Retro: Splet neobičnih okolnosti koje su stvorile film Alien (1979.)

 

In space no one can hear you scream

Kao neka vrsta pisca (ona neuspješna, naravno) jako cijenim dobru ideju. Mislim, ideja je ta koja pokreće stvari, bilo da je originalna, bilo da je nadograđena, bilo da je reciklirana. Ovisno o tome kakav ste autor, od jedne ideje napravit ćete čuda. Možda novo remek-djelo, a možda nešto posve nebitno. Gledajući danas, Alien je napravio svašta za filmski svijet; uspješno pokrenuo nekoliko karijera (Sigourney, Scott, O’Bannon) malo razbudio uspavani SF žanr koji je tada dobivao tešku infuziju dobrih financijskih uspjeha koristeći se bajkama (Star Wars) ili pozitivnim susretima s trećom vrstom (Close Encounters Third Kind), a ujedno je učinio i neke inovacijske postupke standardnim dijelom snimanja filmova (manje je više). Kad se sve to stavi na papir, to je uistinu impresivna računica za ono što se opisivalo kao ”još jedan monster film u svemiru”.

Ali, sama ideja potječe iz posve neočekivanog smjera; glave majstora horora Johna Carpentera. Iako danas to nije toliko nepoznata stvar, donekle jest jer su scenarist Dan O’Bannon i John Carpenter, tada dva mlada, čupava filmska zanesenjaka, upoznali na USC-u (University of Southern California) i započeli rad na svemirskoj trash parodiji imena Dark Star. O’Bannon i Carpenter zajednički su osmislili priču i napisali scenarij za ono što je trebalo biti tek običan studenski film, ali je nekako s vremenom prerastao u cjelovečernji. Kako sam O’Bannon kaže; napravili su najbolji studentski film ikad, ali i najgori kino film ikad, no odmah spremno dodaje da nije bilo tog filma, ne bi bilo ni Aliena. Jer, Dark Star je storija o grupi svemirskih čistača koji dožive svašta; od napada izvanzemaljskog organizma (velika napuhana lopta za plažu) pa do kvara kompjuterskog programa i O’Bannon je tu ideju želio pretvoriti u pravi film (uz sve dužno poštovanje prema Dark Star, naravno) i to horor. Koju godinu kasnije započeo je rad na scenariju radnog naslova Star Beast koji će na kraju postati Alien. Kako sam kaže, rad na scenariju zbližio ga je s Ronaldom Shusettom (praktički je živio u njegovoj kući, spavao na kauču i preživljavao u hladnjaku) koji će s nekoliko sugestija doraditi O’Bannonovu zamisao te postati tako koautor poznatog filma (ali ne i jedini autor, na što ću se još vratiti).

Kako je naslov vukao na nešto u rangu trasha kakve snima Roger Corman (koji će također imati veze s Alienom) slučajni opis u scenariju promijenit će stvari (O’Bannon nije imao opis tuđinca u scenariju, kao ni naziv te je jednostavan opis alien pokrenuo inspiraciju, ali i odredio ime scenarija zbog jednostavnosti i toga što je ime bilo originalno) te su dva autora tri mjeseca kasnije imali oko 85 posto priče (ne samog scenarija) zgotovljeno, što je bilo dovoljno da počnu obilaziti poznanike i bacati pitch za prodaju. Kako studiji nisu bili previše oduševljeni, kao ni entuzijastični u vezi cijelog projekta (kroz to vrijeme O’Bannon je već dovršio scenarij) obratili su se starom znancu Rogeru Cormanu, koji je Aliena odmah stavio na listu za napraviti. Naravno, u svom brzom i niskobudžetnom stilu, te je doslovno bilo pitanje dana da s njim zaključe posao. Ipak, susreli su se producentom Gordonom Carollom, koji je prepoznao malo jači potencijal scenarija te je tako Corman otpao iz jednadžbe, što gledajući danas, nije nimalo loša stvar, uz dužno poštovanje starom Rogeru.

