SILO: distopija za ljude koje ne zanimaju distopije

Rijetko kad pišem negativne osvrte TV serija. Obično, ako mi serija u najavama ne djeluje zanimljivo, preskačem je. Život je prekratak da bi potrošio deset ili više sati vremena na nešto što mi se vrlo vjerojatno neće svidjeti.

A onda naiđe Silo (Silos): distopijska SF serija bazirana na uspješnom romanu koji je dostupan i na hrvatskom, s odličnom produkcijom i poznatim glumcima (jer Apple TV Plus nije štedio novaca). Pa valjda svi ti ljudi – izdavači, producenti, režiseri, scenaristi, čitatelji – znaju prepoznati što je dobro, zar ne?

Kako bi rekli naši sjeverni susjedi: kakšna napaka!

Ova mi serija nije nikako legla. Usprkos tome, tvrdoglavo sam ustrajao s gledanjem misleći kako su prvi dojmovi nerijetko površni i kako bi seriji trebao pružiti priliku. Pa sam odgledao čitavu sezonu kako bih vam mirne duše mogao reći da ju ne gledate.

Silo je bazirana na distopijskim postapokaliptičnim romanima koje je Amerikanac Hugh Howey počeo samostalno objavljivati preko Amazona oko 2011. godine. Nakon što su knjige postale hit, Howley se našao u prorijeđenoj skupini samoobjavljenih pisaca koji su uspjeli osvojiti mainstream publiku. Lijepo za njega.

Knjige i serija odvijaju se nakon što je nekakva katastrofa učinila površinu Zemlje nemogućom za život. Već generacijama, čitav mali grad od oko 10 000 ljudi živi u golemom podzemnom bunkeru – silosu od stotinjak katova. Radnja prati niz likova, s posebnim naglaskom na Juliette Nichols (Rebecca Ferguson – Dune), mehaničarku koja istražuje sumnjivo samoubojstvo svog ljubavnika Georgea Wilkinsa (Ferdinand Kingsley – Sandman). Ono što otkriva je zavjera koja bi mogla katastrofalno poremetiti ionako krhki mir u Silosu.

Glumačku postavu čine redom poznati i/ili nagrađivani glumci. Pa se tako u glavnim ulogama pojavljuju Common (The Hate U Give), Iain Glen (Game of Thrones), Rashida Jones (Parks and Recreation), Will Patton (Yellowstone), Tim Robbins (Shawshank Redemption) David Oyelowo (Selma) i Harriet Walter (Succession). Kao autor serije je pak potpisan Graham Yost, jedan od ljudi iza meni odlične krimi serije Justified.

Produkcijski, serija izgleda sjajno. Kostimi, scenografija i rekviziti su fantastični. Stotine malih detalja poput grafita, propagandnih natpisa te retro-futurističkog dizajna namještaja i tehnologije doprinosi iluziji kako ne samo da gledamo stvarno mjesto, već i da bi ovakav klaustrofobični prostor mogao biti podnošljivo mjesto za život.

A sad kad sam nahvalio tehničku, produkcijsku i glumačku stranu serije, mogu opaliti po priči. Ona u samim svojim temeljima sadrži dva elementa od kojih, kao dugogodišnji gledatelj i čitatelj SF-a, počnem kolutati očima.

Prvo je tzv. mystery box pripovjedanje – pojam koji je popularizirao holivudski filmaš J. J. Abrams. Vrlo pojednostavljeno, to je pristup u kojem je naglasak na zanimljivoj misteriji i priči koja se razvija oko nje, dok je rješenje misterije manje bitno. Abrams je to lijepo demonstrirao prije dvadesetak godina u svojoj kultnoj seriji Lost. Milijuni gledatelja napeto su pratili pustolovine preživjelih putnika na tajanstvenom otoku prepunom natprirodnih misterija. I onda smo, nakon koje tri-četiri sezone, shvatili kako scenaristi nemaju pojma što se zapravo događa, nego nas kolektivno vuku za nos.

Silo definitivno boluje od sličnog problema. U središtu priče je brdo misterija. Tko je ubio ovu osobu? Da li se ona zbilja ubila sama? Što ovaj lik zapravo želi? Zašto nemamo nikakve zapise o počecima Silosa? Što se desilo s površinom planeta? Što se krije na dnu Silosa? Da li će ga njegovi stanovnici ikada moći napustiti? Ako očekujete odgovore na ova i druga pitanja, načekat ćete se, jer na većinu njih prva sezona ne odgovara. Ne samo to, nego i završava na način koji bi trebao biti šokantan i napet ali koji je, ako imalo razmislite o njemu, besmislen i neuvjerljiv.

