RoboCop (1987.) – budućnost kakvu smo zaslužili a ne kakvu želimo

 

Yearly reminder: unless you’re over 60, you weren’t promised flying cars. You were promised an oppressive cyberpunk dystopia. Here you go. – Kyle Marquis

Ove godine RoboCop slavi svoj trideseti rođendan. U sklopu ovogodišnjeg Fantastic Zagreba, posjetitelji ljetne pozornice Tuškanac imat će priliku pogledati ga na velikom ekranu. Ako ste u prilici i mogućnosti, učinite to. Premijerno prikazan 1987. godine, ovaj je akcijski SF film aktualniji nego ikad.

Vrlina filmskih klasika je da o njima nerijetko znate sve čak i ako ih niste gledali. No, za ono dvoje ljudi u publici koji su proveli život na pustom otoku, evo premise RoboCopa. U Detroitu bliske budućnosti, privatizirana policija pod upravom korporacije OCP muku muči s uličnim kriminalom čiji je kolovođa Clarence Boddicker (Kurtwood Smith). Ambiciozni yuppie Bob Morton (nedavno preminuli Miguel Ferrer) ima rješenje: projekt kiborga policajca po imenu RoboCop. Morton za svoj projekt iskoristi tijelo ubijenog policajca Alexa Murphyja (Peter Weller). No, usprkos svom programiranju, RoboCop se počne prisjećati svog starog života i, u potrazi za svojim ubojicama, otme se korporativnoj kontroli.

Dugi je niz godina RoboCop bio na dnu dugog, dugog popisa filmova koje bih trebao pogledati. Reputacija RoboCopovog redatelja Paula Verhoevena kao filmaša sklonog eksplicitnim (i eksploatacijskim) scenama nasilja i seksa mi je samo potvrđivala taj dojam. Hvatajući pojedine scene filma na televiziji, činilo mi se kako nema neke bitne razlike između RoboCopa i sličnog akcijskog šunda 1980ih poput Cobre, Commanda ili apsurdno nazvanog Rambo: First Blood Part II. I nisam bio jedini. Taj isti Paul Verhoeven isprva nije bio zainteresiran za ekranizaciju scenarija Edwarda Neumeiera i Michaela Minera. Tek ga je njegova supruga Martine Tours uvjerila kako RoboCop nije samo akcijski film nego i subverzivna kritika Amerike svog doba.

Čak i po standardima novije američke povijesti, osamdesete su bile vrijeme agresivnog nacionalizma i podjednako agresivne ekonomske politike. Dok su nekadašnji hipiji oblačili Armanijeva odijela i započinjali karijere na Wall Streetu, američkim su kinima u posljednjem desetljeću hladnog rata nerijetko dominirali akcijski spektakli o muškarčinama bez straha i mane koji kose horde groteskno karikiranih negativaca. Zakon i moral pritom nisu prikazani kao temelji društva i civilizacije, već prazne fraze za koje je heroj jednostavno previše nepogrešiv. Iako prividno nalik bezbrojnim akcijskim fantazijama o moći i osveti, RoboCop je jedan od rijetkih takvih filmova koji naginje oštro ulijevo. RoboCopov stvarni neprijatelji nisu poremećeni kriminalci, zli stranci ili korumpirane vlasti već korporativni kapitalizam. A to mi ga, drugovi i drugarice, čini veoma zanimljivim.

Svijet RoboCopa izgleda poput cyberpunk distopije Williama Gibsona… ili New Yorka u Alanu Fordu Magnusa i Bunkera. Srednja klasa ne postoji, sirotinja puzi prljavim ulicama velegrada a na obzoru se nadvijaju mračni monoliti korporacijskih nebodera. Profit je sve. Nakon katastrofalne demonstracije sigurnosnog robota ED-209, Dick Jones (fantastično odurni Ronny Cox) izjavljuje kako nije bitno radi li prototip ili ne jer je njegova prodaja već dogovorena. Njegova bi izjava mogla biti geslo hrvatske pretvorbe. Gledajući užasne uvjete u kojima radi privatizirana policija, shvatio sam kako RoboCop nije stvoren zato jer je poboljšana verzija policajca već zato što je poboljšana verzija radnika: poslušan i neumoran, on je djelatnik koji nikad ne štrajka i ne traži plaću. Fantazija svakog poslodavca!

