Retro: pogled na Dinu Franka Herberta povodom 50. obljetnice

 

Ta beskompromisna lakoća stvaranja izmišljenih svjetova…

Što je zajedničko Franku Herbertu, H.R. Gigeru, Alejandru Jodorowskom, Davidu Lynchu; te strip serijalu Inkal ili filmu Alien? Što je zajednička poveznica između ovih trejdmarkova različitih žanrova i tipova umjetnosti? Ukoliko niste od jučer u SF-u, vaš odgovor bespogovorno morao bi biti – Dina! Što reći o njoj, a da već nije rečeno i napisano u bezbrojnim dizertacijama na temu i van teme? Ovo monumentalno djelo (a tek je prva od šest!) 1965. objavio je Frank Herbert, tada mlada nada na zvjezdanom nebu znanstvene fantastike. Inicijalno objavljivan u SF časopisu Analog u dijelovima, ovaj prvi dio sada već priznate Herbertove sekstalogije iz univerzuma Dine i u ono je vrijeme bio prepoznati roman. Osim što je zadovoljio sve mokre snove znanstvenih fantasta i SF fandoma, roman Dina pobrao je lovorike i od kritike, te osvojio niz najprestižnijih nagrada na polju tog žanra – Huga i Nebule za najbolji roman. Frank Herbert, iako je iza sebe imao već nekoliko ne baš uspješnih romana, ovim djelcem osigurao si je mjesto u Hall of fame majstora SF-a, uz bok Asimovu ili Clarkeu, i drugim sjajnim imenima na zvjezdanom nebu znanstvene fantastike. Među sto je najboljih romana prema raznim istraživanjima javnog mnijenja i kritičara, a navodno je i jedan od najprodavanijih romana u povijesti. To sve povlači neminovnu činjenicu da je ovo roman koji bi svaki ozbiljan (znan)fan znanstvene fantastike morao obavezno posjedovati u svojoj biblioteci.

Dina stoga čini nezaobilaznu kariku u katalogu besmrtnih djela znanstvene fantastike na koje ćete prije ili poslije naići krenete li u smjeru ovog svetog žanra. Treba li još kakva dodatna preporuka nekome, da se zainteresirate i obavezno pročitate? Stiže još nekoliko riječi na temu…

Afera Arrakis, iliti rođenje novog doba

Dobrodošli na Arrakis, za upućene u arapsku terminologiju “Plesač” ili manje formalnije nazvan Dina. Što je Arrakis? Planet napučen nepreglednih pješčanim dinama gdje caruju divovski pješčani crvi koji izlučuju najdragocjeniji začin u galaktici, melange – poznat još i kao “začin začina”. Taj će planet također biti poznat kao mjesto kraha jedne dinastije velikih plemićkih kuća Atreida. Kao mjesto intergalaktičke izdaje, ali i kao mjesto gdje se ostvaruju obećana proročanstva o Lisan al-Gaibu – začetniku intergalaktičkog džihada.

Dina je kao roman podijeljen na tri dijela, od kojih se svaki događa s određenim vremenskim odmakom (s nekoliko godina razmaka između drugog i trećeg dijela), dopuštajući na taj način likovima da se razviju unutar svog novog položaja. Iako da bi je točno definirali sagom u klasičnom smislu riječi ne obuhvaća niz generacija jedne obitelji, ona ipak obuhvaća sve važne događaje koji su vodili prema usponu Arrakisa i Muad’ Diba na povlašten položaj unutar galaktičke raspodjele vlasti i moći. Prvi dio simbolično je nazvan Arrakis, a vremenski je datiran godinom 10191. Bilo je to doba Padišah cara Shadama IV, koji je zbog straha od gubitka svog carskog položaja izazvao zavjeru protiv kuće Atreida i vojvode Leta. Naime, Atreidovi su akvizicijom pustinjskog planeta Arrakis protjerali ljude baruna Vladimira Harkonnena, prvog od kuće Harkonnen. Zbog konstantnih makinacija između raznih težišta moći, kao i proročanskih moći žena iz društva Bene Gesserit i Ceha sve uključene strane znale su da je zavjera u tijeku, no svaki je pokušao odigrati svoju kartu najbolje kako može.

