Tenet: kornukopija izvrnute realnosti

Narativno i tehnički kompleksan, posljednji u nizu Nolanovih uradaka – Tenet, kornukopija je globalnog kaosa i prijetnji u kojem opstanak čovječanstva ovisi o manipulaciji vremenom i prostorom. Ovaj dugo iščekivani blockbuster izbacit će vas iz takta, a Nolanova precizna i pomno razrađena igra palindromima i inverzivnim tijekom vremena zabavljat će vaš um skoro dva i pol sata. Filmski scenarij za ovaj špijunski akcijski triler s elementima znanstvene fantastike nastajao je punih sedam godina, dok je ideja za njegovu realizaciju postojala još na samom početku Nolanove karijere. Iako vrlo fluidan i narativno razrađen, vidi se da je uloženo puno vremena i truda da se ova kompleksna slagalica prenese na filmsko platno. Na tome treba zahvaliti isključivo izvanrednim redateljskim vizionarskim sposobnostima.

Ova Rubikova kocka od filma poigrava se teorijom obrnute entropije koja omogućava ljudima i predmetima da se kreću kroz vrijeme mijenjajući dijelove prošlosti. Teorijski se koncept temelji na znanstvenoj pretpostavci o percepciji vremena i njegovoj nelinearnosti, stoga putovanje kroz vrijeme i alternativna paralelna realnost svoje temelje pronalaze u današnjoj teoriji struna. Na prvu, komplicirane dijaloške strukture, inverzivne i retrospektivne scene tijekom filma će doći na svoje i sve ono što se čini kao nejasno, postat će kristalno jasno. Christopher Nolan u svojim se filmovima voli igrati svjetlonoše. Prvo nas uvede u mračni tunel, a onda nam upali baklju i vodi nas do izlaza. Tenet svakako nije iznimka.

Nositelj radnje je Protagonist (John David Washington), CIA-in operativac koji u misiji koja je krenula po zlu popije cijanid. Na kraju se ispostavi da je tableta izazvala samo induciranu komu, a on dobije drugu priliku za nešto drugačiju misiju. Ta druga misija proučava predmete koji uzrokuju temporalne distorzije i manipulaciju vremenom, tako da je moguće vraćati se u prošlost  s vremenskim odmakom i tako utjecati na krajnji ishod. Njegov je zadatak obustaviti prijeteću apokalipsu tako da zaustavi beskrupuloznog ruskog oligarha Andrea Satora (Kenneth Branagh), moćnog trgovca oružjem koji posjeduje algoritam pomoću kojeg se mogu mijenjati vrijeme i prostor. Teško bolesnom Satoru prijeti smrt zbog neizlječive bolesti, a on u svom narcisoidnom planu sa sobom želi povući i cijeli svijet, te onemogućiti da se itko vrati u tu istu vremensku petlju i pokuša promijeniti tijek događaja.

U mnoštvu, laički rečeno, događaja koje “premotava” unatrag i pokušava promijeniti ishod, i sam Protagonist biva manipulatorom, no kako to pravi špijunski triler i zahtijeva, biva izmanipuliran. Njegov partner Neil (Robert Pattinson), britanski agent u Mumbaiju prešućuje mu mnoštvo detalja, povezuje ga s vrlo visoko pozicioniranim indijskim trgovcem oružja te impresionira odanošću. U peripetiji svega, Protagonist se zagleda u Kat (Elizabeth Debicki), ženu zatočenu u zlatnom kavezu. Kako cijeli film vrvi velikom količinom dramatičnih događaja, i nema nekog posebnog vremena u kojem se nešto ne odvija ova platonsko ljubavna pozadina diže dramsku napetost na stepenicu više. Unatoč činjenici da se cijeli film vrti oko četiri osobe koje u svojim rukama imaju sudbinu cijelog svijeta, primjećujem da jedino uloga Kat ima izraženu dramsku oscilaciju. Njezina uloga jedina pokazuje prepoznatljive ljudske osobine. Ona viče, plače, prestrašena je, frustrirana, osjeća nemoć, traži zaštitu i mora se priznati da Elizabeh Debicki briljira u toj ulozi.