Tu u igru ulaze i znanstvenofantastični elementi filma. Pokušaji nekadašnjeg policajca Murphyja da povrati kontrolu nad svojim umom, sjećanjima i tijelom postavljaju pitanje granica ljudskosti i slobodne volje u svijetu gdje se čovjek i tehnologija sve više isprepliću. Mogao bih sad tu povući i paralele između Alexovog buđenja u RoboCopovom tijelu i buđenja klasne svijesti među radnicima. No realno, RoboCop je previše ciničan film za takvo što.

Ekstremno nasilje u RoboCopu učinilo ga je kontroverznim. To ga nije spriječilo da, uz filmove poput Total Recall, Aliens i Terminator ne postane omiljeni film na rođendanskim proslavama na kojima sam bio kao klinac. Tada me nije zanimao. Gledajući RoboCop danas, sviđa mi se što ima dovoljno duha – ili je barem dovoljno bezobrazno licemjeran – da u svom tom nasilju nađe vremena ukazati na rastuću otupjelost američke javnosti na nasilje i smrt. Kroz niz TV inserata koji efikasno i ekonomično oslikavaju svijet filma, otkrivamo kako je nuklearno zastrašivanje svedeno na obiteljsku igru dok je katastrofalni požar uzrokovan neispravnim orbitalnim laserom poluminutni prilog u vijestima.

Ta subverzivnost se proteže i na sam kraj filma koji je iznenađujuće ambivalentan: iako se Murphy osveti ljudima koji su mu uništili život, sistem koji ih je stvorio ostaje netaknut. Za razliku od dobrog dijela holivudskih akcionih filmova (i ne samo njih), Verhoeven, Neumeier i Miner ne vjeruju u čarobnu moć pravdoljubivog pojedinca da sruši silu i nepravdu. A opet, takvo je umijeće ovih ljudi (kao i glavnog glumca Wellera) da sam, kada se RoboCop na kraju filma predstavi svojim stvarnim imenom, bio sretan kao malo dijete.

Kad smo već kod ljudi koji su radili na filmu, vrijedi spomenuti kako je RoboCopov kostim dizajnirao Rob Bottin, majstor specijalnih efekata odgovoran za odurno, odurno čudovište u hororcu The Thing, jednom od klasika Johna Carpentera. Za prepoznatljivu temu filma je pak zaslužan skladatelj Basil Poledouris, najpoznatiji po fenomenalnoj muzici za film Conan the Barbarian redatelja Johna Miliusa. Glumačke izvedbe su taman dovoljno pretjerane da se bez grižnje savjesti mogu veseliti smrti praktički svakog lika u filmu. Pritom je jedna od rijetkih iznimki lik policajke Anne Lewis koju Nancy Allen glumi kao rijetko normalnu osobu u svijetu kojim upravljaju luđaci.

Uspjeh RoboCopa doveo je do dva nastavka i animirane TV serije. 2014. godine je brazilski redatelj José Padilha (film Tropa de Elite, serija Narcos) režirao remake sa Joelom Kinnamanom u glavnoj ulozi. Nekoliko godina kasnije, Verhoeven i Neumeier surađivali su ponovo na meni genijalnoj ekranizaciji SF romana Starship Troopers Roberta Heinleina koja je, ako išta, još više satirična i nasilna nego RoboCop. Ali to je već tema za neku drugu recenziju.

2017. godine živimo u svijetu koji je poražavajuće blizak RoboCopovom. Naše doba ekonomske nejednakosti, ekoloških katastrofa, globalnog terorizma i rastuće ksenofobije dobilo je svoje savršeno utjelovljenje u liku narandžastog starca u Bijeloj kući. Ni na lokalnom nivou situacija nije ništa bolja. Gledajući ovaj trideset godina stari film, ne možemo reći kako nismo bili upozoreni. Našoj generaciji zaista nitko nije obećao leteće aute i putovanja na mjesec već opresivnu cyberpunk distopiju. Eto vam je na.