Leto kao nevjenčanu ženu ima svoju priležnicu Jessicu, pripadnicu Bene Gesserita, i s njom ima 15-godišnjeg sina Paula. I još nerođenu kćer Aliju. I Paul i Alija posjedovati će neobične sposobnosti i biti važni akteri u budućim kretanjima carstva. Paul je, iako mlad, već odmalena pripreman i poučavan mnogim vještinama. Majka ga je poučila psihičkim vještinama reda Bene Gesserit, uz očito protivljenje njezine nadređene Časne Majke Helene Gaius Mohiam. Za fizičku spremu i opću edukaciju pobrinuli su se najbolji ljudi vojvode Leta – ratnik trubadur Gurney Halleck, Duncan Idaho, mentat Thufir Hawat i Suk doktor Wellington Yueh. Atreide na samom početku romana zatičemo baš u vrijeme njihovog transfera na planet Arakkis. Novo sjedište Atreida postat će Arrakeen, prvo naselje na Arrakisu i dugo vremena sjedište planetarne vlade. Situacija na Arrakisu nije sjajna. Osim što su životni uvjetni otežani zbog pretežno pustinjskog krajolika i nedostatka vode, dosadašnji harkonnenski režim straha izazvao je u nativnoj populaciji odbojnost prema bilo kakvoj nametnoj vladavini. Vojvoda Leto shvaća da bi ključ u uspješnom preuzimanju planeta i stvaranja dobrih savezniku za otpor Caru bio u kolaboraciji s Slobodnjacima. Zato pod svaku cijenu želi zadobiti njihovu naklonost. Stoga šalje svog najboljeg čovjeka, Duncana Idahoa, u izvidnicu u njihove zajednice, tzv. sieče. Slobodnjaci (iliti Fremeni u originalu) zapravo su vrlo tajanstveni žitelji pustinje i nikome izvan njihovog kruga nije dozvoljeno poznavati njihove tajne. Osim carskog planetologa Lieta-Kynesa za kojeg su dosad mislili da je obećani Lisan al-Gaib. Od istaknutih članova zajednice tu su slobodnjački ratni vođa Stilgar i Lietova kćer Chani.

U Harkonnenovom taboru osim vrhovnog vođe baruna Vladimira Harkonena upoznajemo i njegovog pokvarenog mentata Pitera De Vriesa, te rođake Feyd-Rauthu i Glossua Rabbana. Svi Harkonneni prikazani su kao dekadentni potomci vladajuće obitelji, nakaradno zli, a sam barun posebno ružan i opsceno gojazan. Da, i homoseksualnih sklonosti, posebno prema ljepuškastim mladićima. Takvu nekakvu nezdravu sklonost prikazuje i prema svom tobožnjem nasljedniku Feyd-Rauthi. Car je imao svu žensku djecu, što je značilo da je bez muškog nasljednika prijestolja. Višegodišnjim malverzacijama, pripadnice reda Bene Gesserit, planski su odabirale muške potomke raznih kuća, kako bi stvorile mitskog Kwisatza Haderacha, ali i kreirale političku sliku univerzuma na svoj način. Tako će najstarija kćer, princeza Irulan, biti predodređena da bude žena budućem galaktičkom princu/caru. Paul postaje prorokovani Kwisatz Haderach, transcendentalno stvorenje koje ima velike mistične moći, a u cilju njegovog kreiranja, pripadnice reda Bene Gesserit plele su zavjere generacijama. I ipak im je uspjelo ne primijetiti njegovu pojavu sve dok nije bilo prekasno.

Na otprilike petstotinjak i nešto stranica odvijat će se neviđene drame galaktičkih razmjera, a sudbina Arrakisa i cijelog Carstva ležat će na nizu živopisno ocrtanih likova od kojih će svaki plesti svoj vlastiti sudbinski put. Jedino će Kwisatzu sudbina svih biti jasna i određena. No, on će se tome opirati, jer džihad i put krvi i mača nije po njegovoj volji.