No, tada počinju neki drugi problemi. Caroll nije radio sam već u timu s još dva producenta, Davidom Gillerom te poznatim redateljem muških, tvrdih filmova, Walterom Hillom. Njih trojica odmah započinju raditi preinake na scenariju i to bez O’Bannonova znanja, izbacujući ga iz jednadžbe u cijelosti (scenarij je trebao nositi Hillovo ime) no, kako sami priznaju, svaka preinaka je bila gora od one prethodne jer nijedan od njih nije prije toga radio na SF filmu, kao ni hororu, što ih je, po osobnom priznanju, činilo neadekvatnima za taj posao. U to vrijeme Alien još uvijek nije bio film koji je zamišljan kao uspješan projekt već samo kao projekt koji ima potencijala, ali u koji se ne bi trebalo previše ulagati (inicijalno mu je budžet bio između 2-3 milijuna dolara) ali pogurala ga je jedna sretna okolnost; izašli su Star Wars. Kako je film polučio nevjerojatan financijski uspjeh, bilo je nekako očito da je SF odjedanput primamljiv žanr (gledano s financijske strane) te je projektu odobren budžet od oko 5 milijuna dolara. Kako je to bio faktički jedini scenarij koji je bio spreman za realizaciju, odobrena je originalna verzija, O’Bannonova, ali uz male preinake, napravljene uz sugestije trojca producenata. Iako oni sami nisu napravili ništa dobro u revizijama, O’Bannon i Shusett priznaju da je po njihovoj ideji dodana podradnja s Ashom, robotom koji doživi kratki spoj, a na Hillov prijedlog su izmijenjena imena likova jer su u originalnoj verziji bila očajna (i tu u smislu da su se jedva izgovarala). Produkcija je mogla započeti, no drugi problem se pojavio u priči; nitko živ nije želio režirati film.

Walter Hill je inicijalno trebao biti redatelj, no odustao je zbog neiskustva u SF žanru, a svi drugi redatelji kojima je projekt ponuđen odustali su više-manje zbog istog razlo-ga, iako je bilo onih koji nisu htjeli biti povezani s ”tamo nekim monster filmom”. Među odabranima bio je još jedan majstor muških filmova; Robert Aldrich (The Dirty Dozen) koji je nonšalantno izjavio da će facehuggera prikazati tako da će glumcu na lice zalijepiti svježe kupljenu jetricu (što je, priznajte, stvarno prava ideja). To je trajalo sve dok Hill i kompanija nisu vidjeli film The Duellists mladog Ridley Scotta. Iako nije bila riječ o SF filmu, svidjelo im se ono što su vidjeli te mu je ponuđena režija i ovaj ju je prihvatio bez odlaganja, čime se moglo krenuti s poslom koji je tek trebao ozbiljno započeti.

Iako je danas opće uvriježeno mišljenje da je Ridley sam samcat odgovoran za vizualni izgled Aliena, to je posve pogrešna pretpostavka. Ustvari je O’Bannon taj koji je imao viziju filma zbog rada poznatog švicarskog umjetnika H. R. Gigera; na njegovim je radovima i temeljio scenarij. Kad je Ridley došao u posadu Nostroma, tutnuo mu je u ruke knjigu s Gigerovim dizajnima i uputio ga na njegovu adresu. Ridley je ostao oduševljen Gigerovim dizajnima te ga je i posjetio u njegovu domu (Giger je imao fobiju od letenja) te je ondje, gotovo na prvom sastanku, dogovorena suradnja. Opet, pogrešna je pretpostavka da je Giger radio na dizajnu cijelog filma; nije. Dizajnirao je sve stadije Aliena (facehugger, chestburster i odraslu verziju) kao i izgled tuđinskog broda, dok je Nostromo i sve tehničke stvari djelo zasebnog tima (u stvaranju mračnog vizualnog dojma sudjelovao je i sam O’Bannon) što se danas rijetko kad spominje. Dečki su na umu pri dizajniranju imali brod “Mary Celeste”, ukleti jedrenjak, pronađen prazan, ali s tragovima prisustva ljudi. Ridley nije imao ništa s tim, osim općenitih natuknica da neke stvari trebaju podsjećati na podmornicu iz drugog svjetskog rata, gotsku katedralu, itd, iako je to kao redatelj iskoristio vrhunski. No, njegove zasluge idu na drugu stranu.

