Inverzija Science fiction and fantasy news website
O popularnim Raljama napisani su već sastavci, školske zadaćnice, recenzije, doktorati, magistrati, analize, statistike, ogledi, osmrtnice čak, prijedlozi, novelizacije, psihoanalize i puno, puno… puno drugih stvari. Većina toga ponešto je zanimljiva za čitanje, to je ipak film koji je na velika vrata doveo i spojio pojmove kao ljetni i blockbuster u zajednički nazivnik, mijenjajući iz temelja financijsko gledanje studija na filmove u koje ulažu krvavo zarađeno lovu (ne baš, dramatike radi to spominjem) i broje povrat sredstava. Sve je to lijepo… ako vas zanima stanje dolara tamo u 1974. godini, u koliko je kina igrao i demografija gledatelja te koliko je ženskih osoba pogledalo film bez muške pratnje. S druge strane, imate analize samog filma koje znaju biti još zabavnije. Ponajviše zato što netko kao ja ili Vi odluči analizirati film, donijeti pregršt samovoljnih zaključaka i reći da je to Spielberg mislio u tom trenutku. Osim što se takvi tekstovi svode uglavnom na bla, bla, bla i poneki truć, u njima teško da može biti nešto zanimljivo (barem meni nije bilo). Pa, dakle, što vam ja to mogu novoga reći o ovom filmu? Ama baš ništa što ne znate i sami. Ako ne znate sami, onda možete pogledati nekoliko desetaka sati raznih dokumentaraca, razgovora s glumcima i sve to doznati. Čak ni čitanje nije loša zamisao, ali treba probrati u svemu ovom što sam nabrojao na početku da nešto i vrijedi. Ipak, ako uistinu želite doznati par stvari temeljenih na čistim činjenicama, ovaj tekst bi vam mogao biti donekle zanimljiv, možda čak i čitljiv, a obećanje dana jest da vam neću nuditi neke svoje zaključke, ni dosadne analize, ili, bože mi pomozi, zamorne statistike. Prošetat ćemo se kroz povijest nastanka jednog od najvećih kino hitova uopće i onda možda bude jasnije zašto su svi, a ponajviše Steven Spielberg, bili iznenađeni tolikim uspjehom. Koliko god to danas čudno zvučalo, film nije trebao biti uspjeh, točnije, bio je otpisan još dok se snimao, čime je uspjeh koji je postigao još veći. A kad se kreće na ovakvo putovanje, onda se kreće od njegova početka, od samog izvora – pisane riječi.
„Veliki bijeli morski kit“
Peter Benchley napisao je roman Jaws zbog nagovara izdavača, ali, kako sam priznaje, nije bio previše zgrijan za tu ideju sve dok zvuk zelembaća nije prevagnuo – dobio je predujam od 1000 dolara za prvih 100 stranica. Ideja mu je došla, kako opet sam kaže, u ne baš najsjajnijem trenutku života dok je sjedio na obali i gledao mirno more, pitajući se što bi bilo da se u takvom mirnom okružju pojavi ona zloglasna peraja. Koristeći se stvarnim faktima o nekoliko uhvaćenih morskih pasa u tom području tokom 60-ih godina, složio je priču koja govori storiju o velikoj bijeloj morskoj psini koja terorizira ugodno odmaralište, negirajući da je Moby Dick imao ikakvog utjecaja na njegovu maštu (što mu baš i ne vjerujem, ali ako tako kaže…). Zanimljivo je da se ideja nije nikome svidjela, čak ni njegovoj ženi koja ga je ohrabrivala da se upusti u nešto drugo i tek je poticaj izdavača (Benchley je s njim imao radni sastanak u vezi knjiga koje ne bi bile fikcija) pokrenuo stvari s mrtve točke. No, ukoliko niste pročitali dotični roman (vaš dotični je sam u posjedu jednog od originalnih prvih izdanja) mogao bi vas malo zaskočiti jer je puno… mračniji nego sam film. U njemu ima i bračne nevjere, i neprijateljstva, pomalo depresivnih razmišljanja i općenito se drži da su likovi više-manje