Star Trek Discovery: Stari Trek u novom ruhu

Od samih početaka, Star Trek: Discovery imao je problem. Nakon više od destljeća pauze (ako ne računamo JJverse), najava o povratku Treka stavila je pred CBS, showrunnere i ostatak kreativnog tima gotovo pa Kobayashi Maru scenarij – napraviti Trek za novo stoljeće, zadovoljiti izuzetno zahtjevan fandom, ali i donijeti novu publiku. Problem je nastao u samom početku, kada je pala odluka da se Discovery smjesti u Prime universe, što je trebala biti palmina grana većini fanova bijesnih na JJverse, ali ne kao sequel smješten u post-Nemesis period, već kao khm, khm, prequel, i to ikoni Treka – prequel TOS-u, kapetanu Kirku, Spocku, NCC-1071 Enterpriseu, pojmovima i imenima koji se gotovo s vjerskim ushitom spominju među fanovima. I prije same premijere, ova je odluka naišla na nevjericu i pritajeni strah fandoma, iako je sa sadašnje točke gledanja takva odluka bila opravdana. Jer povratak Treka na male ekrane i to u Prime, značilo je da se Discovery mora uskladiti s ogromnom količinom kanona, koji postaje kompleksniji i zahtjevniji kako se sve više približavamo Nemesisu. Problem je bio još i veći jer je zbog načina distribucije u SAD-u (na streaming servisu CBS All Acess), trebalo napraviti neke preinake, i time Trek učiniti privlačnim i dostupnim široj publici. Strahovi su se dijelom utišali nakon što je objavljeno da će showrunner biti Trek majstor Bryan Fuller, a da će ulogu igrati i jedan od najvažnijih ljudi u povijesti Treka, i redatelj najboljih Trek filmova, Nick Meyer. No medeni mjesec je brzo prošao i kaskadni kvarovi po Discoveryju krenuli su i prije samoga porinuća. Najprije su isplivale glasnije o famoznoj antologiji (koja je bila idealno rješenje, ali preriskantno i preskupo za franšizu koja je izbivala a TV-a preko deset godina), koja je ukinuta i prije nego što je počela. Onda su internetom počele kružiti slike redizajniranih Klingonaca koje su upalile crvenu uzbunu u fandomu. A onda je došao i proboj jezgre, kad je u misterioznim okolnostima Discovery napustio i sam Bryan Fuller. No Discovery srećom nije upao u crnu rupu. Fullera su zamijenili njegovi najbliži suradnici Aaron Haarberts i Gretchen Berg, a barem neke fanove ohrabrila je vijest da se seriji pridružila i gospodarica kanona i autorica Kirsten Beyer. Žutu uzbunu je i dalje održavalo nekoliko odgoda premijere, ali prvi casting, ne toliko glavne glumice Soneque Martin Green, već Michelle Yeoh i pogotovo Jasona Issacsa, kao i polagani protok promidžbenog materijala koji se pretvorio u bujicu nekoliko mjeseci prije premijere znatno je ublažio zabrinutost fanova.

Posebno nas je oduševio USS Shenzhou, ali misteriozni naslovni brod, USS Discovery nekako nas je izbjegavao, da bi ga konačno vidjeli u svoj slavi tek u trećoj epizodi. U rujnu 2017. s premijerom ove najnovije iteracije Treka, počelo je novo doba, ali i nakon ubrzavanja u impulsnu, i dalje smo bili u žutoj uzbuni, budući da je bilo potrebno prihvatiti prirodu i jedinstvenost Discoveryja. Danas, nakon 15 epizoda i finalne scene, možemo reći da je prelazak na zeleno (iliti crno) u redu. Discovery je uistinu, premda drugačiji, show vrijedan Trek epiteta.

Dobrodošli na USS Discovery

Discovery je drugačiji show od svojih prethodnika. Sa samo 15 epizoda, ovo je show serijaliziranog formata, bez fillera, koji se u potpunosti fokusira na jednu radnju i to kroz oči jednog lika, glavne junakinje Michael Burnham, žene s traumatičnom prošlosti, osobe podijeljene između dva svijeta, Zemlje i Vulkana. S jedne strane ona je svojevrsni kontrast Spocku, koji se također borio sa svojom dvojnom prirodom. No za razliku od Spocka koji je čitavu karijeru na malim (ali i velikim) ekranima proveo kao prvi časnik, a kasnije i kapetan i ambasador, već u samoj premijeri Burnham, koja nam je predstavljena kao Number One (homage TOS-u) se svojom vlastitom greškom strovaljuje na dno hijerarhije, i nakon što izazove rat sa Klingoncima, i skrivi smrt svoje mentorice i nadređene, kapetanice Philippe Georgiou, završava kao parija Trek univerzuma, zatvorenik osuđen da ostatak života provede iza rešetaka, daleko od svemirskih brodova i novih civilizacija. Na njenu sreću (?) spašava je kapetan kakvoga u Treku još nismo imali, stoik, strateg i ratnik Gabriel Lorca, te na Discoveryju sa samoga dna, donjih paluba, Burnham kreće na put iskupljenja. Prva misija je da završi rat koji je sama počela, rat koji je Federacija na putu da izgubi, dok na drugoj strani sljedbenici palog klingonskog proroka T’Kuvme, za čiju je smrt Burnham izravno odgovorna, Voq i L’Rell pokušavaju ujediniti 24 klingonske kuće u ono što bi trebao postati Klingonski Imperij.