U to vrijeme scenarij je još uvijek bio ”muški” film. Sedam članova posade Nostroma bili su muškarci, tipični šljakeri, svemirske kamiondžije, i upravo je on prišao O’Bannonu s idejom da Ripley (jedini lik s hladnom glavom u scenariju) bude – žena. O’Bannonu se ideja svidjela zbog toga što je bila svježa – žene kao takve nisu bile prisutne u SF filmovima, dapače, bile su lijepi dekor, i pokazati jednu kao sposobnu časnicu, smirenu i razumnu djelovalo je kao inovacija vrijedna pažnje. Doduše, scenarij je još uvijek završavao tako da kapetan broda, Dallas, bude junak filma te pobjedi zlog stvora, ali već je i ova promjena bila dovoljna. Uz Ripley, još jedan lik, Lambert, promijenjen je u ženskog (zbog ravnoteže da Ripley ne bude jedina žena) te je sad jedini problem ostao angažiranje glumaca da popune kalupe. Zanimljivo, Sigourney Weaver bila je prva angažirana, gotovo na licu mjesta, od strane Ridlyja, jer je imala potreban izgled (njezina visina je bila poprilično važan faktor) a i potrebno glumačko umijeće, čime je faktički nepoznata glumica dobila jedinstvenu priliku da se iskaže (angažirana je zbog dojma kojeg je ostavila u predstavama) na velikom ekranu. Sporedna stvar koju vrijedi spomenuti; svi glumci su svoje ”audicije” imali u Nostromu, tj. setovima istog jer je već odavno pokrenuta njihova izgradnja, čak prije nego su odabrani glumci. Veronica Cartwright došla je na audiciju uvjerena da odrađuje casting za Ripley (tako joj je bilo rečeno) zbog čega je kasnije mislila da je otpala jer je izvela pogrešan dojam. Harry Dean Stanton odmah je s vrata rekao Ridleyu da ne voli SF filmove, kao filmove s čudovištima, što, morate priznati, uistinu je čudan način da dobijete ulogu. Ostatak odabira napravljen je brzo, uz jaku pažnju na to da se ne radi o poznatim glumcima (što zbog budžeta, što zbog želje da likovi budu autentični) i jedini koji je naknadno upao u projekt je John Hurt. Hurtu je uloga bila ponuđena na početku projekta, ali ju je morao odbiti zbog drugog angažmana, ali zbog ispadanja zamjenskog glumca (zdravstveni problemi) njegov raspored se do tada očistio te je priključen ostatku ekipe.

Do tog je trenutka film postao još malo veći od prosjeka te je produkcijski budžet narastao na 10 milijuna dolara, što je bilo fer, ali još uvijek se držao ograničenim, a najveći strahovi pokazali su se zbog premise ”čudovište u svemiru”. Naime, svi su, uključujući i glumce, vjerovali da, usprkos detaljnom dizajnu Nostroma i popratnih setova, čudovište neće biti u rangu toga, što je dovelo do još jedne Ridleyjeve odluke; pokazati ga što manje moguće. Iako je to danas školski trik režiranja u svrhu postizanja napetosti, onda je bila stvar nužnosti jer, usprkos jezivom dizajnu odraslog aliena, to je i dalje bio tip u gumenom odijelu, kao i žičani model te što manje vremena bude na ekranu znači manje vremena da se uoče manjkavosti. Ridley je već tada odlučio razbiti uobičajeni koncept takvih filmova i postaviti Ripley kao jedinu preživjelu, osvježavajući tako storiju koja je, iako originalna, podosta patila od žanrovskih klišeja, što je dovelo i do određenih problema, onih kreativno-financijske naravi. Naime, set je bio prepun producenata koji su se svaki dan zaplitali o filmsku ekipu, doslovce brojeći minute koje Ridley troši na snimanje, a postojala je i blaga nervoza među ekipom što zbog teških uvjeta snimanja (svemirska odijela bila su jednostavno nepodnošljiva, izazivajući nesvjesticu kog glumaca zbog vrućine) i snimanja koje je trajalo i po cijeli dan, od čega su neki glumci znali više sati provesti sjedeći i brojeći zrnca pijeska na setu. Ali, svi su dijelili oduševljenje setovima, koji su izgrađeni tako da skoro u cijelosti budu zatvoreni (hodnici, kabine) čime su glumci dobili bolju mogućnost za uživljavanje u karakter, a osjećaj klaustrofobije nije trebalo ni glumiti, bio je stvaran.