nesimpatični (što je rekao i sam Spielberg) ali da je priča kao takva uhvatila žar zanimanja kod publike te je roman izdržao nevjerojatnih 44 tjedna na ljestvicama čitanosti. To, naravno, ne prolazi nezapaženo. Filmski posao i uspješne knjige idu zajedno kao vatra i benzin, pa je trebalo djelovati brzo kako bi se taj čitalački žar proširio i na gledanje. Kako je jedan Steven Spielberg upao u cijelu priču? Slučajno. Vidio je na stolu tajnice od jednog šefa Universal studija prvi draft scenarija (napisao ga je sam Benchley) i odmah se zakačio (naslov mu je bio primamljiv, iskreno) te je nabacio prijedlog da film i režira. U savršenom svijetu bi taj posao i dobio. U stvarnosti je dobio zahvalu, ali drugi je redatelj već bio angažiran. Producenti Richard D. Zanuck i David Brown odlučili su taj posao prepustiti redatelju imena Dick Richards. I sve je to bilo lijepo zapakirano sve dok Richards na radnom sastanku nije počeo opisivati uvodnu scenu; more, plavetnilo, valovi i iznenada iskoči veliki kit. Ostaje nejasno da li Richards uistinu nije znao razliku između kitova i morskih pasa ili je cijele Ralje vidio da glavni negativac bude veliki sisavac, ali Zanuck i Brown su mu se zahvalili na suradnji i pozvali opet Spielberga. Zgodno je primijetiti da je on već imao sličnog iskustva s takvom vrsta filma; Duel. Velika opasnost proganja malog čovjeka. No, Ralje su se pokazale kao drugačija zvijer jer, koliko to danas čudno zvučalo, Zanuck i Brown su vidjeli potencijal romana i priče, ali nisu imali blagog pojma da će prikazati veliku bijelu psinu u filmu biti…pa, skoro pa nemoguće. Jer, za razliku od kitova, koji se mogu izdresirati, ili kamiona, koji se mogu zaustaviti kad kadar ne valja, velike bijele psine uopće nisu sklone takvoj suradnji. I taj problem postao je očevidan već kad je snimanje dobrano krenulo.
„Onaj tip iz Francuske veze“
To ”krenulo” je ipak malo više entuzijazam nego stvarna fakta, problemi s cijelim projektom počeli su već na samom početku, prije nego se veliki mehanički Bruce pokazao kao najgorim glumcem ikad. Naime, u filmu nitko nije htio glumiti. Danas je to kamen temeljac nečijih karijera, ali onda je bio običan mali monster film koji je imao budžet od oko 4 milijuna dolara. Ekvivalent tome danas su svi ovi direktno-na-video filmovi s morskim psima. Prvi koji je kontaktiran bio je Richard Dreyffus, prema preporuci Georgea Lucasa. Dreyffus je ulogu odbio. Čak pet puta. Išao je toliko daleko, pola u šali, pola u zbilji da je čak i Spielberga nagovarao da se ostavi tog filma jer to nije moglo izaći na dobro. Osim njega, ”ne, hvala” rekli su mnogi drugi, jači glumci, kao što je Lee Marvin, recimo i par dana prije snimanja važnije uloge uopće nisu bile podijeljene. Roy Scheider upao je u priču posve slučajno, na zabavi, gdje je susreo već depresivnog Spielberga, koji mu je jasno i glasno istresao cijelu priču i probleme oko scenarija i glumaca. Scheider, kojeg je Spielberg opisao da ga zna kao onog tipa iz The French Connection, mu se doslovce sam ponudio, rekavši da nema nikakvih problema oko preuzimanja uloge Brodyja, hrabrog šerifa koji na kraju raznese morskog cucka. Interesantno, ta je uloga jedina bila zanimljiva drugim glumcima, ponajviše Charltonu Hestonu. Spielberg ga nije želio uzeti jer je Heston u tim danima bio pojam mitskog junaka te je oko sebe širio takvu karizmu da bi i sam Bruce pobjegao od njega u prvom činu, a kamoli da bi se lovili do kraja filma. To je mislio i za Scheidera, da će ulogu shvatiti