Retro: Aliens (1986) – bolji ili lošiji od originala i sve ostale njegove ‘tajne’

Nastavci su poslovna stvar, kao i sve druge odluke koje su u poslovnom svijetu povezane sa zarađivanjem novca, i uvijek su predstavljali dio filmskog svijeta kao nešto neizbježno. Uspješan proizvod, koji već ima svoje tržište i određenu reputaciju, ne treba mnogo predstavljanja, ali to je ujedno i razlog zašto su nastavci na poprilično lošem glasu. Eksploatacija originalne ideje u svrhu zarađivanja. No, postoje iznimke koje odstupaju od tog pravila. The Godfather II, Terminator 2, X-Men 2… nastavci su koji se uistinu nadovezuju na originalne filmove, ali početnu ideju ili koncept prenose na neku novu razinu, donoseći nešto novo za stol. Kako napraviti uspješan nastavak nečega što nikad nije ni zamišljeno da dobije nastavak? Jedan koncept je da nanovo ponovite originalnu ideju, cijelu premisu, napravite isto što i prvi put (možda izmijenite detalj-dva) i nalijepite broj “2” u naslovu. Posao završen. 80-te su tako donijele cijele horor serijale koji su uspješno zarađivali na taj način, ali kvalitetom rapidno propadali u beznađe kreativnosti. Druga opcija je jednako tako jednostavna; brže, veće, šire, dublje. Taj koncept živi i do dana današnjeg, ali je došao jednako tako na loš glas kao i bezočno štancanje nekvalitetnih nastavaka jer u vremenu kad CGI i kompjuteri odrađuju skoro sav posao izgubi se onaj odlučujući faktor kvalitete kao što su dobra priča ili kvalitetni glumci. No, ne uvijek, samo u slučajevima kad se to ne dogodi, zamjetljivo je da je nastavak radio netko tko zna svoj posao. Provjereno ime, ako vam je draže. No što ako nastavak radi netko svjež i neprovjeren? Mogućnosti da cijela stvar slavno propadne utrostručuju se, a čak ni dobra produkcija i poznati glumci ne pomažu oko uspjeha. Ali, ponekad je potrebno neke stvari napraviti samo na osnovi obične vjere. Rezultati budu više nego impresivni.

Alien je svojedobno bio film koji je uzdrmao žanr te ujedinio kritiku i publiku u jednu veliku zadovoljnu gomilu i nastavak je bio prirodni nastavak priče. Samo što u ovom slučaju – nije. Interes da se napravi nastavak priče postojao je odmah po primitku prvih dolara, kad se shvatilo da će premašiti osnovni produkcijski budžet i to premašit ga debelo, ali konkretnih pokušaja da se pokrene, iskreno, i nije bilo. Bilo je nekoliko kilavih pokušaja da se napiše odgovarajućih scenarija, a kažem kilavih jer se nisu pomakli dalje od osnovne ideje da ustvari samo recikliraju original. Čak ni pisac originala, Dan O’Bannon nije imao neki interes da ga nastavi, kao ni adekvatnu ideju kako to napraviti. I stvari bi možda ostale na par pokušaja da se u priču nije uključio tada zeleni redatelj imena James Cameron. Zeleni jer nije imao iskustva u većoj produkciji, a jedini redateljski krediti s kojima se mogao pohvaliti bili su nastavak kultnih Piranha, Piranha II – The Spawning, koje su, budimo iskreni, vrhunski trash, ali i jako loš trash. No, Cameron je u to vrijeme već imao pune ruke posla s The Terminator, pa je pisanje scenarija shvatio ozbiljno, no ipak tek kao popunjavanje vremena dok se produkcija dotičnog ne pokrene (imao je oko 9 slobodnih mjeseci dok Arnold ne odradi ugovorom vezano snimanje Conana Razarača). Dvije stvari su se dogodile za to vrijeme. Cameron je isporučio oko 90 stranica Aliensa trojcu producenata originala (Walter Hill je jedan od njih) i oni su ostali oduševljeni, iako sam scenarij nije bio ni pola gotov, što znači da bi debelo premašivao tri sata da ga je završio onako kako je planirao. Također, David Giller, jedan od producenata, čak je lobirao kod 20 Century Fox kuće da Cameron dobije režiju odmah nakon što je pročitao njegov scenarij za The Terminator, ali je bio glatko odbijen. Ipak, napravljen je jedan neviđeni presedan tokom tog vremena; odlučili su sačekati da Cameron završi rad na Terminatoru, pa da osobno dovrši scenarij, a upala je i opcija ako se film pokaže uspješnim, da mu se prepusti i režija. Kako je The Terminator uspio, usprkos slabom marketingu i ostalim problemima, postati jako dobar hit, Cameron je mogao režirati Aliens, no pojavio se još jedan problem; nastup Sigourney Weaver. Studio nije želio osloboditi njezin ugovor te je jedno kratko vrijeme bila opcija da ga snime bez nje, što je propalo, ali je Cameron, zajedno s tadašnjom friškom novom ženom, producenticom Gale Ann Hurd (The Walking Dead) jednostavno dao ultimatum – ili će Sigourney biti u filmu, ili oni kupe svoje stvari. Za nekog tko je tek režirao svoj prvi pravi film, takav stav bio je opasan (otkaz po kratkom postupku) ali kako ovdje govorimo o James Cameronu, čovjeku koji je (navodno) provaljivao u montažnu sobu da složi Pirane onako kako je on želio, to i nije tako iznenađujuće. No, ponekad se upornost isplati, pa su početne štucavice riješene na zadovoljavajući način, pa je predprodukcija mogla započeti. I to, ni više, ni manje, nego na mjestu gdje se odvijaju avanture najpoznatijeg tajnog agenta, James Bonda – u poznatom Pinewood Studiju (što neće biti jedina poveznica s Bond filmovima, kako će ispasti). A taj ne baš sjajni početak nastavit će se tokom cijele produkcije jednog od onih filmova za koje se i danas lome koplja; da li je toliko dobar da je bolji i od originala.

