Spider-Man susreće Kapetana Ameriku

Ne, to nije neki novi film koji bi trebao izaći iz Marvelove kuhinje, barem ne dok Sony drži prava za Spider-Mana. Naslov je parafraza naziva priče Davida Brina “Tor susreće kapetana Ameriku”, a razlog je jednostavan. Čudesni Spider-Man 2 i Kapetan Amerika: Ratnik zime, osim što su osrednji filmovi u svojim franšiznim nizovima, toliko pate od istih boljki da će dobiti recenziju u komadu. A i naslov mi se svidio.

Megfranšizno ludilo koje je zahvatilo Hollywood u dobroj je mjeri nagrizlo film kao cjelovitu umjetničku formu većinom ih pretvarajući u jedva gledljive sapunjare. U okolnostima koje diktiraju franšizna pravila, neuki producenti, “provjerene formule”, zahtjevi fanova, migracije na interaktivne platforme i tko zna kakvi sve ne parakreativni nameti, autori su sputani s pun kufer okova i nametnutih im ograničenjima u proizvodnji filma da je čudo kako uopće imamo išta suvislo za gledati. Naravno, neki od njih jednostavno nisu niti dovoljno talentirani pa samo još više utope stvar. Tome ludilu, čini se da je danas dorastao jedino Joss Whedon (a koliko je zapravo dobar vidjet ćemo kada stignu Osvetnici 2).

Kapetan Amerika 2 i Čudesni Spidy 2 posljedica su takvoga poretka stvari, kako dobroga (u znatno manjoj mjeri), tako i lošeg (koje prednjači debelo). Imitirajući obrasce i kopirajući Whedonove parametre, filmovi ovoga spektra (superherojske trilogije koje se uklapaju u klastere većih cjelina, a potonji pak u Studijske svemire) koji su uslijedili nakon Osvetnika dobili su svojevrsni šarm, bolji ritam, simpatičan humor i malo suvisliju karakterizaciju. Zbog toga ti filmovi nisu dosadni, ali tonu u bezličnost, šablonu i isprazno nizanje lijepih slikica. Problem je, naravno, u imitaciji s nerazumijevanjem.

U većoj ili manjoj mjeri, ti su filmovi matematički predvidljivi. Mala mehanička predstava (poput astrolaba) izgleda predivno, ali kada se stisne prekidač i pokrene, sve se do kraja vrti prilično monotonim i predvidljivim orbitama slijedeći klišeizirane silnice u svojoj revoluciji oko gledatelja.

Kapetan Amerika je bio pravi proizvod bujice patriotizma koji je vladao Amerikom početkom 1941. godine kada se kao pojavio na stranicama strip sveščica. Kao lik bio je i gotovo bolna moralna vertikala. Zato je i funkcionirao u prvome, koliko-toliko gledljivom filmu. Transportiran u suvremeno društvo, Whedon ga u Osvetnicima nadograđuje dajući mu potrebnu skepsu, dubinu ali i ljudsku crtu kroz humor zbog nerazumijevanja suvremenih popkulturnih doskočica. Naravno, kada dođe do frke, on je vrhunski ratnik.

Dobar nastavak nastavlja, a ne ponavlja. Kapetan Amerika: Ratnik zime ponavlja svoju ulogu iz Osvetnika i kada dođe do frke, on je još jednom vrhunski ratnik. Srećom, produbljuje ga se i kao čovjeka u nekoliko intimističkih detalja kada je u pitanju njegova prošlost, razumijevanje suvremenog društva (i, vrlo važno, neslaganje s nekim potezima vlasti), odnos prema veteranima ili čisto osobne stvari kao što je, recimo, odnos spram žena. Pogotovo agentice Romanoff. Svi su ti detalji simpatični, ali nerazrađeni, ubrzo padaju u zadnji plan i tope se pod naletom glomazne, kićaste akcije, nesuvisle radnje i ispodprosječnih negativaca. Kapetan Amerika razrješava unutaragencijsku zavjeru, veliku teoriju urote i po tome je vrlo suvremen. Kao reakcija na stvarne događaje (prisluškivanja, novi imperijalizam, wikileaks i sl.) to je gotovo revolucionaran zaokret u paradigmi tipično stripovskoga superherojskog filma. Hvale vrijedan potez, ali na koncu krajnje kukavički proveden. Nemajući hrabrosti da optuže Ameriku za korištenje fašističkih, velikobratskih metoda i željom da diktatorski dominiraju, prebacuju svu filmsku težinu negativnosti na zlu nacističku spinoff organizaciju Hydru. I samim time gube na vjerodostojnosti, snazi i komentaru suvremenosti, podilazeći nebuloznim ljubiteljima svakojakih urota i zamagljujući stvarne probleme na koje je u početku ukazao. Priča o nacističkom nasljeđu koje vlada iz sjene (što velikoj većini publike očigledno paše jer je film do sada ugrabio nešto manje od 700 milijuna dolara), spada u prosječni i neinventivan pulp. Šteta glumačke veličine Roberta Redforda čiji lik umjesto špijunskog tigra i opakog otjelotvorenja svega onoga što ne valja u Zemlji slobodnih, postaje običan pretparački spletkar, u konačnici niti baš nešto inteligentan.

