Inverzija Science fiction and fantasy news website
Knjige, to smo mi
451 stupnjeva fahrenheita je temperatura na kojoj se zapali i gori knjiški papir. Takva je bila informacija koju je Bradbury dobio od kapetana vatrogasne stanice prilikom razmišljanja o naslovu romana. Znanstveno točno ili ne, ova knjiga je zapalila svijet i jarko gori i dandanas…
U kontekstu literarnih distopija mogućih budućnosti, Bradburyjev „Fahrenheit 451“ spominje se uz bok romanima „Vrli novi svijet“ Aldousa Huxleyja ili „1984.“ Georgea Orwella, zbog zastrašujuće sličnosti u predviđanju potencijalnih budućnosti čovječanstva. Ta djela bave se cenzurom, opresivnim režimima, uniformiranjem, slobodom govora i djelovanja, utjecajem masmedija na javnost, te psihološkim tehnikama poput apsolutnog nadzora, uvjetovanja i psihološkom manipulacijom. Bradbury u svoj fiktivni svijet budućnosti nadodaje i zatiranje kulture čitanja, cenzuru i prijetnju nadolazećeg rata.
Kao i svaka univerzalno važna priča, i ova ima svoje korijene koliko u kolektivnom nesvjesnom, toliko i u osobnom iskustvu autora. Prema svjedočenju samog autora, ona je nastajala iz kratkih priča i motiva koja je Bradbury zapisivao tijekom godina. Kaže da bi svaki dobar pisac trebao pisati o onome što mu se događa, o onome što voli i jedino na taj način moći će vjerno predočiti u rečenice ono što želi reći. Nije ni slučajno što njegova najbolja priča govori o knjigama i njegovom najvećem strahu i strepnji, paljenju knjiga i uništavanju knjižnica. Inspiraciju ne moramo tražiti daleko, povijest je prepuna momenta zatiranja određene literature te ekstremne cenzure paljenjem knjiga. Hitler i nacistička omladina radili su to tridesetih godina 20. stoljeća, Staljin tijekom svoje ere u prvoj polovici 20. stoljeća. A što se tiče knjižnica, na kraju krajeva izgorjela je i Aleksandrijska knjižica, najveća knjižnica drevnog svijeta. Ha, gorjeli su i stripovi tijekom ere dr. Frederica Werthama i njegovog antistripovskog manifesta „Seduction of Innocents“. Bradburyjeva naglašena erudicija također nije slučajna stvar, ona je rezultat višegodišnjeg prebiranja po knjigama i lutanja po knjižnicama. Nikad nije studirao, educirao se u knjižnicama. Njegova ultimativna tehnika je pamtiti i bilježiti citate i nakon nekog vremena ti citati se misaonim alkemijskim procesom mijenjaju u nešto novo, jedinstveno. Naposljetku oni promjene i samog čovjeka.
Na netu možete naći gomile intervjua s Bradburyjem gdje on priča o nastanku ove priče. Prethodno je napisao niz priča koji obrađuju neke od tema Fahrenheita – Lomača, Svijetli feniks, Prognanici, Usher II., Pješak. Moglo bi se reći da su klice Fahrenheita bile posijane u mnogim njegovim priča, da bi konačno donijele plod u jednom zaokruženom kratkom romanu. Za devet dolara i pedeset centi iznajmio je pisaću mašinu u podrumu univerziteta te u nekoliko dana napisao novelu od 25000 riječi „Vatrogasac“ koju objavljuje u SF časopisu Galaxy u veljači 1951. godine. „Nisam ja napisao Fahrenheit, on je napisao mene“, priča Bradbury. Na nagovor urednika Ballantine Book Bradbury je proširio novelu u kraći roman, te 1953. roman izlazi kao samostalno izdanje. Budući da su se u tom trenutku nalazili duboko u McCarthyjevoj eri nitko nije htio objaviti knjigu u serijaliziranom izdanju. „Nitko u uplašenoj državi nije htio kupiti roman koji govori o prošloj, sadašnjoj i budućoj cenzuri“ – govori sam Bradbury. Naposljetku je jedan mladi nadobudni izdavač pročitao njegov rukopis i kupio mu roman za 450 dolara. Taj mladi izdavač bio je nitko drugi doli Hugh Hefner, osnivač erotskog magazina Playboy! Na kraju je roman izašao u tri broja navedenog časopisa. Roman je 1966. adaptirao za veliko platno i dodatno popularizirao poznati francuski filmaš Francois Truffaut, a Bradbury je kasnije napisao i kazališnu predstavu primijenivši kraj iz filma.
