Retro: prikaz romana “Xenocide” Orsona Scotta Carda

“Xenocide” (Ksenocid) je treći dio sage o Enderu poznatog SF autora Orsona S. Carda, dio dosad neobjavljen na hrvatskom jeziku. Roman je bio nominiran za nagrade Hugo i Locus 1992. godine, no nije ih osvojio poput prijašnja dva nastavka. Cardova Enderova saga koju je započeo s Enderovom igrom broji devet objavljenih romana plus kratke priče, a novi materijal i dalje redovito izlazi (Card je još u naponu snage). 2013. godine snimljena je i filmska adaptacija prvog romana “Enderova igra”, a njegove prve dvije knjige objavljene su na hrvatskom jeziku – “Enderova igra” i “Govornik za mrtve” – u izdanju posustalog izdavača Izvora. Cijela izvorna kvadrilogija izašla je u srpskim izdanjima, tako da možete potražiti ta izdanja ukoliko vam je engleski problem. Osim Endera Card je napisao i brojne druge SF serijale tijekom svoje spisateljske karijere, a i okušao se i u stripovskom miljeu radeći kraći miniserijal za Marvel “Ultimate Iron Man”. Card je i kritičar, esejist i konzervativni politički aktivist. Iako dobro poznat svjetskim čitateljima znanstvene fantastike i relativno nepoznat kod nas; vjerujem da je u žižu javnosti došao tek tijekom snimanja filma “Enderova igra” prema njegovom prvom romanu. Card je mormon, katolički obrazovan i prosvjetiteljsko-analitički nastrojen. Često u svojim romanima (kao i svojim kritičkim radovima i kolumnama) ističe svoje političke i religiozne nazore, ali i istražuje i analizira postojeće stanje svijeta. Card je u sklopu svoje mormonske crkve sedamdesetih godina proveo određeno vrijeme u misiji u Brazilu otkud crpi svoja iskustva za “Govornika” i romane o Enderu koji kronološki slijede. Povijest se zapravo ponavlja (na više mjesta u različitim vremenskim razdobljima), ovo je zapravo druga šansa onih primarnih katoličkih kolonista Južne Amerike, Card kao da ih izbjegavanjem ksenocida u dalekoj budućnosti pokušava iskupiti. Nisu znali što čine, no uništili su domorodačku srednjeameričku civilizaciju. U Brazilu su stoljećima kasnije Indiosi imali svoje zaštitnike, jezuite. Kolonija na Luzitaniji je kršćanska i složena je baš prema Cardovom ukusu, budući da je pripadnik mormona; no njegov stav prema uobičajenim kršćanskim kanonima i ostalim religijama (stvarnim ili fiktivnim) je umjereno liberalan.

Nakon “Enderove igre”, u “Govorniku za mrtve”, Card provodi ekstremnu promjenu miljea i teme, tako da smo svjedoci izvrsnog preokreta u polje antropološkog SF-a, prvog kontakta te razvoja priče s određenih religijskih aspekata. Priča se nastavlja u dalekoj budućnosti, nakon postksenocidne kolonizacije svemira i kreiranja Sabora Stotinu svjetova, gdje se Ender i dalje pokušava iskupiti za svoj čin; što i radi u obliku Govornika za mrtve. Ender više nije marioneta vojne vlasti, on je sad svemirski vagabund u potrazi za mjestom gdje će u činu iskupljenja položiti čahuru matice, i skrasiti se poput njegove sestre Valentine. To mjesto je kolonija Luzitanija i mnogi životi bit će promijenjeni i spašeni zahvaljujući njemu. Barem na neko vrijeme, jer pokrenut je niz događaja čije će se posljedice manifestirati u bliskoj budućnosti.

Treći dio nastavlja gdje je “Govornik za mrtve” stao, prenoseći potencijalna otvorena pitanja dalje, no također provlači i uvijek ista pitanja ksenocida i opstanak jedne inteligentne rase ramana nauštrb druge. Xeno kao “strano” i cide kao sistematsko uništavanje, aluzija je na genocid izvanzemaljske rase, čin poput onoga kojeg je Ender počinio nad Kukcima u prvom romanu. To su ona meta pitanja u sjeni kojih su problemi univerzalno-filozofske prirode ili ad-hoc problemi s kojima se suočava svijet budućnosti. Nakon uspješnog suočavanja s problemom kohabitacije ljudi, Praščića i Kukaca na zabačenom katoličkom planetu Luzitaniji, ostala je otvorena prijetnja uništenja od strane broda Zvjezdanog kongresa koji polagano, ali neumoljivo plovi prema Luzitaniji. Ender je polagano ostario u zagrljaju Novinhe Ribeire, no uskoro će se pokazati koliko je (ne)stabilna ta sretna veza između Govornika za mrtve i decenijama “oštećivane” žene. Novinha je bila godinama žrtva muža zlostavljača i svoje vlastite mučeničke prirode. Zapravo je stoički podnosila fizičku i mentalnu torturu poput “prave” poslušne tradicionalne žene. Naravno, bilo je i drugih razloga, i ti razlozi su me izrazito iritirali tijekom čitanja druge knjige. Kako znamo, žrtve zlostavljanja uvijek ulaze u začarani krug iz kojeg se ne mogu izvući; tako da traže druge načine za mučenje same sebe. Novinhu karakterizira i njezina opsesivna i mahnita ljubav prema djeci čija imena su slijedom – Ela, Miro, Quim, Olhado, Quara i Grego.