Slijedi nešto što u Treku još nismo imali prilike vidjeti. Serijalizirani format omogućuje fokus na jednu radnju, koja prati iskupljenje Burnham, te nas preko nje upoznaje s relativno malim brojem pripadnika posade. No to omogućuje kreatorima da u kratko vrijeme stvore kompleksne likove koje je teško zaboraviti, likove koji će u jednoj sezoni doživjeti takav razvoj kakvi neki od junaka prošlih iteracija Treka nisu doživjeli u čitavoj seriji. Tako imamo prvog časnika Saru (Doug Jones), pripadnika nove vrste u Treku – Kelpiana – koji je isprva limitiran svojim podrijetlom, ali do kraja sezone postaje ozbiljni kandidat za kapetana. Paul Stamets (Anthony Rapp) prelazi put od arogancije do požrtvovnosti i hrabrosti, te kroz gubitak svog partnera, doktora Culbera (Wilson Cruz) proživljava tragediju koja je nesumnjivo osim njega potresla i brojne fanove. Kadetkinja Sylvia Tilly (Mary Wiseman) konačno prekida niz loših mlađih i neiskusnih likova (s iznimkom možda Jakea Siska i Noga iz DS9), te do kraja sezone postaje jedan od najomiljenih članova posade Discoveryja. Tu je i misteriozni Ash Tyler (Shazad Latif) s tragičnom prošlošću i još tragičnijom sadašnjošću, lik preko kojeg nas je Trek po prvi put suočio s problemom seksualnog napastovanja, koja je igrom slučaja postala Zeitgeist. Tu su i Sarek, mlađa verzija popularnog vulkanskog ambasadora koji sa Burnham ima posebnu vezu, kao i Mudd, koji je nešto ozbiljniji od svog kasnijeg TOS lika. A njima valja pridodati admiralicu Cornwell koja je odigrala kontroverznu ulogu, i koju bi svakako htjeli ponovno vidjeti. Ne smijemo ni zaboraviti posadu na komandnom mostu koju zbog serijaliziranog formata nismo imali prilike dobro upoznati, ali su pokazali potencijal za više u narednoj sezoni. Gluma u Discoveryju na filmskoj je razini, i vjerojatno je jedna od najboljih viđenih u Treku. Isto važi za kemiju među likovima kako su se njihovi odnosi mjenjali, a dijelom i sami glumci, od kojih su neki poput Jasona Isaacsa, Michelle Yeoh, ili Douga Jonesa obavili izniman posao.

Iako je prva sezona fokusirana na rat, što pokazuje tamna i za Trek možda i premračna atmosfera, u 15 epizoda bilo je svega, od ogromnog tardigrada s još većim moćima, uvijek neobilazne vremenske petlje, istraživanja podsvijesti, do već klasičnog istraživanja novih planeta i civilizacija. Trek je kao pravi SF uvijek na jedinstven način obradio teme koje su aktualne u našem društvu, pa ni Discovery nije iznimka. Tako smo mogli vidjeti osvrt na glavne teme, rasizam i multikulturalnost, kao i prvi prikaz homoseksualnog para u glavnoj ulozi u seriji. Konačno tu je i zvijezda showa, USS Discovery, brod s karakterom i tajnom koja baš nije najbolje čuvana, tajnom koja bi mogla prouzročiti probleme u budućnosti što se kanona tiče – spore pogonom – koji uz malo znanosti i malo fantastike dovodi osvježenje u Trek, kao i bitan plot point, budući da omogućuje trenutnu teleportaciju cijeloga broda milijunima kilometara daleko i time postaje jedan od najvažnijih aktera rata. To su pratili odlični vizualni efekti, koji su doprinijeli osjećaju da gledamo nekoliko minifilmova. A da sve točke budu pokrivene, pobrinuo se i ne tako kratak Mirror Universe koji mijenja tempo, vraća jednog od omiljenih likova ali s drugim karakterom, ali i dovodi do jednog od najšokantnijih otkrića sezone. Otkrića koje me iskreno razočaralo (mada mislim da sam ja jedan od rijetkih), što nas dovodi do…

Starbase-1, imamo problem

Nadam se da niste pomislili da će ovo biti samo hvalospjev za Discovery. Fanovi Treka dobro znaju prokletstvo prve, a u nekim slučajevima i druge sezone bilo koje iteracije (osim možda Voyagera, koji je konstantno bio i odličan i grozan). Discovery, na žalost dijeli taj problem, budući da se kroz seriju provlači nekoliko problema, koji upravo zbog serijaliziranog formata postaju veći nego što bi inače bili. I ne, ne govorim o redizajnu Klingonaca, niti o mračnoj ratnoj atmosferi. Ovo je visual reboot, a s druge strane i DS9 je bio mračan, i bolji zbog toga. Pomirite se s tim, ili se prebacite na The Orville.

