Retro: pogled na Star Trek: The Motion Picture (1979)

Da nije George Lucasa, ne bi bilo ni Star Treka. Sad kad sam vam privukao pažnju i kad već mogu čuti horde fanova kako se spremaju da me linčuju radi te izjave, odmah da nadovežem kako je to istina. Pošto se pojavila zla krv zato što je redatelj posljednjeg Star Trek filma više puta naglasio kako je veći obožavatelj Star Warsa nego Star Treka (pa nas ni ne čudi što film sliči onom prvom) ta povezanost traje već duže vrijeme, točnije od samih početaka oba serijala, ali ne na način na koji bi vi mogli pomisliti. Stvar je čisto financijske naravi, zelembaći, gomila njih, glavni je razlog zašto je uopće nastao prvi Star Trek film. A počelo je sa Star Wars, koji su, posve neočekivano, postali opasan stroj za stvaranje novca na kino blagajnama te tako natjerali neke glavešine filmskih studija da se zapitaju što bi vrijedilo iskoristiti iz prašnjave arhive kao novu poslasticu za gledatelje. Originalna serija nije bila baš tako gledana, ruku na srce i tako to, već je kultni status stekla brojnim rep-riziranjem, što je opet hvale vrijedan učinak za nešto što je opasno sličilo trashu. Zabavnom trashu, ali ipak trashu. Film kao takav uopće nije bio planiran za kino već za televiziju, nešto kao dva sata intro za novu seriju, a tako bi i ostalo da se u priču nije ubacio i drugi krivac zašto postoji Trek franšiza. Steven Spielberg. Njegovi Close Encounters of Third Kind drugi su jezivi stroj za kupljenje novca od navine publike te je Paramount Studio odlučio da njihov film ipak neće ići na TV nego pravo u kino, jer, očito, došlo je vrijeme isplativog sf filma.

Gledajući iz današnje perspektive, prvi film iz franšize (nazvan jednostavno Igrani Film) čudan je po svim mogućim kriterijima koji ljudi očekuju da vide kad se govori o Zvjezdanim Stazama. To je film koji koristi opasno tvrd science fiction mojo te kao takav iskače ne samo kao ponuđeni naslov godine kad je izašao već i u ostatku serijalu ostalih Trek filmova. Umjesto fazora i fotonskih torpeda imamo mistiku i hladni neistraženi svemir te spoznaju kako smo u omjerima beskonačnosti posve beznačajni. Sam koncept istraživanja nepoznatog nije nov, dapače, cijela originalna serija nastala je na tim temeljima, ali ovdje su dodana pitanja u vezi nadrastanja kreacije svojih kreatora, što na prvi pogled djeluje nekako filozofski, čak i hladno, ali stimulirajuće intrigantno s obzirom na blještavu površnost naslova koji su punili kina. Da ne kažem kako je bilo… neočekivano vidjeti jednog Jamesa T. Kirka, tog najvećeg švalera preko sedam galaktika, kako ustvari djeluje ozbiljno i posve u istražiteljskom duhu. Priča oko koje su se okupili svi članovi starog serijala jednostavna je: nepoznati objekt razorne snage prilazi Zemlji i na Kirku je da vidi što se može napraviti. USS Enterprise kreće u svoju novu, filmsku misiju. Misterija i nepoznato, plus neki likovi koji su u deset godina repriziranja postali dio američke javnosti, zvučalo je kao koncept koji ne može propasti. Ili pobaciti. No, dogodilo se ponešto od oboje.

Sama priča filma nije loša, dapače, intrigirajućih ideja nikada dosta, a kad se tome pridoda da postoji mali twist na kraju (porijeklo tog nepoznatog objekta) radnja filma najmanji je problem. Ne treba previše uzimati za zlo što likovi nemaju nikakve karakterizacije, njihova je pozadina poznata (iako su izvan Amerike bili tako-tako poznati) te se scenarij nije previše prenatrpavao detaljima koji bi možda pomogli razvoju likova, ali bi još više zatupili oštrinu početne ideje. Glavni problem je u činjenici da je film: dosadan. Nećemo uljepšavati, reći ćemo kako stvari stvarno stoje. Predugačak, preusporen i to bez nekog razloga osim da se postigne atmosfera ozbiljnog SF filma. Sama ozbiljnost postignuta je dobrom idejom, a dugački kadrovi stvorili su i ponešto atmosfere koja zna prizvati klasik 2001 Odiseju u Svemiru u sjećanje, no kad se sve zajedno zbroji, nepotrebna statičnost i opasno drvena režija (koja dolazi u kombinaciji s neinventivnim kadrovima) gotovo da poništavaju postignuti trud. Njegova vizualna strana korektna je, ali ispod razine očekivanog jer u cjelokupni izgled uloženo je 45 milijuna dolara (što ga je jedno kratko vrijeme činilo i najskupljim filmom po omjeru tadašnje vrijednosti dolara) i za te je godine to bila jezivo visoka cifra.

Film je svejedno uspio postići solidan uspjeh na blagajnama (oko 90 milja zarade) i otvoriti vrata daljnjim projektima, ali to mu je nekako sekundarna vrijednost. Originalna je u tome što se odlučio biti drugačiji od onoga što je bilo u tadašnjem kino repertoaru i publici ponuditi nešto novo, ozbiljnije, što je potez hvale vrijedan. I uspio je zadržati osnovnu bit originalne serije: istraživanje, otkrivanje novih stvari, itd, itd, što je još jedan potez hvale vrijedan. Ako se zadržimo na njegovoj priči i radnji, radi se o filmu koji ne podcjenjuje vlastitu publiku već ih poziva da se samostalno uključe u cijeli proces postepenog otkrivanja smisla iza obzora nepoznatog. Ako se zadržimo na vizualnoj strani… pa, radi se o naslovu koji muku muči s vlastitom dinamikom i sporim hodom, ali ako želimo biti objektivni, u obzir treba uzeti obje strane i film pogledati bez predrasuda. Voljeli vi Star Trek svemir ili ne, s ovim je naslovom ipak započelo jedno dugačko putovanje koje traje do danas (a i dalje) a svi počeci znaju biti teški. Live long and prosper.