No, tenzije među ekipom i glumcima nisu bili samo tehničke prirode već i umjetničke, pomalo nadmetanje ega, da upotrijebim taj opis, jer Sigourney je tada bila svježe lice, prvi put na filmu, zbog čega je ostali glumci nisu gledali kao sebi ravnu. I dok su se privatno uspješno povezali, kao prava ekipa iz filma, gluma je predstavljala svojevrsni izazov za sve, zbog čega se neke od trzavica tokom snimanja jako dobro utjecale na konačni proizvod (netrpeljivost između Ripley i Parkera imaju stvarni odjek zbog ne baš tako sjajnog slaganja Sigourney i Yapheta Kotta) a u jednadžbu vrijedi ubaciti i neiskustvo samog Ridleyja Scotta, kojemu je to bio tek drugi film u karijeri i koji, po osobnom priznanju, nije znao kako raditi s različitim glumcima (zanimljivo, i njega je Yaphet izluđivao svojim stalnim prijedlozima, iako je to bilo više na opuštenijoj bazi nego sa Sigourney). Improvizacije su također postale dio stalne rutine, dodavanje, izgradnja scena, pa čak i likova (Tom Skeritt priznaje da je to bilo dobro, iako se znalo da je sam Alien tu glavna zvijezda) što je stvorilo dobru atmosferu iz koje je dolazio jako dobar materijal (skoro cijela scena za doručkom i priča o bonusima je improvizirana), ali za neke je to bila i prilika za učenje (Sigourney je dolazila iz kazališta gdje improvizacijama nije bilo mjesto) i da malo očvrsnu jer su Sigourney i Yaphet izgladili nesporazume tek kad je pokazala zube i doslovno u stvarnosti postala Ellen Ripley, čime su oboje nadogradili svoje likove.

Alien je jedan od rijetkih filmova gdje su tenzije na setu uradile pozitivnu stvar na konačni proizvod, uklopile su se u radnju, izgradnju likova i cijelu klaustrofobičnu atmosferu, stvorivši jak dojam na publiku jer su istakle uvjerljivost. Iako sama radnja nije previše vremena potrošila na karakterizaciju likova, taj osjećaj povezanosti pojačao je njihovu dopadljivost, a zahvaljujući odabranim glumcima, čini ga i rijetkim SF filmom (kao i hororom) koji ima gotovo savršen cast jer je svih sedam glumaca uspjelo donijeti nešto svoje na stol i tako zaokružiti dojam. Uz njih, Alien je također i vrhunski primjer kako su nekadašnji filmski trikovi, danas uglavnom zaboravljeni i izgurani ustranu zbog napretka CGI efekata, uspješno stvorili čaroliju i donijeli jezu na veliki ekran. Mislim, koliko od vas zna da je snimak facehuggera unutar jajeta ustvari par ruku u gumenim rukavicama koje su imitirale kretanje leptira? Takve stvari možda su uspješno dočarale ono što je trebalo dočarati na velikom ekranu (kao i upotreba svih ostalih trikova, počevši od maketa, setova, dvostrukih projekcija) ali jednako tako su stvorile zabrinutost kod producenata, pa i samih glumaca i Ridleya, da će film ispasti popriličan fijasko jer je teško vjerovati u čaroliju kad znate kako je ona nastala. Ipak, uz preciznu montažu i nevjerojatnu glazbu Jerryja Goldsmitha, koji je uspješno spojio nevjerojatnu smirenost dalekog svemira i klasičnu triler/horor napetost, film se pojavio u kinima i gotovo istog trenutka postao predmet ogromnog interesa. No, zabavna stvar, film uopće nije imao službenu premijeru. Prije redovitog puštanja u kina imao je takozvane ”probne” projekcije i rezultati su bili… pa, ne tako sjajni. Ne zbog samog filma, jedan val oduševljenja počeo se nazirati gotovo odmah, već zbog toga što je imao određenih problema sa zvučnim zapisom, koji su se ispravljali gotovo u letu od grada do grada. Zbog tih nekih stvari, Dan O’Bannon nije želio ni pogledati film, toliko ga je sve polomilo (a i svojedobno je Dark Star bio dočekan s jezivo lošim stavom) da je na prvo gledanje došao, kako sam kaže, poprilično pod utjecajem alkohola, na kraju se rasplakavši kad je vidio da ljudi čekaju u redu dugačkom skoro kilometar kako bi ga vidjeli (na prvo prikazivanje Alien je puštan u petlji od 48 sati bez prekida) te da su jednostavno oduševljeni. Ipak, uvijek postoji priča iza priče.