Većina problema – kao i zapleta i raspleta – rješavat će se postepenim iscjeljivanjem Enderove i Novinhine disfunkcionalne obitelji. Invalid Miro ogorčen je i gnjevan zbog svog hendikepa i propale veze; Olhado s mehaničkim očima jedini je Novihnin sin koji svog očuha Endera zove ocem; Quim je iz Govornikovog neprijatelja postao svećenik i mučenik za Praščiće poput svog brata i pravog oca; Ela i Quara su postale znanstvenice poput majke; a najmlađi buntovni Grego probat će zadovoljiti pravdu na svoj način. Da bi Luzitanija bila spašena, svi članovi obitelji trebat će raditi zajedno. Vratit će se i drugi poznati nam akteri iz “Govornika” i njihovi narativni lukovi, Valentina Wiggin i njezin Demosten, philotička Jane i njezina potraga za porijeklom, Praščići i njihova descolada, Kraljica matica i opstanak njezine rase, i mnoga druga iznenađenja za kraj. U Cardovu jednadžbu uključuje se još jedna važna varijabla, akteri orijentalne rase s kolonijalnog planeta zvanog Path. Planetom vlada kasta štovanih i od Boga dotaknutih tzv. “godspoken” čije se umjetno izazvano opsesivno-kompulzivno ponašanje tumači kao svetinja. Otac Han Fei-Tzu , njegova fanatična kćer Han Qing-jao, i njihova sluškinja Si Wang-Mu.

Cardov način pisanja je kao i kod “Govornika” prosvjetiteljsko-analitički, a sva se otvorena pitanja rješavaju kroz misaone dileme ili dijaloško debatiranje između aktera. Vjerujem da se nekima ne dopada ovakav način pisanja i razvlačenje nekih tema kroz niz knjiga (što se vidi i iz ocjena koje knjiga dobiva na Goodreadsu), a drugi je hvale baš zbog takvih karakteristika. Meni je u rangu s “Govornikom” i mogu reći da sam uživao u bezbrojnim debatama filozofske naravi. Iako bi neki mogli prigovoriti da se ponekad tehnički problemi suviše pojednostavljuju (laičko rezoniranje) i rješenje za njih Card pronalazi više puta u metafizičkoj domeni. Poput principa za FTL pogon. Slijedi još završni dio “Children of the mind”, koji je izvorno bio planiran kao dio ove priče; no Card je ipak razdvojio priču na dvije knjige kako bi se mogao bezbrižno posvetiti temama koje je htio istražiti u potpunosti. Meni najinteresantnija pitanja su ona prirode philota, strukture Jane i ansibla; i dakako FTL pogon iliti pogon brži od svjetlosti. Philoti su po Cardu osnovni (fiktivni) građevni blokovi svih tvari i energije (kao što je u našem svijetu atom). Nemaju ni masu ni inerciju. Imaju samo lokaciju, trajanje i vezu. A zbog philotskih veza odnosno preplitanja philotičkih zraka ansibli rade, omogućavajući instant komunikaciju između svjetova udaljenih čak i svjetlosnim godinama. A kad se u ovaj philotički koktel unese i duša odnosno aiúa, iznenađenjima nema kraja.

Za kraj, da sumiramo… Ender i ekipa morat će zaustaviti kongresni svemirski brod koji neumoljivo plovi prema Luzitaniji najvjerojatnije uništiti cjelokupnu njezinu populaciju, riješiti pitanje egzila Praščića i Kukaca, riješiti problem sveuništavajućeg mutirajućeg virusa descolade prije nego se on razmili svemirom, izliječiti ljude s planeta Path i njihovo lažno OKP stanje, dokučiti FTL pogon, odgonetnuti tajnu mreže philota odnosno proniknuti u samo tkanje univerzuma. I sve to prije nego svemirski brod Kongresa koji tek što nije pristao razori Luzitaniju s MDD projektilom (kojim je Ender prije tri tisuće godina razorio matični svijet Kukaca – povijest ksenocida se ponavlja). Ništa strašno, zar ne? Samo što nakon svakog odgovora Card postavi novo pitanje – a ta neka nova pitanja prenijet će se u sljedeću završnu knjigu. Xenocide možda nije dobio ni Huga ni Locusa, no garantiram da je punokrvno Cardovo štivo. Tko je volio Govornika voljet će i Xenocid. Do sljedeće knjige…