I to vam je, dame i gospodo, čarolija mystery box pripovijedanja. Ta-daaa!

Tu moram biti fer i istaknuti kako se, za razliku od Losta, ova serija bazira na već završenoj seriji knjiga u kojoj Hugh Howey – nadajmo se! – odgovara na sva ta pitanja. Međutim, to me dovodi do drugog velikog problema ove serije: Silo je SF distopija za ljude koje ne zanimaju SF distopije. Pritom mislim ne samo na ljude koji nisu čitali Orwella i Huxleyja ili proučavali, ne znam, povijest komunističkih država, nego i na ljude koji su možda eventualno pogledali neki od Hunger Games filmova.

Sad, možda je to zato što sam odrastao na brdovitom Balkanu, ali način kako serija zamišlja autoritarne distopijske poretke mi je vrlo naivan i plitak. Čisto s praktične strane, Silosom upravlja komično malena skupina ljudi koji ni na koji način nisu izolirani od populacije koja ih jako često ili prezire ili ih se aktivno boji. „Vođe“ Silosa praktički mole da im netko priredi sačekušu dok kasno navečer sami pješače kući. Ta i takva vrhuška potajice nadziru populaciju kamerama i mikrofonima. Usprkos tome što to čine već generacijama i što je u pitanju populacija manjeg mjesta u Hrvatskoj, jako puno ljudi još uvijek ili ne zna ili odbija povjerovati da ih se špijunira. Za razliku od stvarnih diktatura, u svijetu Silosa glasine i ogovaranja kao da ne postoje.

No, možda bih još i prihvatio rupe u radnji da sve one zajedno ne podupiru po meni pogrešnu ideju o tome kako žive stanovnici diktatorskih režima. Serija nam poručuje kako populacija Silosa zapravo ne razumije što se zbiva, bilo zato što su ih zavele manipulacije i propaganda vlasti, ili zato što ne znaju za ništa bolje. „Kada bi stanovnici Silosa samo shvatili što se zaista zbiva, došlo bi do pobune!“ sugerira nam serija.

U stvarnosti, prljava tajna opstanka suvremenih autoritarnih režima je istodobno i više cinična i više optimistična od one u seriji. Diktature ne preživljavaju zahvaljujući propagandi ili zastrašivanju (iako oni svakako pomažu), već zato što ih veliki dio populacije prešutno odobrava. Zbog istog tog razloga, takvi režimi padaju kao kule od karata onog trenutka kada dovoljno velik dio naroda zaključi kako im se više ne da živjeti u diktaturi.

Kada bi Silo kao serija bila o tome, njezin bi ton bio bitno drugačiji. Likovi u seriji bi živjeli u čemeru Silosa ne zato jer misle da moraju nego zato što to žele. Takvim stanovnicima ne bi smetala kršenja ljudskih prava, dokle god su žrtve marginalizirane skupine koje nitko ne voli. Vođe režima bi preživljavali ne zato jer igraju četverodimenzionalni šah politike i moći, već zato što su obični građani cinični konformisti kojima tlačenje i nepravda ne smetaju dokle god dobivaju mrvice sa stola. S vremenom bi vlast Silosa postala bahata i korumpirana, uvjerena kako zaslužuje svoju moć, iako su ju zapravo dobili preko veze. Nesposobnost takvog vodstva poremetila bi kompleksni i osjetljivi sustav Silosa koji bi se počeo raspadati na fundamentalnom logističkom nivou. To bi ujedno bilo ono što bi potaknulo junake da traže promjene i nova rješenja.

Ali naravno, takve priče nisu distopija već stvarnost u kojoj živimo. Ne želimo valjda da publika počne kritički razmišljati o svijetu u kojem žive. A sačuvaj bože da ova serija potakne publiku na kritičko razmišljanje o tome jesu li i sami možda pristali na trule kompromise kako bi si osigurali egzistenciju u duboko nepravednom poretku.

I zato mi Silo nije dobra serija. Ideja je solidna, glumci su dobri, a produkcija fantastična. Da je, kao distopija, istražila u kolikoj mjeri diktature ovise o prešutnom pristanku potlačenih, bila bi mi fascinantna. Čak i da je samo SF drama o ljudima koji preživljavaju u nemogućim uvjetima, bila bi mi zanimljiva i zabavna. No, zato što je takva kakva je, Silo je samo šuplja ideja zapakirana u retro-futuristički celofan.