Alien je u originalnom izdanju trajao četiri sata (prema scenariju koji je brojao jedva 80 stranica) te je, naravno, morao doživjeti skraćivanje, ali kako govorimo o kraju sedamdesetih, dužina trajanja od nekih stotinjak minuta bila je nepisano pravilo (trajalo je to i kroz ’80-te) jer je vladalo uvjerenje kako bi duži film izmorio publiku te bi izgubio zaradu. Također, kraći filmovi mogli su se puštati više puta, što je također imalo svoj udio da original bude skraćen na neku prihvatljivu minutažu. To je napravio sam Ridley zbog osjećaja da je film predugačak. Nije ga studio natjerao na to, ali napravio je redateljsku verziju 2003. godine povodom izlaska Alien dvd box seta (gdje su svi filmovi dobili novu sliku i ton) vrativši neke od izrezanih scena, od kojih je najupečatljivija ona gdje Ripley nailazi tokom bijega s broda na članove posade pripremljene za ”rađanje” novih aliena te ih spali i oslobodi muke. No, nije ni O’Bannon prošao bez svojih problema. Po uspjehu filma došla je tužba na njegovo ime od strane stanovitog Jacka Hammera da je pokrao njegov scenarij Black Space, no uspješno je dokazao kako je Alien napisan prije, ali opet nisu se mogle poreći određene sličnosti sa starim SF filmovima kao što su It! Terror Beyond The Space (1958.) kao i The Thing From Another World (1951.), no bez nekih jakih optužbi da je film doslovce kopija, ili da je pokrao zaplet. Danas je javna tajna da je Alien kvalitetan film, što pričom, što glumcima, što režijom, ali stvar zašto je 1979. posao tako popularan leži u činjenici da se pojavio odmah nakon što su svijet poharali filmovi o ”dobrim” alienima (Star Wars i Close Encounters…) te je predstavljao i šok za publiku, nešto posve neočekivano (danas se ta paralela može povući i s Alienovim prequelom, Prometejem, samo po nekvaliteti) i drugačije od vizualnog šarenila koje je dominiralo velikim ekranima. Jedan mali, gotovo autsajderski projekt, uspio je šokirati, oduševiti, zaraditi i svidjeti se publici i kritici, iako je to bio rizičan projekt. Sa svime što se tako dobro poklopilo u jednu cjelinu bilo je nemoguće ne razmišljati što bi se dogodilo da se to nije dogodilo, a kamoli da li bi se to moglo dogoditi dva puta. Gotovo sedam godina kasnije svijet će se ponovo naći u filmskom šoku, ali u sasvim drugačijem okružju, što će samo pokazati da, ako iza ideje stoje autori koji od iste znaju napraviti gurmanski proizvod, ništa nije teško, čak ni ponoviti neočekivani uspjeh još jednom.