Vatrogasac Guy Montag, paljenje knjiga i stvaranje sretnog i zadovoljnog društva
Bradbury je živio u zlatnom dobu radija, i kad je počeo raditi na svojim pričama započela je za njega zlokobna tranzicija u zlatno doba televizije. On je u tome vidio opasnost za čovječanstvo od pada interesa za čitanje knjiga, te da će masmediji poslužiti kao ultimativna i zatupljujuća distrakcija za važnije stvari. Iako je roman izašao u vrijeme političke ere predsjednika Josepha McCarthyja i svi su nagađali da govori o cenzuri, roman zapravo govori o gorespomenutim stvarima. Fahrenheit je antiutopijski roman koji se dešava o totalitarnom društvu koje paljenjem knjiga i masmedijima upravljaju društvom i javnim mnijenjem, čineći ih sretnijima i bezbrižnijima. Ili se barem tako misli. Glavni akter priče je vatrogasac Guy Montag. Kako su kuće u budućnosti sve postale vatrootporne, i ljudi su zaboravili prvobitni smisao vatrogastva, za vatrogasce se pronašlo novi način djelovanja – oni spaljuju knjige. U privatnom planu masmediji u obliku televizije u salonima s divovskim ekranima bombardiraju ljude nevažnim informacijama i neobveznom zabavom. Knjige su postale tabu jer potiču ljude na razmišljanje. Poradi svakodnevnih susreta s neobičnom djevojkom Clarissom McMclellan, njezinih neuobičajenim razmišljanjem te znatiželja za onim što se možda krije u knjigama koje svakodnevno pali, vatrogasac Montag počinje shvaćati što se čini spaljivanjem knjiga i kamo taj režim vodi. Počinje opsesivno upijati sadržaj knjiga, a svog sugovornika i suborca u borbi protiv paljenja knjiga nalazi u obliku starog sveučilišnog profesora Fabera. No, Montagova impulzivnost i silna želja da svoje iskustvo podijeli sa svijetom, ima za posljedicu da postaje gonjeni izopćenik, državni neprijatelj broj jedan.
Faber objašnjava Montagu da su za trenutnu situaciju krivi ljudi sami, čak i on. Umjesto da je intervenirao na vrijeme i borio se, povukao se, kao i mnogi drugi. Kako bi se mogli boriti protiv ovakvog sustava, borcima je potrebna kvalitetna informacija, prave istine o pojedinostima života koje su zapisane u „zabranjenim knjigama“, ne uljepšani šećerni bomboni; te slobodno vrijeme za razmišljanje, koje zahtheva micanje od utjecaja bombardiranja nevažnih informacija masmedija. Te treća stvar, pravo da se provedu akcije koje se temelje na onome što smo naučili iz uzajamnog djelovanja onoga netom spomenutog.
„Pod lećom ćete otkriti život koji vri u beskrajnom obilju. Što više pora, što više istinito zapisanih pojedinosti života koje možete strpati po četvornom centimetru papira, to ste književniji. Kvaliteta je tkivo informacije. Znate li zašto su knjige omražene i zašto ih se boje? One pokazuju pore na licu života. Lagodnih ljudi samo svjetlaju mjesečeva lica, lica bez pora, bez izražaja.“ [85. str.]