previše macho, da će biti jedan opasni kurvin sin kao u Francuskoj vezi i kad su im se vizije poklopile, Scheider je odabran za ulogu (a i bio je točno ono što je Spielberg htio – netko s kim publika može simpatizirati). Zanuck i Brown u film su doveli Roberta Shawa zbog odlične suradnje na njihovom prijašnjem filmu The Sting. Shaw je odmah uskočio u čizme opasnog lovca Quinta, a nekako u to vrijeme i Dreyffus se vratio natrag u posadu. Ne jer je iznenada shvatio kako će to biti sjajan film već zato što mu je njegov posljednji film, koji mu je trebao otvoriti nova glumačka područja, ispao gadan, ali stvarno gadan pobačaj, te se pribojao da ga više nitko neće angažirati. S glumcima na broju, trebalo je riješiti drugi problem – scenarij. Prve tri verzije napisao je sam Benchley i digao ruke od svega, nakon čega su došli još neki scenaristi i isto tako otišli. Snimanje je započelo bez scenarija, gotovog scenarija, istini za volju, i dorađivao se u hodu zato jer je Spielberg htio izmijeniti prve dvije polovine, ostavljajući kraj kakav jest (lov na psa). To je značilo da dosta podradnji iz romana nije ušlo u scenarij, nevjera Brodyjeve žene s Hooperom i takve stvari. Umjesto da morski pas postane gotovo alegorija na neku mračnu stvar koja se osvećuje glavnim likovima zbog… načina života, morski pas je postao morski pas. Ili, barem prividno. Kad je snimanje započelo, postalo je jasno da od korištenja pravog psa nema ništa. A kako je u romanu riječ o mrcini dugačkoj 15 metara, trebalo je postati kreativan. Lokacije su bile najmanji problem, za izmišljeni otok Amity uzeto je stvarno popularno odredište, Martha’s Vinyard. Lokacije su bile dobre, ali stanovništvo ih nije dočekalo otvorenih ruku iako se danas svi prisjećaju tog snimanja kao najboljeg dijela njihovih života. Spielberg, kao i većina casta, nastanio se tamo i u hodu radio na problemima, kao što je scenarij. Ipak, glavni problem je kucao na vrata.
„Shark is not working“
Za film o morskom čudovištu morate imati morsko čudovište. Ono o čemu se danas najviše govori Spielbergova je genijalnost da ne prikaže psa sve do same završnice. Stvorio je mističnost, napetost i najviše je profitirao na gledateljevoj mašti. Silom prilika, reklo bi se. Originalni pristup filmu pokazivao je psa u njegovom punom sjaju, pojavljivao se u hrpetini scena, uključujući i uvodnoj kad pojede golu djevojku. Kako psa nije bilo, moralo se improvizirati. Uvodna scena, gdje se stječe dojam da morski pas baca djevojku lijevo-desno napravljeno je uz pomoć užeta. Zavezana je i muškarci su je povlačili s obale malo lijevo, pa malo desno. Tu je iskrsnuo i novi problem. Kamera i voda i sol nisu dobra kombinacija, pa je izmišljeno posebno stakleno kućište kako bi se uspješno snimale podvodne scene. Kružeći tako oko scena gdje se trebao pojaviti pas Spielberg je stvorio iluziju nečeg velikog i opasnog iako u vodi nije bilo ničega. Sam pas, Bruce, je postojao, ali uglavnom nije radio. Pod uglavnom se misli na stalno. Doduše, radio je sjajno kad je bio testiran u slatkoj vodi, ali kad je došao na more, sol je stalno izazivala kvarove. Ta ogromna replika morske nemani, napravljene od ekipe koja je napravila ogromnu lignju u klasiku 20.000 Milja ispod mora, pokretalo je bezbroj kablova, poluga, cijela dizalica i kad bi bila u vodi, pratila ju je ogromna splav na kojoj su bili smješteni kompresori za zrak i mehanizmi za upravljanje. Vrijedi spomenuti i stvarno jezivo lošu odluku da se snima na otvorenom moru. To se