Star Trek: Discovery #3 – Izgubljeni u scenariju

Star Trek: Discovery serijal je koji je podijelio fanove, počevši od same premijere. Prva iteracija megapopularne franšize nakon više od deset godina pauze, imala je, ajmo reći ne baš najbolje porinuće. Od problema s dizajnom Klingonaca, glavnog lika Michael Burnham (Sonequa Martin Green), pa sve do same naracije i zbrzanog finala, prva sezona ostavila nas je ravnodušnima, ako ne i razočaranima. Druga sezona promijenila je kurs, i uvela u priču kultne likove poput kapetana Pikea i svima omiljenog Vulkanca Spocka. Unatoč ovim pozitivnim promjenama, serijal se i dalje nastavio mučiti s konfuznom radnjom, te još jednom završio sa zbrzanim i lošim finalom. No, na kraju druge sezone „Discovery“ je napravio nešto neočekivano, nešto što je otvorilo ogromni potencijal za naredne sezone. U posljednjoj sceni druge sezone, Burnham i Discovery skočili su u budućnost. I to u daleku budućnost. U 32. stoljeće.

Blijedi „vrli novi svijet“

Ovaj skok riješio je nekoliko problema u startu. Nestala je potreba za uklapanjem radnje i likova u Trek kanon, budući da je ovaj period najdalje što smo imali priliku vidjeti u Treku. Istovremeno, promjena settinga omogućila je showrunnerima Alexu Kurtzmanu i Michelle Paradise, kao i ostatku kreativnog tima, nešto o čemu su samo mogli sanjati. Odriješene ruke da se igraju s ovim novim nepoznatim svijetom. Bezbrojne mogućnosti da usmjere Discovery i njegovu posadu tamo gdje još nitko doista nije kročio. Nakon 13 epizoda treće sezone mogu reći da je bar što se tiče ove sezone, taj potencijal, nažalost potraćen. I to zbog istog razloga koji progoni „Discovery“ od same premijere. Velikih i ambicioznih ideja realiziranih na najsigurniji i time razočaravajući način.

Krenuti ću od samoga početka. „Vrlog novog svijeta“ budućnosti. 32. stoljeće vrijeme je u kojem su Federacija ujedinjenih planeta i njen diplomatsko-istraživački ogranak, Zvjezdana flota, u veoma nepovoljnom položaju. Naime nakon katastrofalnog događaja, znanog kao Burn (koji je između ostalog neutralizirao warp) Federaciju je napustila većina članica, uključujući sve planete-osnivače (među njima i Zemlja). U ovaj vakum uskočila je moćna kriminalna organizacija – Emerald Chain – koja je dodatno oslabila nekad veliku i moćnu Federaciju. S malim brojem brodova, i još manjim brojem članova i saveznika, ostacima Federacije i Flote upravlja se iz skrivene baze. I to je to. Jedan paragraf dovoljan je da se opiše svijet prikazan u trećoj sezoni. Iako je radnja obuhvatila 13 epizoda, saznali smo malo ili ništa o nečemu što je mogao biti fascinantni uvid u budućnost. Što nas vodi do…

„Umjetna“ prijetnja

Od dolaska Michael Burnham i Discoveryja u daleku budućnost „Burn“ je opisan kao epohalni događaj. Trenutak u kojemu su stradali bilijuni života, i koji je prekrojio sliku Galaksije. Ovaj narativ naglašava se iz epizode u epizodu, budući da je jedna od niti radnje vezana za razriješavanje samog misterija. Prvih nekoliko epizoda daje naslutiti da će „Burn“ doista biti fokus radnje. No na sredini sezone dolazi do konfuzije s nekoliko niti radnje koje scenaristi pokušavaju uklopiti u „Burn“. Što zbog lošeg scenarija, i još lošijih odluka, svaka od ovih niti radnje završava razočaravajućim i simplificiranim rješenjem. Problem kolonizacije, koji je isprva zvučio obećavajuće, i nudio zanimljivu alternativu Federaciji i Prime Directive u vidu Emerald Chaina, je otklonjen bez pravih posljedica. I dalje mi je nejasno koju je funkciju uopće imala Osyraa (Janet Kidder), koja je završila kao jedan od najgore napisanih negativaca u Star Treku.

Tu je i intrigantni problem manjka resursa, budući da je „Burn“ uništio većinu zaliha dilitija. Kroz nekoliko epizoda mogli smo vidjeti naznake ovog problema, budući da su planeti poput Zemlje ili Ni’Vara (novo ime za Vulkan) nakon napuštanja Federacije ušli u samoizolaciju, fokusirajući se na očuvanje resursa na planetu. Ovaj razvoj situacije pružio je priliku da vidimo više o životu nakon Federacije. Kažem pružio, jer su scenaristi odlučili zanemariti ovaj potencijalno zanimljivi aspekt, koji je po svemu sudeći razriješen na kraju sezone. Tu je i pitanje rodnog identiteta, postavljenog na zbunjujuć način, te se postavlja pitanje što su scenaristi uopće željeli postići. Umjesto da se uklope u inkluzivni svijet budućnosti, Adira (Blu del Barrio) i Gray (Ian Alexander) ispali su forsirani umjetni likovi, bez prave svrhe. A da stvar bude gora, njihov identitet je otkriven postupno, kao sramotna tajna koju žele sakriti. Odlazak Philippe Georgiou (Michelle Yeoh) u konfuznom i potpuno nepotrebnom Mirror Universe two-parteru (s fanservice momentom) neću ni spominjati. Svjestan sam da je to bio uvod u spin-off, ali u sezoni praktički resetira „Discovery“, te dvije epizode mogle su biti iskorištene za nešto bitnije. Čak i evolucija umjetne inteligencije – Zore – nije otišla dalje od neuspješnih pokušaja humora i simpatičnih robota na kraju sezone.

