Stowaway: devastirajuća svemirska drama važnih moralnih dilema

Jônatas de Moura “Joe” Penna brazilski je režiser koji je svoje ime izbrusio kao Youtuber. Iako često pripisujemo popriličan broj negativnih konotacija uz to “zanimanje”, Penna je od samog starta odskakao iz okvira. Njegov kanal pod imenom MysteryGuitarMan u doba svoje najveće slave dosegao je gotovo 3 milijuna pratitelja, a time je postao najpraćeniji kanal u Brazilu. Njegov popratni kanal u kojem je gledateljima približio stvaranje svojih videa instantno je dosegao 3. mjesto po gledanosti u toj zemlji. Penna je očito imao žicu kako se približiti publici i zavesti mase svojim svirkama, montažama videa i različitim sadržajima. Nakon nekoliko godina režiranja reklama, glazbenih spotova i kratkih filmova, napokon je dobio angažman i na dugometražnom igranom filmu.

Njegov prvijenac, Arctic, ugodno je iznenadio kaptivirajućom prezentacijom dobro poznate priče – čovjeka zarobljenog u ledenoj pustoši koji se bori za golo preživljavanje. Nemali doprinos kvaliteti filma imao je i Mads Mikkelsen koji je uvijek na razini zadatka. Penneov idući angažman najavljen je kao Netflixova svemirska avantura smještena u blisku budućnost. Uz poznata glumačka lica i solidnu premisu, očekivao sam korak dalje i vidljiv napredak u Penneovoj karijeri, ali određeni kreativni odabiri su me ipak onemogućili u namjeri da potpuno uživam u tom svemirskom putovanju.

Troje znanstvenika Zoe (Anna Kendrick), Marina (Toni Collette) i David (Daniel Dae Kim) odabrani su za istraživačku misiju pospješenja naseljavanja i teraformiranja Marsa. Marina je prekaljena kapetanica dok su Zoe i David vrhunski i pomno odabrani stručnjaci u svojim područjima. Četvrta osoba koju pronalaze u unutrašnjosti letjelice u nesvjesnom stanju je Michael Adams (Shamier Anderson), inžinjer koji je bio zadužen za održavanje letjelice dok je bila prizemljena. Uslijed nezgode ostao je zatočen iza panela gdje ga nakon lansiranja otkriva Marina. Isprva u panici, Michael potom prihvaća svoju sudbinu te želi doprinijeti misiji svojim zalaganjem i odlučan je zavrijediti svoje mjesto među posadom.

Problem nastaje nakon što posada shvati da je kritično oštećen sustav za održavanje života uz koji je pronađen onesviješteni Michael. Emisija ugljikovog dioksida počinje biti opasna, a dio kisika previđenog za posadu moraju iskoristiti kako bi eliminirali štetni CO2. Nakon toga, ostaje im kisika dovoljno za dvije osobe dok ne dođu do Marsa. David, biolog koji je u istraživačke svrhe ponio alge, iskorištava ih kako bi proizvele kisik. To im daje dovoljno kisika za još jednu osobu na putu do Marsa, ali ne i za svih četvero. Dilema u kojoj se posada nađe, svedena na statističke brojke, glavnina je raketnog pogona ovog filma.

Moralno pitanje koje poput giljotine visi nad glavama likova svakom će gledatelju potaknuti propitkivanje niza situacija u kojima su se našli u životu. Ono što Stowaway odlično osvještava je različitost percepcija svakog od likova, a samim time i njihove karaktere koji se neizbježno sučeljavaju jedan naspram drugoga. Nitko nije isključivo pozitivan, ali niti negativan iako bi nam se to moglo s vremena na vrijeme učiniti. Netko je empatičniji, netko pragmatičniji, netko ima dodatan motiv za postupiti na jedan način, a netko na drugi. Isključivost je vrlo često izvor sukoba u našoj svakodnevici, a kada je u pitanju život i smrt, isključivosti rijetko kada ima mjesta.

Velika pozornost dana je tehničkim detaljima i koncept simulirane gravitacije (iako već viđen na serijama i filmovima npr. The Expanse) impresivno je razrađen i osmišljen. Osim toga, unutrašnjost letjelice u kojem glavni likovi provode većinu vremena djeluje stvarno i vjerodostojno. Svaki prekidač, svaka žica i svaka namjenska prostorija izgleda kao unutrašnjost svrhovitog, skučenog svemirskog broda koji je pažljivo izbalansiran. Ta ravnoteža naglo se narušava dodatkom fizioloških potreba još jedne osobe, a još k tome oštećenjem sustava za održavanje života. Prilično jasna i minimalno riskantna misija pretvara se u podhvat koji iziskuje ogromne napore svih uključenih kako bi preživjeli.

Prva polovica filma izrazito je sporoizgarajuća i trebala mi je poprilična količina strpljenja da dočekam napetije i sadržajnije sekvence koje su radnju napokon zakotrljale u prepoznatljivom smjeru. Povremeno sam imao osjećaj da se svi uključeni iza kamera jednostavno dive dugim scenama otvorenog svemira, seta unutrašnjosti broda i samo nižu kadrove u kojima su svaki detalj savršeno namjestili. Da je ovaj film snimljen prije tridesetak godina, vjerojatno bi ovakva prva polovica imala više smisla. Srećom, kasnije se tempo osjetno ubrzava, ali nikada ne doseže niti približnu razinu znanstvenofantastičnih kino-blockbustera na koju smo naviknuti. Iako predvidiv, zaključak sam vidio kao još jednu svijetlu točku priče. Penna i njegov suscenarist Ryan Morrison stvorili su spokojno i misaono ZF putovanje u kojem će gledateljevo strpljenje u zadnjoj trećini filma biti nagrađeno.