Filmu trebaju glumci, a da bi se dobili dobri glumci, treba uložiti truda da ih se pronađe. Iako je proces odabira napravljen u Engleskoj i Americi, na kraju je glavnina ‘casta’ ipak spakirala svoje torbe, potvrdila putovnice i došla preko velike bare na snimanje u poznatom studiju. Ne i Sigourney. Ona je tada snimala drugi film (One Woman or Two, ako se ne varam) te je imala tako gust raspored da je doslovce imala svega tri dana slobodnog da uskoči iz jedne ulogu u drugu. No, zanimljiva stvar koja ovaj film povezuje s prvim filmom. Prvi Alien patio je od ne tako sjajnih odnosa na setu, a ista stvar se dogodila i ovdje. No, ne na način na koji bi se očekivalo; nitko nikoga nije omalovažavao (Sigourney je tada bila najjače ime u posadi USS Sulaco) ali nakon što je napravio odabir svojih marinaca, Cameron ih je tokom predprodukcije podvrgnuo pravom malo vojnom treningu kako bi dobili potrebnu kompaktnost da odglume uhodanu vojnu jedinicu. Kako je Sigourney snimala drugi film, tako je preskočila te pripreme, ali scenariju je to ustvari i pogodovalo jer u samom filmu, Ellen Ripley je distancirana od vojnika, što je gotovo odjek stvarnosti jer kako nije sudjelovala u pripremama, tako se nije ni povezala s njima. I, faktor strahopoštovanja, naravno. Bill Paxton, koji je u međuvremenu postao jako dobar frend s Cameronom (poznavali su se nešto malo prije The Terminatora, pa se još bolje upoznali nakon njega i postali kompići do kraja života) otvoreno kaže da je imao tremu života kad je Sigourney došla na set jer, ta ipak je ona jedina preživjela originala, ali odmah spremno dodaje kako je bila nevjerojatno cool osoba koja je bila svakome na raspolaganju. Premotavanje unaprijed nakratko, James Remar bio je prvobitni izbor za lik Hicksa i čak je snimio jedan dio materijala kad je napustio snimanje. Sad, verzije su različite, od onih da je imao ”kreativne nesuglasice” s Cameronom, do, što je malo bliže istini, zabrinjavajućih problema s opijatima. Bilo što bilo, Remar je kasnije izgradio sasvim pristojnu karijeru, riješio se ovisnosti i, koliko sam našao, nema zamjerke Cameronu na otpuštanju, kao ni Michael Biehnu, još jednom veteranu The Terminatora, na zamjeni. Biehn čak priznaje da je uletio u ulogu naknadno te da je Remar bio bolji izbor jer je, pazite što je iskren čovjek, bolji glumac od njega. No, Remar nije izašao posve iz filma, ostala je jedna njegova scena u konačnoj verziji, doduše, vidi ga se samo s leđa, (scena se nije morala ponovo snimati baš zato što mu se ne vidi lice) i nije kreditiran, no dio je urbane legende koje prate takve projekte. Također, vrijedi spomenuti i Carrie Henn, koja je odigrala ulogu djevojčice Newt. Carrie nakon toga više nije glumila (danas radi kao učiteljica) ali ulogu je dobila nakon što su Cameron i Gale Ann pogledali preko stotinu iskusne glumačke djece i koja su, kako kaže Gale, na kraju svake rečenice bacali one izvještačene osmjehe. Carrie je bila osvježenje, što bi se reklo, dijete koje nema pojma o glumi, ali koja je posao odradila vrhunski. Iako danas ne glumi, uglavnom se redovito odazove na snimanja dokumentaraca o filmskoj sagi (Superior Firepower, recimo, iz 2003) te je do dana današnjeg ostala u kontaktu sa Sigourney i još nekim članovima casta (Paxtonom, recimo).