Problem s protagonistom (i posadom)

Svi ovi problemi vode do protagonista: Michael Burnham. Svjestan sam da je „Discovery“ zamišljen kao serijal s Burnham u glavnoj ulozi. Ali i dalje je zabrinjavajuće kako scenaristi ubacuju Burnham u svaku bitnu scenu. Od spašavanja Discoveryja u drugoj epizodi, preko vitalne uloge na Ni’varu (gdje se ponovio sindrom male Galaksije), pa do samog kraja, gdje je upravo Burnham ta koja je spasila situaciju i odigrala ključnu ulogu u porazu neprijatelja. Ovo jednostavno nije korisno za narativ i uvelike umanjuje trud posade. A tu je i sama posada, koja i dalje selektivno prikazuje samo nekoliko likova: Tilly (Mary Wiseman) koja je nekako uspjela postati prvi časnik, a potom i kapetan, makar samo privremeno, Saru (Doug Jones) karakterno najgore nastradalog od svih likova ove sezone, Stametsa (Anthony Rapp) i doktora Culbera (Wilson Cruz). Ostatak posade dobio je malo ili ništa vremena, što nije nimalo pomoglo razvoju likova. Ostali smo u istoj situaciji kao i ranije, s likovima za koje bi trebali brinuti jer nam to govore scenaristi, ali ne uspijevaju to prikazati. Da lanac zapovijedanja ni ne spominjem, budući da tri sezone kasnije, i dalje nije jasno koje činove i koje zadatke ovi likovi izvršavaju.

Naposljetku tu je i kardinalni problem ove sezone, a to su nezaslužene emocije. Kroz trinaest epizoda gotovo da nema trenutka u kojem Burnham i ostatak posade ne pokazuju pretjerane emocije, iako je teško u njih povjerovati. Budući da nismo vidjeli dovoljno o životu članova posade, ne možemo s njima suosjećati. Umjesto uvjerljivih ljudskih priča dostojnih Star Treka dobili smo miks sapunice i young adult serije. Čak i sam misterij – „Burn“ – je razotkriven kao rezultat emocionalne nestabilnosti traumatiziranog dječaka. Svaki put kad se postavi teško pitanje, ili likovi donesu nelogičnu odluku (ponekad i suprotnu njihovom karakteru), scenaristi ubace poplavu emocija da skrenu pažnju gledatelja. Ovime se ne samo škodi kvaliteti serije, već se i vrijeđa inteligencija gledatelja. Emocije nisu problem, ako su dozirane u maloj količini, i ako su reakcija na nešto zaista bitno. Ali ako se njima razbacuje, one gube na važnosti, i umjesto imerzije, stvaraju dojam da gledamo glumce kako glume, a ne likove u uvjerljivom fiktivnom svijetu.

Optimizam za (daleku) budućnost?

Iako treća sezona „Discovery“ obiluje problemima, bilo bi pogrešno reći da je sve izgubljeno. Jer ima i dobrih aspekata. Book (David Ajala) i Admiral Vance (Oded Fehr) su likovi koji daju nadu u bolju budućnost. Oboje su dobro zamišljeni i odglumljeni, te pružaju bitni (iako i dalje bazični) uvid u narav i motivaciju ljudi iz 32. stoljeća. Iako je „Burn“ ispao nešto što nisam ni očekivao niti želio, scene u holografskoj utvrdi, između Saru i Su’kala (Bill Irwin) imale su onaj pravi Trek štih. Ozbiljni problem razriješen bez upotrebe nasilja, već kroz dijalog. Što se tiče većine članova posade koji su i dalje samo lica s imenima (stvarno, ne znam imena većina časnika na mostu), postoje naznake da bi iduća sezona to mogla popraviti. S Burnham u kapetanskoj stolici, sada je prilika da se fokus prebaci na ostale. To pogotovo važi za likove Keyle Detmer (Emily Couts) i Joann Owosekun (Oyin Oladeyo), koji bi mogli postati zanimljiv duo. Vizualni efekti su također poboljšani, i među nekima od najboljih na malim ekranima (oni turboliftovi nisu bili potrebni), a isto se može reći za izvrsnu glazbenu podlogu. I ne smijem zaboraviti krznenog glumca. Grudge zaslužuje više vremena pred kamerama!

Star Trek je serija temeljena na optimizmu i toleranciji, ali ne mogu se oteti dojmu da upravo zbog izbjegavanja teških pitanja i još težih odgovora, te forsiranja tog istog Trek optimizma, treća sezona nije pružila ono što je trebala, naškodivši i likovima, i narativu, i worlbuildingu. S četvrtom i petom sezonom u produkciji, koja će Discovery poslati na diplomatsku misiju obnove Federacije, nadam se da će scenaristi i ostatak kreativnog tima shvatiti da ideje, ma koliko ambiciozne i inovativne bile, nisu dovoljne. I da ne postoje jednostavna rješenja. Kao i da se emocije trebaju zaslužiti. Samo tako, Discovery, njegov kapetan i posada, te ostali likovi iz 32. stoljeća, dobiti će priliku koju zaslužuju. Priliku da uvedu Star Trek u novu eru.