Arrakis uči logiku noža – odrezati ono što je nepotpuno i reći: ‘Sada je cijelo, jer završava ovdje.’”

Iz ‘Sabranih izreka Muad’Diba’ princeze Irulan

Tisuću lica Dine Herbertova maštovitost u izgradnji fantastičnog Dininog okruženja dolazi do izražaja u svakom segmentu radnje. Čitajući Dinu čitatelj mora biti otvoren prema različitim segmentima spekulativne fikcije. Teško je reći da Herbert koristi isključivo samo karakteristike romana primjerice space opere ili militarističkog SF s ekološkim potkontekstom; on zapravo uspješno spaja niz motiva iz područja koja ga interesiraju i stavlja ih u tijek priče. Meni posebno draga domena su religijski motivi povezani s sudbinom ili pak transcendentalnosti koja se postiže uporabom droga. Dina je kategorizirana unutar žanra kao soft SF – djelo orijentirano na sociološke, antropološke i političke aspekte SF-a kao suprotnost hard SF-u koji se bavi opipljivim znanostima poput fizike ili astronomije. Arrakis kao planet i Slobodnjaci (Fremani) su u osnovi alegorija arapskog pustinjskog svijeta beduina i njihove praktične religije (s dodatkom zen-budizma). Religiju Slobodnjaka osnovale su sestre iz reda Bene Gesserit preko njihove misije Missionariae Protective i tako si osigurale povlašteni status na mnogim svjetovima. S vremenom te vjerske ideje su prihvaćene i inkorporirane u život i razmišljanje slobodnjaka. Paulu odnosno Muad’ Dibu išlo je na ruku te on postaje prorokovani Kwisatz Haderach – muški Bene Gesserit čija bi organska mentalna snaga mogla premostiti prostor i vrijeme. On je također i prorokovani Lisan al-Gaib iz njihovih religijskih učenja. Konzumiranjem droge odnosno začina melangea Paulu se otvaraju vrata budućnosti, na sličan način kako su halucinogene biljke ili gljive uzrokovale vizije kod indijanskih šamana. Prilažem kratki opis tripovanja iz ruku samog autora, i to na prilično vizualan način, moram primijetiti.

“Osjetio ju je – tu svijest kojoj nije mogao umaknuti. Bila je to oštra jasnoća, dotok podataka, hladna preciznost svijesti. Spustio se na pod i sjeo leđima naslonjenim na stijenu, potpuno se prepuštajući plimi koja je navirala. Svijest mu je uplovila u to bezvremensko područje, gdje mu se otvarao vidik na sveukupno vrijeme, kamo su vodili svi putevi i gdje su puhali svi vjetrovi budućnosti… vjetrovi prošlosti: jednooka vizija prošlosti, jednooka vizija sadašnjosti i jednooka vizija budućnosti. Sve ujedinjene u trooku zajedničku viziju, koja mu je omogućavala vidjeti vrijeme-postaje-prostor.”

“Počivao je čvrsto u svijesti, gledajući vrijeme kako se širi svojom čudnom dimenzijom, nježno uravnoteženo, ali i uskipjelo, usko, ali i prostrano poput mreže koja skuplja nebrojene svjetove i sile, razapeta žica kojom je morao hodati, udaljene krajnosti između kojih je morao balansirati.”

