako sebe nazivate ateistom, morate razmisliti o tome. Nitko od nas nema odgovore. I kao što je Hamlet rekao svom prijatelju Horaciju, ‘Ima više stvari na nebu i na zemlji, Horacije, nego što se o njima sanja u vašoj filozofiji.'”

1973. kritičar New York Timesa Vincent Canby odbacio je film kao “komad elegantne okultističke gluposti”. No u desetljećima nakon toga The Exorcist je stekao pozamašan broj odanih fanova. Britanski kritičar Mark Kermode pogledao ga je 200 puta i smatra ga najboljim filmom ikad snimljenim, a njegov uspjeh djelomično pripisuje posljedicama kreativne napetosti između Blattyja i Friedkina.

Reakcije publike na film nakon izlaska – uključujući bježanje iz kina i padanje u nesvijest – dobro su dokumentirane. No unatoč tim reakcijama, film je postao hit. Sada, s 50. godina ispod pojasa, The Exorcist i dalje nastavlja užasavati publiku. Doista, s popisa od 101. filma, IMDb ga je 2013. ocijenio kao najstrašniji film ikada, a 2020. Rotten Tomatoes ga je također stavio na prvo mjesto. Postoje brojni razlozi za njegov značajni utjecaj i moć na pop kulturu. Od njegovih upečatljivih vizuala, uznemirujućih subliminalnih poruka, do sada već kultnih izvedbi glumačke postave.

Glumačka postava je ispala fantastično pogođena, iako je dobrim dijelom bila sastavljena od tada nepoznatih ili ne toliko poznatih glumaca. No, razmatrano je nekoliko velikih imena iz tog doba, poput Audrey Hepburn za ulogu Chris McNeil, Stacy Keach koji je čak inicijalno i potpisao ugovor za ulogu oca Karrasa, te Marlon Brando koji je mogao tumačiti oca Merrina. Umjesto toga, finalna glumačka postava pružila je prizemljenu atmosferu filmu, prikazujući talente Ellen Burstyn, Jasona Millera i Maxa von Sydowa u tim ulogama. Max von Sydow tada je imao samo 43 godine, ali je šminkom postaran kako bi odgovarao ulozi (za šminkanje je svaki dan trebalo bar četiri sata). Friedkin je otkrio da su ga izabrali za ulogu ne samo zato što je bio izvrstan glumac, već zato što je “izgledao kao otac Bowdern”.

S obzirom na vizuale neobično je što je film dobio oznaku R umjesto X. Nakon što je film stigao u kina, njegove slikovite scene izazvale su poprilično komešanje među gledateljima, kritičarima i Katoličkom crkvom. Bez obzira na to, ti vizuali dodavali su na napetost koju je Friedkin pokušavao stvoriti kako bi odagnali svaku nevjericu koju bi gledatelji mogli imati o pojmu zla. A tu su i izvrsni specijalni efekti. Kritičar Roger Ebert 1973. je napisao “Film je trijumf specijalnih efekata.”

Najistaknutiji subliminalni trik bio je “bijelo lice” koje treperi samo djelić sekunde tijekom Karrasovog sna o njegovoj umrloj majci. To lice, publika nikada nije trebala u potpunosti otkriti. “Nisi to mogao uhvatiti prije VHS-a.” – izjavio je jadajući se Friedkin. “A sada možete zaustaviti DVD i buljiti u njega.”

Iako nije povezano s Friedkinovim filmskim umijećem, od izlaska filma puno se govorilo o njegovoj kletvi. Ozljede, smrtni slučajevi i neobični događaji koji su se dogodili tijekom i nakon snimanja dodali su loreu filma i povećali njegov faktor straha. Mnogi članovi glumačke postave bili su pogođeni tim tkz. “prokletstvom”. Ellen Burstyn pretrpjela je ozljedu kralježnice kada ju je tijekom snimanja povukao pojas, ostavljajući je na štakama do kraja produkcije. Brat Maxa von Sydowa preminuo je prilikom prvog dana snimanja. Sin Jasona Millera, Jordan, umalo je poginuo nakon što ga je udario motocikl. Jack MacGowran, koji je tumačio filmaša alkoholičara Burkea Denningsa, umro je od gripe prije nego što je film objavljen. Dok je interijer kuće MacNeil izgorio tijekom snimanja, radi čega je produkcija bila zaustavljena na dva mjeseca. Ali jedino ovo posljednje je sam redatelj smatrao donekle čudnim jer se točan uzrok požara nije uspio ustanoviti.

Jednako hvaljena kao i sam film je Tubular Bells Mikea Oldfielda. Poznata kao tema filma The Exorcist na jezivim playlistama i u pop kulturi, ta spora, repetitivna glazba nalik na uspavanku koja može podsjetiti na siluetu svećenika koji stoji ispod stambene zgrade gdje gore čeka “nešto van shvaćanja”. Stoga je možda iznenađujuće da Tubular Bells nije zamišljena kao tema, niti je planirano da se koristi sve dok se stvari nisu slučajno tako posložile.

“Nije tako napravljena, iako sam tada bio prilično paranoičan. Imao sam samo 19 godina i puno psihičkih problema i fobija. Ali nisam to dizajnirao kao glazbu za strašne filmove, naravno da ne.” – izjavio je svojedobno Oldfield.