Pored Hydre, i sam Ratnik zime, ključni negativac i antipod Junaku je bezličan i jeftino izvučen iz naftalina prošlosti. Jedina mu je svrha, čini se da razbudi Kapetana iz razočaravajuće letargije suvremenosti dajući mu razlog da spasi neki komadić prošlosti. Čemu? Ta je priča odavno završena i njezino razvlačenje ukazuje ili na neko od spomenutih franšiznih ograničenja ili na netalentiranost scenarista. Možda pomalo od oboje, sa skupnim efektom da se izbija i svaka mogućnost da film u okviru serije funkcionira i kao samostalno ostvarenje. Šteta solidne režije, ali jedno je pravilo na snazi: sve vrijedi isključivo kao gorivo visoke peći koja služi održavanju franšiza i hranjenju jedinstvenog Marvelova Sineastičkog Svemira. Film je tek obična karika u razrađenom nizanju para.

Kao i Kapetan Amerika 2 ni Spidy 2 ne funkcionira baš najbolje kao samostalan film. Osim kemije između Parkera i Gwen koja je više odraz simpatičnosti glavnih glumaca nego razvoja priče, nastavak samo nabrijava postavke iz prvog filma. Parkera u mislima proganja poginuli policajac i otac od Gwen što je režijski potpuno nezanimljivo i nejasno riješeno. Bez sintakse prvog filma, gledatelju nije baš jasno o čemu je riječ. Slično je i s mučninom koju Parker podnosi zbog gubitka oca (ali ne i majke), a koja se prilično linearno razvija kroz razrješenje misterija bez nekih zanimljivih devijacija.

Čudesni Spider-Man crpi svoju priču iz najdugovječnijeg strip-serijala istoimenog naziva (koji je s povremenim prekidima izlazi od 1962. godine), a koji je od travnja ove godine resetiran započinjući novi ciklus izdanja ponovo od broja 1. I kako se čini, nema tu puno noviteta. Film je samo produžena ruka i želja Sonyja da stvori svoj franšizni komad Marvelova svemira na koji ima prava.

U nekoliko sitnica, Čudesni Spider-Man 2 se uspijeva izdići iznad prvog filma, primarno u razvoju lika Gwen i vrlo tešku završnicu. No, to je tek mali segment filma jer ostatak, onaj možda važniji, a svakako veći ,uglavnom je nejasno vrludanje koje se nastavlja iz prvog filma. Sve ono što znamo da je Parker, u Čudesnom je Spider-Manu odbačeno u korist pomodnih i suvremenih klišeja.

Najgori je dio svakako nepotrebno naguravanje čak tri negativca od kojih niti jedan nema upečatljivu karizmu zlikovca. Osim brojem i vatrometom specijalnih efekata, nikakav poseban izazov oni ne predstavljaju za Spider-Mana. Šteta jer ponešto dobroga je s njima zagrebeno, ali očigledno je da njih trojca predstavljaju samo uvod u alijansu negativaca poznatu kao Sinister Six, čitajte: u trećem nastavku bit će ih čak šest koji će zajedničkim snagama pokušati isprašiti Spidyja.

I Kapetan Amerika i Čudesni Spider-Man žele biti ozbiljni i suvremeni, prvenstveno izborom tema i ozbiljnijom karakterizacijom likova i njihovim znatno životnijim odnosima, ali pri tome čvrsto drže strip i pulp u svojoj srži. To, ako je izvedivo, zahtjeva ekstremnu erudiciju, trud i talent filmaša, a to je u Hollywoodu pak sasvim druga priča.