ne radi ni danas, ne ako ne želite ostati bez novaca (samo pitajte Kevina Costnera) već se nije radilo ni onda, a dodatne probleme stvaralo je… pa, moderno doba. Martha’s Vinyard popularno je odredište za sve; plivače, ronioce i likove s jedrilicama. Da bi uhvatili kadar, filmska ekipa čak je štopala vrijeme između prolaza broda, jedrilica i ostalog morskog prometala samo da uhvate kadar čistog mora. Pojavio se i još jedan dodatni pritisak. Iako je cijela stvar oko snimanja tada popularnog bestseler romana držana u relativnoj tajnosti, neki entuzijast je uspio snimiti Brucea u njegovom raskopanom stanju, punog kablova i cijevi te je slika izašla u javnost, zbog čega je film, koji je tada već počeo ulaziti u prva kašnjenja, još više dočekan s podsmijehom. Upitate li Richarda Dreyffusa čega se najviše sjeća sa snimanja odgovor bi bio voki-tokija i stalnih dojava kako – pas ne radi. Danas bi se cijeli problem riješio uz pomoć kompjutera (i to ne samo psa već i potrebnog praznog mora) ali onda, s tehnikom koju bi bilo pretjerano nazvati i eksperimentalnom, pravo je čudo što su uopće uspjeli uhvatiti ispravan kadar. Što se tiče Brucea… pa, postojala su četiri, različite varijacije i pokretnih dijelova. Do 2000. i neke godine vjerovalo se da ni jedan model nije preživio, ali to se pokazalo pogrešnim jer je jedan od njih pronađen kako krasi ulaz iznad nekakvog lokala na Floridi. No Bruce, u svojoj modernijoj (i onoj koja radi) verziji živi i danas, u tematskom parku u Univerzalovom zabavnom parku. Koliko to čudno zvučalo, još je nešto preživjelo iz vremena kad se snimao film. I bilo posve ispravno do prije nekoliko godina.
„You’re gonna need a bigger boat“
Kapetan Ahab imao je svoj Pequod, brod kojim je zdušno proganjao velikog bijelog kita. Kapetan Quint ima svoju Orcu kojom je zdušno proganjao veliku bijelu psinu. Orca originalno nije bila ribarski brod, ustvari jest, ali na njemu su se lovili jastozi, ne morski psi (čak ni ribe) i originalno ime mu je bilo Warlock. Taj brod, koji nije bio iznajmljen već pravo kupljen za potrebe filma, nije jedini koji je korišten u filmu; postoji i Orca 2. Za razliku od prve, drugi brod nije mogao ploviti već je riječ o šupljoj konstrukciji korištenoj za scene potonuća. Drugi brod, koji, naravno, nije ostao na dnu mora, ostao je na obali kod Martha’s Vinyard. Izdržao je dosta dugo u originalnom stanju i postao nešto kao lokalna atrakcija. Danas je moguće vidjeti tek nešto metalnih ostataka jer su lovci na suvenire poharali mjesto. Original je pak preživio do 1996. godine. Inicijalno je po završetku snimanja prodan članu filmske ekipe, koji ga je prevezao u Los Angeles. Kad je film postao jezivi hit, Universal ga je otkupio ponovo i postavio u svoj zabavni park. Spielberg, bez suzdržavanja, zna reći da je odlazio do njega i često sjedio tek toliko da se prisjeti kako je cijeli projekt bio težak, ali i da se podsjeti kako se treba nositi s pritiskom. 1996, u pokušaju da ga poprave, brod se jednostavno raspao zbog starosti i trenutačno je u izgradnji njegova replika. Ali, osim te zanimljive pomorske povijesti, sam brod dio je filma koliko i Bruce. Jedna od stvari koje su se na njemu odvijale su i improvizacije. Dreyffus i Shaw se nisu voljeli, kratko i jasno rečeno, čime je njihov antagonizam s velikih ekrana prelazio i u stvarni život. Shaw, za kojeg i sam Dreyffus kaže da je bio stvarno velik i sjajan čovjek, bio je jednako tako čvrst kao i na filmu, a takvi karakteri ne dolaze bez pokoje mane. Roy