Govorim o problemima koji su mogli biti lako izbjegnuti, ali eto nisu. Problemi vezani uz tempo, uz razvoj likova, i worldbuilding. Problemi za koje vjerujem da jednim dijelom možemo okriviti i sam fandom, ali ovo je Trek. Lik Lorce, neortodoksnog kapetana, koji je podigao buru u fandomu svojom pojavom i postupcima, lik za kojeg smatramo da se može i mora uklopiti u Trek ovog stoljeća, na moju je žalost postao cartoon villain iz MU. No najveći problem ima glavni lik – Michael Burnham. Ovdje ne kritiziram glumu, koja je više nego solidna, već samu Burnham. Svjesni smo da je zbog pravila radnje njen lik kroz sezonu bio dosta ograničen i vjerojatno zamišljen da ga tek postupno zavolimo. Ali Burnham nekako postaje rješenje za sve, i dobivamo dojam da bez nje nitko na Discoveryju ne bi bio u stanju ništa napraviti. A to je ono što bi se trebalo izbjeći, budući da je Trek show koji promiče i glorificira, između ostaloga, teamwork. Drugi problem je sam Klingonski rat, koji jednostavno nije imao onu težinu kakvu smo očekivali. Rat je bio više leitmotiv, nego pokretač radnje. Cijeli rat činio se zbrzan, i u većini trenutaka nije imao logike. To je dovelo do slabog kraja, u kojemu je L’Rell na prilično neuvjerljiv način okončala taj cijeli fantomski sukob. S druge strane taj kraj je bio napravljen u Trek duhu, pa su naše kritike možda odraz puno kompleksnijih i drastičnijih rješenja koje smo mogli vidjeti u drugim serijalima u zadnjim godinama.

A možda i najveći problem prve sezone je ono na što smo ukazivali nekoliko puta u svim recenzijama. A to je taj cijeli osjećaj zbrzanosti. Ne možemo se oteti dojmu da bi sezona profitirala od barem dvije dodatne epizode. Misterij Voq/Tyler bi profitirao od dodatnih minuta, kao i sam Lorca preokret (ako baš mora). Najveći dobitnik bilo bi finale, koje je zahtjevalo bar petanest dodatnih minuta, ako ne i više. Ovaj problem ne važi samo za Discovery, budući da ga imaju svi veliki showovi, poput „Game of Thrones“ koji je zbrzani tempo odveo u krajnost. Ali postoje i svijetli primjeri, i bilo bi dobro da scenaristi za domaću zadaću pogledaju „Black Sails“, koji je taj aspekt doveo do perfekcije. Ali kad se prisjetimo problema s produkcijom i promjene nekih elemenata radnje u doslovno zadnji trenutak, možemo vidjeti da su scenaristi obavili solidan posao. Uvjereni smo da će sada, nakon što se i tim iza i ispred kamera uigrao, i kada su postavljeni temelji za worldbuilding, druga sezona biti bolja.

To boldly go…

No uz sve nedostatke, prva sezona Discoveryja je više nego solidna, i pokazuje veliki potencijal za budućnost. Sad kad smo prošli kroz mrak rata, i teške izazove s kojima se Discovery morao suočiti, spremni smo za put prema TOS utopiji. To se možda i najbolje vidi kroz prvi osmjeh Burnham na kraju finala, koji nam daje razloga za optimizam. Ono što je zadnja scena pokazala je da je ova sezona stvorila pravu obitelj među posadom, i dala nam onaj prepoznatljiv most koji toliko dobro znamo. Uz sve nedostatke, kreatorski tim i glumci su obavili jako dobar posao i u duhu introa nam dali renesansu Treka. Ovo je Trek koji je svjestan prošlosti, ali nije limitiran njome… ovo je Trek za sadašnjost, i za budućnost, Trek koji vjerujem da ćemo s užitkom gledati i za dvije godine… Trek koji je hrabro kročio gdje nijedan Trek kročio nije.

Nastavak putovanja prema zvijezdama čeka nas tek 2019. A do tada, pratite Inverziju gdje ćemo vas pravovremeno obavještavati o događajima vezanim uz drugu sezonu, jer Trek se doista vratio.

Live long and prosper