No, interesantna je Bradburyjeva teza da za to nije odgovorna vlada, nikakva umjetna tvorevina poput primjerice „Velikog Brata“ nije nametnula svoj opresivni režim. Kako šef vatrogasaca Beatty kaže: „Nije ovo došlo odozgor, od vlade. Nije bilo nikakve naredbe, nikakve cenzure isprva, ne. Tehnologija, masovna eksploatacija i pritisak manjina polučili su cilj. Danas zahvaljujući njima dopušteno ti je čitati stripove, dobre stare vjerske knjige i stručne časopise. Ljudi žele biti sretni.“ [63. – 67. str.] Beatty je nekada i sam bio strastveni čitatelj i ljubitelj književnosti, dok nije doživio otkrivenje o uzaludnosti čitanja fikcije, te svrhovitosti i zadovoljstvu jeftinim informacijama. Pogledajmo kako izgleda Beattyjeva terapija sreće koju bez problema možemo primijeniti i na današnju situaciju:
„Nakljukaj ih nezapaljivim informacijama, potpuno zaguši „činjenicama“ tako da se osjete ispunjeni, a apsolutno zadovoljni informacijama. Tada će imati osjećaj da misle, dobit će dojam kretanja bez pomicanja. A bit će sretni, jer se činjenice takve vrsti ne mijenjaju. Nemoj im davati nikakvu sklisku materiju, kao što su filozofija ili sociologija, kojim se povezuju stvari. Ne dopustimo da bujica sjete i turobne filozofije preplavi naš svijet.“
Naš vatrogasac Guy Montag nakon okršaja s vatrogasnom ekipom bježi iz grada, dok ga ganjaju policija, robotizirani psi, pa čak i svekoliki puk koji preko upozorenja na televiziji dobiva upute motrenja ulica. No, Montag uspijeva zamesti trag svojim progoniteljima te u divljini susreće i druge poput njega. I dok nuklearna bomba briše cijelu metropolu, Granger, vođa knjiških izopćenika pripovijeda mu epilog borbe protiv paljenja knjiga i čuvanja knjižne baštine. Oni lutaju, čekaju i povrh svega, mnemotehničkim metodama – pamte. Knjiga preživljava tranzicijom u nematerijalni medij i čeka svoj trenutak povratka. Čovječanstvo će prije ili poslije pasti i biti ranjivo za nove ideje.
Pogubni utjecaj masmedija
Moderni čovjek čita manje a gleda više; ima pristup informacijama bilo kad i bilo gdje i izabire informacije koje želi. Ali, jednostavnost koju nam nude masmediji otežava pristup istinitim informacijama, jer dolazi do preopterećivanja gdje je teško razabrati one vjerodostojne i istinite. Danas svatko može širiti informacije širokom pojasu ljudi bez da provjeri točnost tih informacija. Masmediji su dizajnirani na način da razmišljanje i provjeravanje informacija pretvaraju u nešto nepotrebno. Pedesetih godina bile su popularne teorije poput hipotermičke igle ili magičnog metka koje sugeriraju da masmediji mogu utjecati na vrlo veliku grupu ljudi direktno i uniformno upucavajući ih podobnim porukama dizajniranim da okinu željeni odgovor. Ta poruka je moćna i penetrirajuća poput metka ili igle jer omogućava direktan tijek informacija od pošiljatelja do primatelja. „Informacijski metak“ iz „medijske puške“ direktno u gledateljevu glavu.
Autor ovog romana primjenjuje te teorije i već početkom pedesetih godina ide korak dalje te predviđa zastupljenost masmedija u svakodnevnom životu te poguban utjecaj na sociološki aspekt društva. Danas bi se masmedijima pridružili internet i socijalne mreže (social networking). Osim modernih gadgeta poput robotiziranih pasa čuvara ili mobilnih odašiljača, predviđa i ogromne televizijske zidove u salonima koji 24 sata dnevno bombardiraju ljude nevažnim i zatupljujućim informacijama, te „reality showove“ koji postaju obitelj umjesto obitelji. Formiraju potrošačku politiku, vjerojatno i glasačko mnijenje, ljudi jednostavno više ne misle svojom glavom. I dok se svi bave nevažnim stvarima, povećava se stopa samoubojstava i depresija, a ratovi i nuklearna opasnost im visi nad glavom. To je sadašnjost Fahrenheita 451, a potencijalna budućnost/parcijalna sadašnjost našeg univerzuma.
Bradbury je prilično impulzivan autor, a takvi su i njegovi likovi, impulzivni i izravni. Njegovo djelo govori o cenzuri, utjecaju masmedija na društvo, te o opasnosti od nuklearnog rata. Uobličio je sve svoje strahove i strahove ondašnje već uplašene nacije. Jer knjiga je nastala baš u McCarthyjevom opresivnoj eri. Nije ni čudno što je knjiga aktualna i primjenjiva i dandanas, uz dodatak segmenta socijalnih mreža i interneta, koje Bradbury ipak nije predvidio – a moćnije su od televizije u njezinom izvornom obliku.
„Ne petljajmo se s nekakvim uspomenama pojedinca. Zaboravimo ih. Spalimo potpuno, spalimo sve, Oganj je jasan, oganj je čist.“
Osvrt na Fahrenheit 451 je rađen na temelju izdanja Pegaz iz 1997., prijevod Vlado Opačić.