Sigurnost i staloženost koju Robert Pattinson donosi u svakoj sceni zaista je impresivna. Odličan dramski interpretator koji u posljednje vrijeme dobiva sve veće i značajnije uloge, uspio je pokazati sve aspekte čovjeka koji je istreniran da živi i misli kao operativac. Lišen nekih snažnih emocija, ali zato ne manje perceptivan i inteligentan. Ono, što mi je doduše vrlo interesantno jest činjenica da je lik Satora, sadistički nastrojenog ruskog oligarha pomalo klišej. Nije li gotovo u svakom filmu na tematiku špijunaže poneki ruski kriminalac koji vrlo često sudjeluje u preprodaji oružja na crnom tržištu… Unatoč tome za istaknuti je da Kennethu Branaghu ova uloga vrlo dobro stoji. Sama je narav filma takva da njemu daje pozamašan značaj i ne može se reći da se Branagh nije ulovio ukoštac s težinom uloge. Doista, tokom filma, njegova pojava izaziva osjećaj nelagode. Proračunat i uvijek korak ispred svih, krajnje brutalan egoman koji u svojim rukama drži sudbinu svijeta zapravo je duboko povrijeđen i ranjiv emotivac koji želi osobnu osvetu. Direktan obračun sa svijetom zbog odrastanja u krajnje nehumanim uvjetima, a posesivno poimanje ljubavi prema Kat (ako te ja ne mogu imati, neće nitko) proizlazi iz činjenice da nikada nije ni iskusio pravu ljubav, već narcisoidni poriv da samo mora imati nekog pored sebe bez obzira na cijenu.

Nolan je Protagonista kao glavnog aktera vrlo promišljeno stavio u položaj u kojem protekom naracije njegova uloga sve više i više raste. Od običnog i zamjenjivog agenta, on postaje pokretač cijele radnje. John David Washington, u svojoj ulozi, poput Jamesa Bonda maestralno vlada svakom situacijom. Vrlo često uz dodatak humora koji u odličnom omjeru ruši barijeru ozbiljnosti u pojedinim kadrovima. Gestama i facijalnim ekspresijama vrlo često izlazi iz okvira svoje uloge što mu daje dodatnu autentičnost.

Nesporno je da je Nolan uložio mnogo novca i mnogo napora u Tenet. To se, dakako, i vidi. Fasciniran sam autentičnošću kadrova i scenografijom (sudar sa zrakoplovom doista je simuliran s pravim zrakoplovom). Isključena su korištenja masovnog CGI-ja što je svakako pohvalno, no i ekstremno zahtjevno. Nolanu se mora priznati majstorstvo nad scenografijom jer je pokušavao u što većoj mjeri generirati kadrove s minimalno efekata, a da pritom nije narušio njihovu dinamiku. Jednako tako, sve su scene snimljene na orginalnim mjestima (London, Tallin i dr.). Sve je to popraćeno zanimljivim soundtrackom švedskog skladatelja Ludwiga Göransonna koji je naveliko poznat po svojim radovima (Creed, Creed 2, Black Panther, Venom) te je osvojio i Grammyja i Oscara.

U svojem je nesvakidašnjem djelu prateći sad već pozamašan broj uradaka (Memento, Prestiž, Nesanica, Batman, Interstellar, Dunkirk), Nolan još jednom dokazao neospornu vladavinu nad avangardnim pristupom u prikazivanju tehnološkog utjecaja na čovječanstvo danas. Kompleksan špijunski film s elementima fantastike svoju uvjerljivu priču gradi na odličnim glumačkim interpretacijama i dramskoj snazi u kombinaciji s izvornom scenografijom. Suštinski možda težak jer zahtijeva punu koncentraciju uz pregršt pitanja na koje postupno dolazimo do odgovora zasigurno neće odgovarati svakom ukusu. No, kako redatelj tijekom filma jasno daje do znanja, opustite se! Ne tražite grčevito odgovore, doći će vam sami! Da, zapitat ćemo se oko nekih možda nedorečenih situacija (ako nešto u potpunosti izmijenimo u prošlosti hoće li to imati efekta na budućnost, kako je moguće da se u verziji svijeta koji ide “unatraške” može opstati s tako malo količinom kisika, gdje su na kraju nestali artefakti koji su potencijalna opasnost za budućnost, što se dogodilo s vremenskom strojevima i slično), no, moramo imati na umu da redatelj nudi zaključak na vrlo prirodan način. Ostavlja nas pod dojmom da smo odgledali samo jednu od mnoštva tek mogućih epizoda s jednim od mogućih završetaka. Iskustvo koje, vjerujem, vrijedi ponoviti!