Scheider se pokazao autoritet kao i sam Brody, pokazujući da mu pritisak napornog snimanja ne predstavlja problem te je često bio osoba kojoj su se svi obraćali kad bi postalo stvarno teško. Orca je u jednom trenutku skoro doživjela sudbinu one filmske, kad je počela tonuti te je izvedena pomalo smiješna, a pomalo i dramatična akcija spašavanja glumaca i opreme. Na brodu se odigrao i poznati Indianapolis govor. Taj govor, nastao kao želja da se prikaže porijeklo kapetana Quinta i zašto tako zdušno mrzi morske pse (takvo što ne postoji u romanu) djelo je poznatog redatelja Johna Milliusa. Samo, Millius je napisao osam cijelih stranica priče, što bi oduzelo skoro pola sata filma te ga je sam Robert Shaw skratio na ono što se čuje u filmu (navodno je bio jako dobar scenarist, iako se time nije baš previše zamarao). Orca je tako postala poprište mnogih stvari, ne samo lova na morskog psa, ali nije postala i mjesto radnje kad Matt Hopper odlazi u more u malom kavezu kako bi vidio psinu izbliza. Ta scena snimljena je na Bahamima i kavez je bio u pola manji nego normalni kako bi se napravio kontrast između veličine običnog morskog psa (nije postojao ni blizu takve veličine u stvarnosti kakav je u filmu) i u njemu se nalazio sitni kaskader, dublirajući Richarda Dreyffusa. On pak može toj ekipi zahvaliti što je njegov lik preživio u filmu. Jer kad su stigle snimke u kojima morski pas napada kavez i trga ga na komade, nigdje u kadru nije bilo vidljiv ni kaskader, kao ni lutka. Spielberg je tada naknadno dosnimio scenu gdje se Hopperov lik skriva na dnu. Dosnimljena je i famozna scena gdje Brody i Hopper pregledavaju uništeni brod, gdje im u kadar uleti mrtvac, tj. njegova glava. Samo, ni to nema veze s morem. Scena je snimljena u običnom kućnom bazenu u Los Angelesu, ako možete vjerovati, a kako bi dobili da voda ima izgled mora (tamno) u bazen su utrpali cijelo čudo običnog mlijeka. Što je improvizacija i filmski trikovi.
„Smile, you son of a bitch!“
Razlog zašto se vjerovalo da će Jaws ispasti loš poslovni potez pokazao se više na kraju nego na početku snimanja. Samo snimanje prekoračilo je sve zdravorazumske rokove, umjesto 80 dana snimanja ono je trajalo skoro još toliko, oko 140. No, najveći problem ispali su troškovi. Film je inicijalno imao budžet od oko 3-4 milijuna, a troškovi su to nabildali na 14. Danas bi ekvivalent tome bio da radite film od oko 30 milijuna i dođete do 140. Nitko normalan ne bi vjerovao da ćete to uspjeti vratiti natrag. Šefovi Universala ipak nisu otpustili Spielberga, što bi se danas dogodilo samo tako. Nije da su ga voljeli, ali, začudo, pokrivali su ga producenti, Zanuck i Brown, preuzimajući sve negativne kritike na sebe. Za nekog tko je u to doba imao samo 27 godina, to je bila stvarno sretna okolnost. No, usprkos tome, nije se očekivalo da će film vratiti uloženo sve dok nije počeo igrati u kinima. Ono što nitko nije mogao predvidjeti su bile dobre reakcije publike, dobra usmena predaja i film je ubrzo postao događaj koji se mora vidjeti. Zarada je bila takva da je bila nešto nevjerojatno, film je u svom inicijalnom kino životu zaradio oko 470 milijuna dolara, što bi danas, ako uračunate inflaciju i sve ostalo, bilo preko 2 milijarde dolara (više od Avatara, ako ćemo iskreno). U to vrijeme najuspješnijim filmovima držali su se James Bond filmovi, koji su okretali oko stotinjak milijuna svjetske zarade. To je samo ilustracija da vidite razliku u zaradi i zašto je sve to bilo tako nevjerojatno.
