Synchronic: prijateljstvo, povijest i putovanje kroz vrijeme

Između potresa i pandemije, teško nam je svima ne osjećati tjeskobu i strah. No, čak i ovo vrijeme, vrijedi se sjetiti kako su stvari u prošlosti nerijetko bile puno gore. Čak i sa svim današnjim nevoljama, nikad u povijesti nije toliko veliki postotak čovječanstva živio toliko dobro. Ovo ne pišem kao utjehu čitateljima – znam da nije bog zna kakva – već kao upozorenje putnicima kroz vrijeme.

Glavni likovi filma Synchronic su Steve (Anthony Mackie – Avengers: Endgame) i Dennis (Jamie Dornan – 50 Shades of Grey). Iskusni bolničari hitne pomoći, obojica su navikli na tragedije i užase kojima svjedoče u New Orleansu. Međutim, čak i njih potrese teško ozlijeđeni ovisnik kojeg je netko teško ozljedio sabljom. Steve otkriva nevjerojatno objašnjenje: nova sintetička droga pod nazivom Synchronic omogućuje ljudima da se psihički – a ponekad i fizički – projiciraju u prošlost. Rezultati su nerijetko pogubni. Ubrzo potom saznaje kako je Dennisova kćer Briann (Ally Ioannides – serija Into the Badlands) netragom nestala nakon konzumacije Synchronica. Steve se odlučuje na opasni eksperiment sa nepoznatom drogom kako bi ju vratio kući.

Priče o putovanju kroz vrijeme veoma su popularne. S dobrim razlogom: bez obzira na priču, poruke i protagoniste, ovakve priče su ujedno i mozgalice koja preispituje odnose uzroka i posljedice, sudbine i slučajnosti. Ima nešto iznimno zadovoljavajuće kada takva priča funkcionira besprijekorno – kao na primjer, u njemačkoj seriji Dark. No, Synchronic nije takva priča. Steve ne samo da mora naučiti kako kontrolirati efekte droge već i pronaći gdje (i kada) se Brianna uopće nalazi. Iako autori posvećuju dobar dio filma tom zanimljivom ali opasnom procesu, nisam se mogao oteti dojmu kako glavni junak uspije zahvaljujući milosti scenarista a ne svojoj pameti.

Da je Synhronic bio samo o putovanju kroz vrijeme, bio bih prilično nezadovoljan. Srećom pa nije. Za to postoje dva vrlo dobra razloga. Oni su Justin Benson i Aaron Moorhead – kreativni dvojac iza ovog filma. Pažnju su mi privukli 2013. godine svojim hororom Resolution. Ovaj niskobudžetni film prati protagonista koji zatoči svog prijatelja u kolibi usred divljine kako bi mu pomogao da se odvikne od droge. Film iznenađujuće dobro funkcionira kao humorna drama… A onda se pred vratima kolibe počnu pojavljivati snimke događaja koji se nisu desili. 2014. Benson i Moorhead snimili su ljubavnu horor dramu Spring. U njoj, Amerikanac u Italiji upoznaje ženu koja možda jest a možda i nije ljudsko biće. 2017. uslijedio je The Endless u kojem prikazuju sudbinu NLO kulta kojeg prvi put sretnemo u filmu Resolution.

Protagonisti filmova Bensona i Moorheada redovito su obični ljudi čiju svakodnevnicu razbija susret sa neobjašnjivim. Za razliku od tolikih drugih likova u hororima, njihove su reakcije iznenađujuće zrele. Ima tu straha, ali i inteligencije pa i smisla za humor. Možda najvažnije od svega, njihovi protagonisti pokušavaju postupiti kao dobri ljudi. Usprkos niskom budžetu, filmove Bensona i Moorheada odlikuje snovita atmofera koja zamućuje granicu između banalnog i bizarnog. Vidljivo je to i u ovom filmu. Kamera nerijetko pluta i pliva kroz kadrove poput promatrača u snu. Većina radnje zbiva se noću, pod neprirodno žutim svijetlom ulične rasvjete. Muzika je tjeskobna i neugodna.

Kao i većina filmova ovog dvojca, Synchronic se ne zadržava na svojoj neobičnoj premisi već je ujedno i priča o prijateljstvu. Dennis je sretno oženjeni otac čija će žena uskoro roditi drugo dijete. Steve pak živi sam sa svojim psom i provodi noći u striptiz klubovima. Gledajući živote jedan drugog, Dennis i Steve prepoznaju propuštene prilike. Dok Steveu nedostaju stabilnost i sigurnost koju pruža obitelj, Dennis se brine da li je zaista sretan u braku. Tek nakon nestanka Brianne, Dennis zapravo shvaća koliko mu je do sada bilo dobro. Steve pak postaje sve više uvjeren kako je spašavanje Dennisove kćer način kojim će svom životu dati smisao.

Ali putovanje kroz vrijeme je opasno. Naročito ako ste crnac u SAD-u. Mračna sjena američkog rasizma provlači se kroz Synchronic. Iako obojica rade isti posao, Dennisovi problemi su kukanje o sreći i smislu. Stevea pak policajci skoro uhapse jer ga ne prepoznaju kao bolničara. U jednom od svojih putovanja kroz vrijeme, on se nađe u Louisiani 1920ih gdje jedva preživi lokalne bijelce. Za Stevea, prošlost nije strana država. Ona je neprijateljski teritorij. Film simbolički povezuje njegovu žrtvu sa svim onim obespravljenima koji su se, riskirajući vlastiti život, borili kako bi svi – bez obzira na rasu – imali bolji život. Možda se ovakav dnevno-politički pristup može činiti pomodarskim, no problemi koje Amerikanci Benson i Moorhead ovdje tematiziraju postoji već desetljećima a naročito su aktualni posljednjih desetak godina.

Synchronic je daleko od savršenog filma. Lako moguće da se i meni ne bi svidio da sam ga gledao neki drugi dan, u nekom drugom raspoloženju. Razlog zašto sam spreman tolerirati njegove nedostatke je što Benson i Moorhead pokušavaju napraviti nešto drugačije. Usprkos svoj tjeskobi i fantastici, njihovi su filmovi prije svega priče o običnim ljudima koji ostaju inteligentni, empatični i plemeniti čak i kada se suoče sa fenomenima koji dovode u pitanje njihovu dosadašnju stvarnost. A vjerujem kako je baš to poruka koju u ovom trenutku potresa i pandemije vrijedi čuti.