Inverzija Science fiction and fantasy news website
Suspiria; celuloidna šizofrenija talijanskog majstora napetosti Daria Argenta slavi okruglih četrdeset godina od prvotnog pojavljivanja na velikom platnu. Redateljevo najpoznatije ostvarenje slovi kao tiho remek-djelo moderne kinematografije, a povodom već spomenute obljetnice u osvajanje kino dvorana kreće friška prerada nakrcana poznatim glumačkim imenima. Planirani remake neće imati nimalo lak zadatak želi li doseći barem dio neupitnog statusa originala. Toliko je već sada svima jasno. Zašto je uostalom jedan europski horor postao svjetski priznat miljenik kritičara? Zašto spada u obveznu filmsku lektiru publike koja možda i nije isključivo žanrovska? Zašto bi ga odmah trebali pogledati? Idemo redom.
Svoj prvi susret s Argentom imao sam zahvaljujući filmu “Tenebre”; zabavnom giallo trileru, također istaknutom ostvarenju unutar redateljeva opusa. Hvaljeni “Tenebre” bio je dobar, ali ujedno ništa više od toga. Pri gledanju se nametala naivnost pojedinih dijelova, a korektna, no razmjerno neupečatljiva kamera nije uopće pripomogla čitavom iskustvu. Upravo je blijeđi “šmek” Tenebrea bio razlog što sam nesvjesno, dugo vremena zapostavljao ostatak Argentovih radova. Suspiria se dugo koprcala na nestalnim pozicijama mentalne liste filmskih uradaka koje, prije ili kasnije, jednostavno moram pogledati. Nekad, kad uhvatim sat ili dva; kako to već ima tendenciju bivati. Sada, nakon gledanja, mogu samo žaliti što navedeno nisam učino puno ranije. Suspiria je odličan, ali i relevantan film. Ne samo odličan film ukorijenjen u “žanrovskom”, već jednostavno odličan film. Pomalo antiklimaktičan početak recenzije, zar ne? Nazire se zaključak “iz aviona”. Uistinu je tako. No dobar dojam koji je ostavila Suspiria teško je sakriti. Razloga tome je mnogo.
Mlada američka balerina stiže u Europu radi izučavanja plesne tehnike na prestižnoj njemačkoj akademiji. Usred niza nasilnih ubojstava dobroćudna došljakinja (Jessica Harper) zaključuje da joj izvedba piruete neće predstavljati najveći problem unutar novog okruženja.
Zaplet se lakoćom mogao pretvoriti u klišeizirani automatizam kakvog slasher trilerčića, no Argento je srećom znao bolje od toga. Nemojte me krivo shvatiti: Suspiria onih malo smrti u filmu prikazuje eksplicitno te na istinski bizarne načine koje ćete dugo pamtiti. Čak i po toj činjenici se izdvaja od ostatka neugledne konkurencije. Ali prva stvar koju ipak primjetite su boje. Kontrast i njihovu igru. Naglašenu boju svjetlosti; naglašenu boju zidova; naglašenu boju krvi. Sveprisutne te istaknute nijanse. Ponekad imate osjećaj da gledate kroz kaledioskop; i ta usporedba stvarno nije daleko od istine. Pametna, ali i hrabra, uporaba “šarenila” odlično podcrtava simetriju iznimno kvalitetnih kadrova. Jedan naizgled obični hororac ovo prosto uzdiže u domenu filmskog arta. Vizualni impulsi na mahove evociraju “obojane” sekvence jednog Jodorowskog ili predstavljaju umjereniju verziju žarke eksperimentale Obayashievog “Hausua”. Inače; Hausu je kultna japanska “strava” koju karakterizira ekstremno slobodan stav spram filmskih tehnika, a zanimljivo je da je izašao iste godine kad i Suspiria. Zgrada “akademije” mogla je pak komotno zalutati iz nekog filma Wesa Andersona. No dok je kod Andersona film velika vizualna “slikovnica” kod Suspirie su boje u puno zlokobnijoj funkciji. Ove usporedbe su, ipak naglašavam, potpuno subjektivne i predstavljaju samo pokušaj bolje dočarati viđeno. Bez obzira na “unikatan” štih te kokektiranje s umjetničkim filmom Suspiria ipak prvenstveno ostaje žanrovsko ostvarenje.
I to joj je ujedno najveća prednost. Art nikako ne zaklanja žanrovsku jezu; on ju podržava. S druge strane treba reći da smo promatranjem uradka kroz prizmu boljih artsy dijelova lakše skloni zažmiriti na one naivne i generične filmske zamke koje su i u ovom slučaju nažalost prisutne. Ima “slabijih” sekvenci, ali su one toliko uronjene u čitavo iskustvo da im samo postojanje nećemo zamjeriti. Pridodajte svemu navedenom intrigantnu dozu nadnaravnog i Suspiria ima zajamčen položaj jednog od najboljih horora dekade. Nimalo malen pothvat u desetljeću koje nas je počastilo klasicima poput “Aliena” , “Wicker Mana”, “Tenanta” te slovi kao jedno od najboljih razdoblja za žanrovski film strave. U Japanu je primjerice Suspiria bila toliko popularna da su Argentov prethodno snimljeni film odučili u kinima distribuirati pod nazivom “Suspiria 2”; bez obzira na objektivno nepostojanje sadržajnih poveznica. Nasljeđe ovog talijanskog dragulja itekako je živo, a planirana američka prerada mogla bi i kultni original približiti novoj publici. Pomalo je nevjerojatna činjenica da su antagonistkinje; vještice, i danas skoro neiskorišteni potencijal u svijetu horora. Već negativke ovogodišnji remake izdvajaju u moru žanrovskih najava; a upravo bi profinjeni pristup izvornika, kojim se sporo ocrtava misteriozna strava neprijatelja, mogao odlično poslužiti i preradi.
Glumi se nema što prigovoriti. Odrađena je na visokom nivou. Harper je odlična u ulozi mladenačke dobrodušnosti, a Joan Bennet se pojavljuje u posljednoj ulozi života kao moćna Madame Blanc. Ostatak postave čine europska glumačka imena. Prije kraja jednostavno moramo spomenuti i soundtrack. Pozadinsku “buku” radio je talijanski progresivni rock band Goblin; čest suradnik redatelja te sastav priznat upravo po stvaranju filmske glazbe. Atmosferični soundtrack je samo u Europi prodan u višemilijunskoj nakladi. Da; dobro ste pročitali. Ambijentalni kolaž i kompozicije pune vriskova te šumova su uz već hvaljene vizuale stvorili rijetko viđenu dobitnu kombinaciju. Početnih pet minuta filma služe kao najbolji prikaz te sinergije. Tutnjajuća ambijentala prosto uzrokuje nelagodu dok se junakinja, u iznimno pamtljivom uvodu, taksijem upućuje prema zagonetnoj školi.
Sigurno ste do sada zaključili da atmosfera kod Suspirie čini i više od pola iskustva. Stoga me izrazito veseli što je baš Suspiria uvrštena u ponudu predstojećeg Fantastic Zagreb Film Festivala. Gledanje ovog mračnog djela na otvorenom, u prirodnom noćnom ambijentu, mora biti izniman doživljaj. Iskustvo koje se ne bi trebalo propustiti i koje atmosferu Suspirie može samo dodatno apostrofirati. Jer, dopustite mi jednu lošu šalu, ovaj film o vješticama uistinu ima magične čari.
Ocjena: 9/10 rasplesanih vještica u vrtlogu šarenila
