Retro: prikaz djela “Nije vreme za heroje” Sama Lundwalla

Pročitavši najavu na poleđini romana (izdanje je Kentaurovo iz 1980.): “Po uzbudljivosti i napetosti stoji rame uz rame s Lemovim Nepobedivim ili Klarkovim Sastankom sa Ramom!”; spremio sam se na žestoki okršaj s romanom sličnih hard SF postavki kao i spomenuti romani – no, u pitanju je SF travestija, satira, farsa. Hibrid komičnog SF-a i fantastike na granici apsurdne farse. Tako da je spomenuta rečenica očito čisti sarkazam. Možda nenamjerni, no nakon pročitane knjige, meni je ostao takav dojam. “Nije vreme za heroje” također je prvi dio neslužbene trilogije o pustolovinama svemirskog pustolova Bernharda Rordina, pisanim pod humornim spisateljskim perom priznatog švedskog autora Sama J. Lundwalla.

Sam Jerrie Lundwall (1941.) uživa ugled najpriznatijeg skandinavskog majstora znanstvene fantastike. On je teoretičar SF-a, povjesničar, urednik, izdavač, (pjevač?), i prije svega pisac znanstveno fantastične literature. Ovaj Šveđanin ima za sobom impozantan SF opus, u okviru kojeg posebno mjesto zauzima upravo ovaj roman. Njegov prvijenac osvanuo je 1950. za vrijeme pisanja za magazin Häpna!, a spisateljski aktivan ostaje do kraja devedesetih. 1969. objavljuje svoj prvi znanstveni uradak na temu SF-a “Science fiction – från begynnelsen till våra dagar”, a nakon toga i niz drugih teoretskih djela. Bio je također urednik švedskog SF magazina Jules Verne-Magasinet od 1971. do 2009. godine.

Centralna priča Heroja je sljedeća – flota Zemljana nekog militarističkog društva pod vodstvom generala Supersokola (Superhawk) pokušava izvršiti invaziju na napušteni planet davne izumrle i tehnološki izuzetno napredne civilizacije Renonskog carstva. Nakon kratkog susreta Zemljana i obrambenog planetarnog sustava, na planeti se budi Centralni mozak, umjetna inteligencija koja sebe voli nazivati, u najmanju ruku – božanstvom. I tako se na zadatak na planetu “dobrovoljno prijavljuje” jedan od ne baš inteligentnih poslanika – Bernhard Rordin – koji će se morati suočiti s vrlo načitanom i manijakalnom UI s kompleksom Boga i ništa manjim moćima od Spomenutog. Kao i ostalim čudesima koje planet skriva, od neizmjerno zaljubljenih bolničarki, kauboja, robota, kurvi, rase razularenih Bogova, raznih književnih likova pa do doktora Immanuela Amisova (vođa robotske lige “Smrt čovjeku!”), ludog predstavnika stranke za uništenje sveg živog! Planet je preplavljen protoplazmičkim kreacijama koje je Centralni mozak preuzeo iz starih knjiga, a društvo koje je prebivalo na ovom planetu te kreacije je uglavnom koristilo za seksualne užitke. Mogao bih reći vrlo točno predviđanje, siguran sam da će to biti prva primjena protoplazmičkih kreacija i u stvarnom životu ukoliko se one obistine – seks se uvijek dobro prodaje.

Bernharda konstantno maltretira njegov Roboprijatelj nudeći mu reklamnu propagandu, što je vrlo dobra satira na račun potrošačkog društva i konzumerizma – nećemo se dakle toga riješiti niti u dalekoj budućnosti. Bez obzira što se radnja dešava na zabačenom, ali tehnološki nekad naprednom planetu u dubokom svemiru, ovaj futuristički pristup konstantno se izmjenjuje s povijesnim i književnim miljeom. Tako da osim što se nalazimo usred nadmetanja vojnika galaktičkog carstva i Umjetne inteligencije, uz pomoć njegovih protoplazmičkih kreacija bivamo bačeni i u gladijatorske arene ali i u dvorac grofa Drakule! Centralna inteligencija smatra sebe božanstvom, no praktički je ili luda ili jednostavno odražava mentalitet nekadašnje renonske civilizacije. Čak se i odaziva na samu poštapalicu zazivanja Boga ili božanstva, što postaje dežurna pošalica u svakome zgodnom i nezgodnom trenutku. Da imam bezgranično mnogo vremena išao bih točno izbrojati koliko puta je autor upotrijebio sljedeću varijaciju dijaloga…

“Blagi Bože!”
“Da, ovdje sam, što želiš?”
“Nisam se tebi obratio.”
“Izvini. Učinilo mi se da jesi.”

Roman datira iz 1971., i baš se osjećaju libertinski nazori šezdesetih (mada je odnos prema ženama prilično monokroman), koje bih pripisao tom vremenu buđenja seksualne revolucije. To je također vrijeme Vijetnamskog rata, Hladni rat je u tijeku, Intel izdaje svoj prvi mikroprocesor, nedavno smo sletjeli na Mjesec – burno vrijeme koji donosi niz radikalnih promjena. Niz ondašnjih, ali i danas prisutnih tema inkorporirano je u sam roman na vrlo spontani i suptilni način. Moglo bi se sada analizirati niz tema i motiva kojima se autor bavi, no nije ni vrijeme ni mjesto! Uglavnom zabavan humor, no ponekad se to otegne u farsu gdje je previše ipak previše. Ipak, za 110 stranica teksta ne možemo se previše buniti budući da je roman relativno kratak i brzo se čita. I opet, gdje na jednom mjestu možemo naći kao aktere priče niz heterogenih književnih junaka poput grofa Monte Christa, Conana ili lude verzije Isaaca Asimova i njegovih robota…