Galaktičko ustrojstvo univerzuma Dine je u obliku Carstva kojim vlada car iz Kuće Corrino, a ispod cara su plemićke kuće koje pak čine tijelo zvano Laandsrad. Mimo njih, s velikim utjecajem, ali bez nekog formalnog nazivlja su dva reda – Ceh, koji čine uživatelji melangea i drže u šaci svemirska putovanja, i Bene Gesserit koji čine isključivo žene telepatskih sposobnosti. Važno je poznavati i povijest Dininog svijeta, da bi shvatili neke današnje događaje u Dini. Sve će vam to sjesti na mjesto kao pročitate roman i vratite se u mislima malo unatrag i poredate sve te stvari. U nekom određenom trenutku u prošlosti Dininog univerzuma dogodila se degradacija čovjeka i pobuna inteligentnih strojeva, te je tek Butlerijanskim džihadom ponovno vraćeno dostojanstvo čovjeku. Krilatica džihada jest – “Čovjek je nezamjenjiv.” U ovoj točki možemo vidjeti Asimovljevu crtu paranoje od umjetne inteligencije, koje je naučena na teži način. Dinin svijet uopće ne sadrži visoku tehnologiju, robote i računala, njihove alternative su primjerice mentati, ljudi računala, uvježbani da funkcioniraju poput računala i vođeni logikom ili pripadnici Ceha koji pomoću melangea odnosno snage uma prelaze velike svemirske udaljenosti. Mistika i dalje igra veliku ulogu u svjetovima Carstva i neki veliki igrači čak igraju sve na tu kartu. Mistika i logika se zapravo nadopunjuju, i jedna i druga strana prisutne su u ljudima. Isječak iz Muad’ Dibova učenja:

Duboko u ljudskoj podsvijesti postoji nezasitna potreba za logično osmišljenim svijetom. Ali pravi svijet je uvijek jedan korak s druge strane logike.”

Dodajmo svemu tome i značajne note mistike, politike, ekologije, klasno državno uređenje, tehnološki ludizam, natruhe homoseksualnost, transhumanizam, i mnogo mnogo više. I sve to kolidira i konvergira prema jednoj točki – Arrakisu, zarad najvažnije stvari u poznatoj galaktici – začina melange. Postoji izreka u romanu koja fino sumira pokretačku snagu inicijativa svih sukobljenih strana: “Onaj tko kontrolira začin, taj kontrolira i svemir.”

Izdanje Izvora iz 2004. godine sadrži nekoliko tekstualnih dodataka koje su neophodni za upoznavanje s važnim segmentima Dininog univerzuma. O ekologiji Dine progovara izvještaj planetologa Pardota Kynesa. Vjera na Dini upoznaje nas s glavnim sadašnjim i prošlim vjerskim tokovima Carstva. U više navrata u romanu spominje se tzv. N. K. Biblija (Narančasta Katolička), ona je rezultat višegodišnjeg rada KEP-a (Komisije ekumenskih prevoditelja) i sumira učenja mnogih dosadašnjih vjerovanja. Izvješće o pobudama i ciljevima Bene Geserita koje razjašnjava određenije naslovnu temu. Almanah en-ašraf (izabrani ulomci o plemićkim kućama) i Terminologija Carstva donose nam biografije važnih učesnika priče i značenje nepoznatih izraza kojima se učestalo služi autor u romani. Dodaci su neprocjenjivi i u Kentaurovom izdanju oni ne postoje.

Da je knjiga rađena kojih petnaestak godina ranije, možda bi bila dočekana na nož. Mada mislim da je SF bio jedini žanr kojemu se toleriralo puno više, vjerojatno zbog same fiktivne postavke priče. No ona je nastala u libertinskim šezdesetima, doba kad su mnogi autori eksperimentirali na mnogim područjima. To je bilo vrijeme buđenja svijesti o slobodi, proširenju svijesti pomoću droga, nesputanoj seksualnosti. Mogli bismo reći da roman inkorporira neke od važnih ideja toga doba (dobro, seksualnost možda ne, ali uloga žene u društvu da). Možda jedina stvarna zamjerka Herbertovom pisanju je stalno i brzo mijenjanje perspektiva aktivnog lika koji pripovijeda, no i to se vrlo brzo anulira kako čitatelj uroni u priču. Još jedan zgodni dodatak su kratki uvodni isječci na početku svakog poglavlja iz raznih svetih knjiga ili zapisa princeze Irulan, nešto kao zapisi iz Galaktičke enciklopedije iz Asimovljevog ciklusa o Fondaciji.