No, film je ispao uspješan proizvod, ali što se dogodilo kasnije? Spielberg je od njega dobio karijeru koja traje i do danas, isto kao i Richard Dreyffus te Roy Scheider. Također, Peter Benchley je isto profitirao od prodaje te je čak snimio i malu cameo ulogu u samom filmu, postavši tako vruća roba u Hollywoodu. On i Robert Shaw će se ponovo susresti na setu avanturističkog filma The Deep, ekranizacije njegova romana. Sam film jako je dobar i danas se drži pomalo klasikom, no onda je bio razočarenje (iako je bio u top 10 po zaradi te godine) jer nije ostvario zaradu kao Ralje. Kasnije adaptacije Benchleyjevih romana propale su u kinima te je završio u B i C produkciji. Bruce je dospio na listu najvećih negativaca i nastupa u zabavnom parku, a stanovnici Martha’s Vinyarda i dalje pamte dane snimanja. Ali, i oni će dobiti mali podsjetnik na te dane na način koji se nekome ne bi baš svidio. Ponekad život imitira umjetnost te je tako 2000. i neke godine u marinu uplovila poznata zloglasna peraja pravog morskog psa. Umjesto da organiziraju hajku i objese ga za rep, stanovnici su mladuncu velike bijele pomogli da se vrati natrag na otvoreno more i nastavi svoj put, što je u bilo popraćeno, naravno, legendarnom glazbom iz samog filma, ali i smijehom jer ljudi su se, konačno, prestali bojati morskih pasa. A sam film? Postao je serijal. Loš, naravno. Nastavak, Jaws 2, pojavio se 3 godine nakon originala i njegov porođajni put bio je isto tako trnovit, ali radi se o poprilično poštenom filmu, čiji je jedini grijeh što je nastavak i što u osnovi prepričava istu priču. Dobar je zbog razvoja svojih likova (Brody je pomalo paranoičan – teško da ga možemo kriviti zbog toga – i probleme rješava pucanjem iz pištolja po moru) i ponešto mekšeg prijelaza iz urbanog na još jedan lov, a pomaže mu i to što se glavnina originalne postave vratila natrag u svoje uloge. Iako nije dočekan sjajno od kritike (ali nisu ga baš ni satrali) publika ga je voljela te je film zaradio oko 200 milijuna dolara, što je, kako god da okrenete uspjeh. Ostali nastavci odmakli su se od originalne priče i, iako više nije bilo originalnih glumaca (Lorraine Gray vratila se u Jaws: Revenge) obitelj Brody je postala nešto kao zemaljska inačica Ellen Ripley, a morski psi alieni. Osim što je preokrenuo poimanje zarada u filmskom svijetu, osim što je postao svjetski fenomen, što je svima uključenima omogućio poštene karijere, što je uveo i tehniku poznatu kao „manje je više“, od koje je najviše profitirao Alien, Ralje su i dan danas primjer odličnog filma (bez gledanja kroz dolarsku oznaku) i gotovo je nevjerojatno kroz što se sve moralo proći da bi se uopće napravio. Ali, bez rada nema ni rezultata, zar ne, pa ga možemo postaviti i kao školski primjer da nikad ne treba odustati kod problema jer, tko zna, možda vam proradi inspiracija i uspijete napraviti nešto na posve drugačiji, originalniji način. A kako nam se približava ljeto, da se malo i prisjetimo zašto je pametno prvo pogledati horizont, a tek onda ući u more.