Ali glumci i priča nisu ništa bez ekipe iz sjene; stručnjaka za efekte, šminku, dizajn i sve ostalo što stvara čaroliju i prenosi vas na udaljeni planet naseljen nimalo miroljubivom svemirskom živinom. Opet jedna zanimljiva stvar koja ima poveznice s originalnim filmom; dečki za efekte radili su Nostromo po uzoru na ukleti jedrenjak Mary Celeste, dok su dečki u nastavku imali sličnu viziju; koloniju Roanoke, poznatu (ili zloglasnu, kako vam draže) zbog nestanka kolonista pod neobjašnjivim uvjetima. Opet moram napraviti malo premotavanje unaprijed i reći kako su originalni kadrovi kolonije inicijalno izbačeni iz prvobitne kino verzije, ali da su snimke vraćene u director’s cut izdanju te da izgledaju odlično, iako je sve napravljeno po old school pravilima; maketama. I to ne s jednom već su dečki odlazili svaki dan do mjesta spaljivanja otpada iza Pinewood Studija (obična livada, ako ćemo iskreno) gdje su se bacali razni dijelovi drugih setova, te su jednostavno kupili dijelove i slagali u jednu cjelinu za potrebe Aliensa. No, to je onaj kreativniji i pozitivniji dio priče (zato što tu nije bilo problema) jer sve drugo je također imalo svojih zastoja. Ne sami dizajn, da ne bude pogreške, Cameron je kao vrstan umjetnik imao sve već u glavi i znao je što želi napraviti od filma te su njegove originalne skice bile odlične smjernice za tehničke dečke, no lokacijski je bilo… pa, pomalo nepredvidljivo. Stara napuštena tvornice poslužila je za ”jazbinu aliena” ali ta ista tvornica bila je puna azbesta, pa je prvo trebala biti očišćena. Postoji i danas, i opet je upotrijebljena 1989 godine za potrebe snimanja Burtonovog Batmana (Jockerova tvornica Axis) te, kako kaže ekipa iz tog filma, setovi za Aliens još uvijek su bili tamo kad su oni došli. Kako na nastavku nije bilo nikoga iz prvog filma (osim producenata) Cameron je doveo starog majstora za efekte, legendu Stana Winstona. Winston nije imao nikakvih problema za nadograditi originalni Gigerov dizajn, ali imao je tehničkih problema jer zamisli koje je Cameron imao u glavi bile su, što je Stan sam rekao, čista ludost. Neizvediva ludost, da budemo precizniji.

No, Stan The Man ne bi bio ono što jest danas, legenda svijeta specijalnih efekata, da bi ga nešto kao “neizvediva ludost” zaustavila u ispunjavanju zamišljenog. Ono što je danas poprilično fascinantno jeste to da Aliens uopće nemaju kompjuterski poboljšanih efekata (barem nisu imali u vrijeme svoje premijere) te je sve na ekranu izvedeno po principu maketa, full scale modela, dvostrukih i obrnutih projekcija i uz jako malu upotrebu plavog ekrana (koji je u ono doba bio gotovo novina, i to skupa) te je Stan Winston imao pune ruke posla da izvede ono što je Cameron imao u scenariju. Preko dva metra visok model Alien matice pokretao je kran, te još najmanje pet tehničara preko raznih kablova, ali trik nije bio u njezinoj pokretljivosti, već u tome da se uspije snimiti kadar u kojem se ništa od toga neće vidjeti. Pri riječima da efekti nisu kompjuterski generirani mislio sam upravo na to, nikakve žice, kablovi ili kran nisu naknadno brisani jer nisu ni snimljeni, ali to uopće nije umanjilo kreativnost i jačinu snimljenog materijala. Neke od najjačih scena u filmu (borba između Ripley u power loaderu i Matice) snimljene su po istom principu (power loader ustvari nije bio toliko funkcionalan, iza Sigourney je stajao tip koji je izvodio pokrete mehaničkih ruku) a dodatni kadrovi (krupni, ako vam je draže) izvedeni su uz pomoć modela velikih jedva tridesetak centimetara. Snimite mali model pod pravim kutom, dodajte mu teški hidraulički zvuk i… voila, filmska čarolija je tu. A kad radite u Pinewood Studiju i želite da imate najbolje efekte, onda angažirate i najbolje. Peter Lamont i John Richards bili su zaduženi za vizualne efekte (barem jedan dio njih) i njihova najjača scena je pad drop shipa. Kako to ustvari izgleda jako impresivno na velikom ekranu, dečki su posao napravili kako treba, ali treba napomenuti da su obojica vrhunski stručnjaci u svom poslu te da njihovi stvaralački krediti uključuju pola filmova iz Bond serijala, pa onda ni ne iznenađuje da im je to bila šetnja parkom (iako je ta scena snimljena uz pomoć svega metar velikog modela).