Multimedijalnost Dine

Osvrt sam radio parcijalno na temelju starog i mogli bismo reći neuglednog srpskog izdanja iz 1979. godine izdavača Kentaur. Prva knjiga, Dina, objavljena je u tri dijela – Arakis, Muad Dib i Prorok. Roman je reizdan 2001. godine na hrvatskom jeziku pod naslovom Dina u izdanju zagrebačkih Izvora. Izvorovo izdanje kao dodatak sadrži niz zanimljivih podataka o svijetu Arrakisa, redu Bene Gesserit kući i rječniku važnijih izraza. Kentaurovo pak izdanje ima lijepi predgovor Zorana Živkovića gdje nam on skreće pozornost na Herbertov cjelokupni opus, ali i analizira Dinu kao roman pojedinačno.

Dina inače slovi kao najveći film koji nije nikad snimljen – vidi dokumentarac “Jodorowsky’s Dune” iz 2013. godine. Prvobitno ga je htio ekranizirati Alejandro Jodorowsky, a osim njega u projekt su bili uključeni i drugi veliki vizionari poput Moebiusa, Dana O’ Banniona i H.R. Gigera. Misao vodilja Jodorowskog bila je – “You can’t have a masterpiece without madness” no nakon njegovih megalomanskih planova i vizija spomenutih umjetnika sve je palo u vodu čistom producentskom odlukom. Hollywood će ipak njihove vizije filma dobrano iskoristiti za niz drugih projekata, primjerice Aliena koji je dobrano koristio Gigerove ilustracije. No, i Jodorowsky je uspio većinu od ideja i scenografije pretočiti u svoju stripovsku sagu o Inkalu i Metabarunima. Prva knjiga ciklusa o Dini konačno je ipak bila ekranizirana na velikom ekranu, godine 1984., a režirao ju je tada vrlo perspektivni David Lynch. Dina je ponovno bila ekranizirana početkom novog tisućljeća kao miniserija, kao i ostali romani, 2000. i 2003. godine.

Lynchova Dina u velikoj mjeri prati radnju knjige, skoro u detalje ove najvažnije; čak preuzima iz romana introspektivne dijelove na Herbertov način, kao da iz likovi izgovaraju mislima. Svako normalan mislim da bi morao odmah biti svjestan da je zbog kompleksnosti romana bilo neophodno izuzeti neke dijelove čisto radi simplifikacije radnje ili povezivanja određenih situacija. Usporedbe radi, Jodorowskyjeva verzija izvorno je mogla imati više od 20 sati filma! Lynch nije imao više sreće od Jodorowskog jer je film bio veliki flop u kinima, a i kritika mu nije bila blagonaklona. Sam Lynch odrekao se filma prilikom njegova izlaska, jer su mu kako kaže, producentski i financijerski pritisak ograničili umjetnički izričaj i uskratili mu privilegiju konačnog izdanja filma. Tako je u extended verziji Dine (i TV verziji) kao redatelj potpisan Alan Smithee, a i najočitija razlika između originalne i extended verzije je uvod u obliku crtanih sličica gdje se ukratko prikazuje prošlost univerzuma Dine i svi važni igrači velike galaktičke igre prijestolja koja slijedi. Usprkos svim možebitnim nedostacima, Lyncheva Dina je definitivno film kojeg bi svaki ozbiljni obožavatelj SF-a morao pogledati (što je dva sata sedme umjetnosti naspram vječnosti), a zatim se baciti na izvornik. Nećete požaliti. Za kraj jedna od mnogih Herbertovih zen dinamizama iz romana, o vladaru…

Dobro upamti ovo, momče: svijet počiva na četiri oslonca… Na učenju mudroga, na pravičnosti velikog, na molitvama neporočnoga i na vrlini hrabroga. Ali sve to ne vrijedi ništa bez vladara koji poznaje vještinu vladanja. Neka ti ovo bude glavni nauk!”