Neću previše okolišati. S obzirom na kvalitetu prve epizode vrlo je malo izgledno da će Syfy naručiti novu sezonu serije The Ark. Ako izvrsni The Expanse kod njih nije uspio dobiti četvrtu sezonu dok je praktički bio na svom vrhuncu onda The Ark nikako ne bi smio dalje od prve sezone. Nije da se inače treba isključivo ravnati po ocjenama na Imdb-u i stranici Rotten Tomatoes, i nije da je uzorak za ocjene jako velik, što je i za očekivati s obzirom da je prva epizoda serije tek stigla 01. veljače, ali u ovom slučaju ocjene zapravo i relativno odgovaraju pravom stanju. Serija gotovo da i nema jakih strana, jedino što joj je u prvoj epizodi uspjelo dočarati da su opasnosti s kojima se likovi susreću prilično opipljive. No to je ujedno i mana prve epizode jer nas neprestano šeće od jedne krize do druge, da gotovo ništa drugo nismo ni uspjeli dobiti, osim pukog predstavljanja likova. Stoga je doživljaj koji epizoda ostavlja sljedeći: neupečatljivo, neuvjerljivo i nezanimljivo. Na kraju epizode slijedi trailer za ostatak sezone koja se čini da će pratiti sličan ton i ritam koji je postavila prva epizoda, od ukupno njih dvanaest.
Radnja serije odvija se 100 godina u budućnosti kada su počele misije kolonizacija drugih planeta kao nužnost kako bi se osigurao opstanak ljudske vrste. Ne spominje se izričito zašto čovječanstvo očajnički želi pronaći novi dom, ali pretpostavka je uvijek ista. Zemlja je najvjerojatnije na putu urušavanja radi klimatske krize, i/ili ratova zbog sve opskurnijih resursa. Ark One je prva misija, koju će na njezinom putu zadesiti za sada nepoznata katastrofa koja će uzrokovati ozbiljnu štetu i gubitak većine posade. S više od godinu dana prije dostizanja ciljanog planeta, nedostatkom zaliha za održavanje života i gubitkom vodstva, preostali članovi posade moraju postati najbolja verzija sebe kako bi ostali na kursu i preživjeli. Vodstvo sada pada na Sharon Garnet koju tumači Christie Burke, inače niže rangiranu časnicu koja se u toj ulozi našla vlastitim odabirom pa se radi toga od starta sukobljava sa Spencerom Laneom (Reece Ritchie), drugim od preostalih dvoje časnika.
Dakle, što se radnje tiče, ona je prilično neinventivna i puno puta prežvakana. Serija očito nema nikakvih ambicija postavljati velika iliti pametna pitanja, baviti se nešto dublje ljudskom prirodom ili pak iznjedriti poveznice na neke od aktualnih problema današnjice. Više je nego jasno da je primarni cilj serije neopterećena zabava. Pa ako tražite SF seriju koja ima facinantnu temu koju dobro razrađuje kroz lijepo raspoređene niti i solidnu glumačku ekipu ovo definitivno nije to. Također serija jasno daje do znanja da ne barata velikim budžetom. Nema prepoznatljivih imena ispred kamere, specijalni efekti često nisu na razini zadatka i zapravo gotovo svaki puta kada se sa stvarnog seta prelazi u CGI, dojam je prilično loš. I sami setovi ne djeluju previše uvjerljivo, hladni, beživotni i dosadni sivi interijeri s previše osvjetljenja te premalo distinkcija. O dizajnu odijela i propova bolje da što manje pišem, jer djeluju gotovo komično jeftini. Tu i tamo neko rješenje ispadne neobično, ali već drugo se pokaže potpuno promašenim. Serija također pati od stereotipnih kartonskih likova i hrpe uobičajenih SF klišeja. A da li ću se žrtvovati i pogledati još koju epizodu da vidim da li će sve doista i ostati jednako loše, to vam još ne znam reći. O tome razmišljam samo jer su neke recenzije (one koje su bile osvrti na nekoliko epizoda) otkrile kako dalje slijedi jedan neočekivani twist. No opet s druge strane ti isti recenzenti su si dopustili za pilot napisati da je dobrodošao SF throwback. A meni je naprosto neshvatljivo da iza ovoga stoje Dean Devlin (Stargate) i Jonathan Glassner (Stargate SG-1).