Retro: Mad Max (1979.) – prije gledanja najnovijeg Maxa prisjetite se njegovih korijena

Osobno ne pamtim 1979. godinu, teško da mogu jer sam tada rođen, ali, kako čujem, bila je zanimljiva. John Wayne odjahao je u svoj posljednji zalazak sunca. Veleposlanstvo u Teheranu postalo je mjesto poznate talačke krize. Svemirska letjelica Voyager 1 poslala je prve slike Jupiterovih prstena. Death Wish od Charliea Bronsona postao je kultni klasik, Rolling Thunder postao je kultni, ali ne i klasik, a jedan opskurni film iz žanrovski slične osvetničke domene stavio je jedan cijeli daleki kontinent na filmsku kartu. Nije loše kad se sve zbroji, zar ne? Doduše, Australija nije bila tako nepoznata filmskom svijetu, imali su oni filmova za koje su ljudi čuli, neki čak i gledali, ali tek je Pobješnjeli Max napravio onaj zanimljivi oblak prašine i najavio da bi tamošnji filmaši, često ograničeni financijskim uvjetima (ali ne, kako stvari stoje, i kreativnošću) mogli pokazati zanimljive stvari. No, odmah i jedna ispravka pogrešnog navoda; Mad Max nije film osvete, ne u cijelosti, nazvati ga takvim bilo bi namjerno pojednostavljivanje njegova sadržaja. Postapokalipsa (sitni tragovi, doduše, ali tu su) distopija, vestern ikonografija, film ceste i film osvete, društvena kritika i pokoji moralni komentar, trebalo je sve to organizirati u smislenu cjelinu. Čisto sumnjam da je i sam George Miller pretpostavljao kako će njegov niskobudžetni uradak (koštao je tričavih 350 tisuća australskih dolara) dostići takav kultni status, ali i imati dugačak produktivni život u kojem će dobiti čak tri dodatna nastavka, od kojih posljednji stiže na velike ekrane ovih dana, trideset šest godina nakon originala. To je pak priča za neka druga, buduća vremena.

Smješten u ne tako dalekoj budućnosti (kvragu, može se odigravati i danas) Mad Max priča storiju o mladom i još uvijek idealističnom policajcu Maxu Rockatanskyju, čovjeku koji život zarađuje loveći najgore od najgorih. U samom uvodu, u spektakularnoj potjeri, jedan takav završi kao baklja ivanjska, spaljen i razbijen, čime bi priča, u teoriji, trebala završiti. No, Nightrider, naš neslavno skončani negativac, ima gomilu prijatelja, nomadsku bandu motorista koji, kako se od njih i očekuje, žele osvetu za smrt jednog od svojih. I jednostavno ih nije briga tko će im se naći na putu jer svatko je dobro došao da nastrada od njihove ruke, uključujući i nevine civile kao što je Maxova obitelj. Gurnut u provaliju očaja, naš junak uzima nabrijani automobil, solidnu zalihu patrona za skraćenu sačmaricu i kreće u posljednju vožnju da napravi ono što zakonu nije pošlo za rukom; da kazni sve one koji su sudjelovali u napadu na njegovu obitelj. Zanimljiva je stvar kod predstavljanja ovog filma da je nakon što je počeo postizati zavidne rezultate u rodnoj Australiji, Mad Max našao i distributera koji će ga prikazivati po Americi, najjačem tržištu. Kako je dolazio iz zemlje poznate jedino po klokanima, bez ijedne stvarne filmske zvijezde i priče koja je bila, realno gledajući, derivat svega pomalo, Max je predstavljan kao čistokrvni akcijski film sastavljen od uzastopnih akcijskih scena. Da stvar bude gora, svi su glumci bili sinkronizirani američkim glasovima jer je publika, navodno, imala teških problema s razumijevanjem australskog naglasaka. Ti početni nesporazumi doveli su do toga da se i dan danas na Pobješnjelog Maxa gleda samo kao na još jedan akcijski film u nizu istih (to se s godinama iskorijenilo u većoj mjeri, ali ne u potpunosti) čija je jedina prednost odlično režirane akcijske scene. Što je dobronamjerna reklama, ali pogrešna.

Malo dublji pogled otkriva da film ima jednostavnu, ali efektnu poruku kako nasilje rađa nasilje, Miller je kroz to provukao i društvenu kritiku samog pravosudnog sustava kao neučinkovitog i često zloupotrebljavanog od strane onih koji bi trebali odgovarati pred njim i provoditi, a sve to zaokružuje poantom da sama ideja o samostalnom provođenju pravde nije tako loša, iako to znači postati kao i oni kojima se ideš osvetiti. Miller također otkriva da nije toliki cinik jer Max kao lik još uvijek zdušno vjeruje u sustav, pomalo naivno, te da posao ne znači nužno i način života. Zato je dobar kontrast akciji i nasilju njegova veza s obitelji; ženom i djetetom. Samo nasilje, grafičko i brutalno, kompenzira se s gotovo poetskim scenama prirode i mirnog okružja, zbog čega efekt na gledatelja kad se dogodi nasilje nad Maxovom obitelji ima puno jači utjecaj nego da su u cijelosti izostavljeni iz priče. Sve to ne zrači nekakvom posebnom originalnošću, a Miller ni ne skriva da je imao nekoliko uzora po kojima je kreirao svog junaka i svijet u kojem se kreće. Max je tako ekvivalent usamljenom jahaču i tajanstvenom strancu (kroz cijelu uvodnu potjeru ni ne vidimo njegovo lice, tek okvire sunčanih naočala) a motoristi rulji odmetnika koji teroriziraju nejako meksičko selo. Film koji je vestern i strip ikonografiju (Max malo baca i na Punishera) iskoristio za stvaranje svog svijeta kasnije je postao naveliko kopirani model za filmove slične tematike.

Takav uspjeh pokriva i činjenicu da Mad Max nije tehnički savršen film i da ima određenih problema s tempom u razvijanju radnje (završni čin osvete nad motoristima ostavlja dojam zbrzanosti) te da je razvoj likova, izuzev glavnog, sveden na obično stereotipno skiciranje. Nesavršen, svakako, ali i jako dobar primjer filma u kojemu entuzijazam i kreativnost mogu pomoći oko stvari koje se inače rješavaju velikim produkcijskim budžetom. Vidjet ćemo koliko će upravo suprotna situacija pomoći Milleru oko posljednjeg nastavka franšize pošto je za Mad Max: Fury Road imao čak sto milijuna dolara na raspolaganju za ostvarivanje zamišljene vizije. Dok se ne uvjerimo da mu je kreativnost ostala na istoj razini, uvijek se vrijedi podsjetiti kako je cijela priča krenula ponovnim gledanjem originala. Malo radi osvježavanja sjećanja, a malo više radi čistog filmskog užitka.