Usprkos konačnim učincima snimljenog materijala, samo snimanje bilo je, idemo reći poprilično napeto. Camerona nisu dočekali s prevelikim oduševljenjem, no to je bila pomalo i stvar kontinentalne razlike jer engleska je ekipa malo teže prihvatila činjenicu da im jedan Amerikanac (ustvari Kanađanin, ali tko pita) ide dirati u ostavštinu jednog od njihovih redatelja. Samo diranje i nije predstavljalo toliki problem koliko to što je, po scenama, film trebao ispasti jedna velika glasna i nabrijana pucačina, što je unosilo nemir u sve prisutne. A i sam Cameron nije dopridonosio opuštenoj atmosferi jer britanski način rada razlikovao se od američkog, gdje je vrijeme novac, a vremena nikad dosta, te nije trajalo dugo da se pronađe između čekića i nakovnja, tj. britanske ekipe koja ga nije vidjela kao jakog filmaša, ne baš (rijetko da je tko i vidio Terminatora od njih) i Fox studija koji je već nalijepio datum izlaska. Nekoliko otkaza stvar su normale, a čvrsta Cameronova nepopustljivost (kao i informiranost o gotovo svemu i svačemu) nije mu donijela puno prijatelja, ali na kraju je ipak uspio izvući poštovanje svih uključenih, čak i ostatka svojeg producentskog tima. Naime, zbog datuma izlaska dosta se stvari radilo jednostavno u hodu, čak i sa nezavršenim stvarima. Tako je James Horner trebao napraviti soundtrack i naišao na jedan nezgodan mali problem – nije imao po čemu raditi jer se film još uvijek snimao i montirao, tako da je to morao izvesti gotovo napamet. I ne toliko se posvađati s Cameronom i Gale Ann Hurd koliko im staviti do znanja kako je to jako loš način rada. Zbog napetog iskustva rekli su jedno drugom doviđenja, ali kako je filmski posao voda ispod mosta, ako znate cijeniti talent, tako su Horner i Cameron ponovo surađivali na jednom od najljepših soundtracka ikad (onom iz Titanica) što samo ilustrira da kad su pravi uvjeti, dva velika majstora mogu itekako dobro surađivati. No, usprkos problemima, ni Aliens u konačnici ne pate od lošeg soundtracka, a posebice je jedan njegov dio (Bishop’s Countdown) stvarno odličan komad akcijski orijentirane glazbe, koji je nakon toga upotrijebljen u stvarno nebrojno trailera, ali i kao podloga za jednu domaću emisiju o filmu (gdje sam je ustvari prvi put i čuo) što stvar, kad se uzme da ju je Horner radio napamet, čini impresivnom.

Problemi s manjkom vremena doveli su i do skraćivanja filma. Jednako kao i Alien, tako su i Aliens u svojem trajanju došli jako blizu tri sata, ali za razliku od Scottovog Directors Cut izdanja, Cameronovo je itekako jače jer su u konačnoj verziji jer su vraćene scene koje dosta nadograđuju radnju. No, kad se film montirao, jedan dio nije bio dovršen, što je označilo njegovo ispadanje (prvi napad aliena i njihov masakr pomičnom strojnicom) radnja je ubrzana izbacivanjem uvodnog dijela gdje vidimo Newt s bratom i roditeljima (odluka je ustvari bila Cameronova jer film je malo vukao noge i nabijao minute do prvog pokazivanja aliena) a izbačene su i neke minorne sitnice, tj. potkresane su neke od scena (kao što je put kamere kroz uspavanu unutrašnjost broda Sulaco) zbog istog razloga, ali i činjenice da u to vrijeme još uvijek nije došlo vrijeme da filmovi od preko dva sata budu prihvatljivi za kino puštanja. No, jedna scena je također ispala iz prve verzije i koja je, realno gledajući, trebala ostati u konačnoj verziji jer dosta pojašnjava (scena je prikazivala Ripley kako shvaća da joj je kćer, koju nije vidjela više od 50 godina umrla) njezinu povezanost s djevojčicom Newt. Srećom, ništa od toga nije izgubljeno već je sve vraćeno u produženoj verziji koja, ako mi oprostite na izravnosti, jede sve ostale Alien filmove za doručak. Doduše, Aliens nisu horor već ratni film (this time it’s war tagline je Cameronov) s okusom horora te je kao takav i reklamiran, pa iako nije imao uobičajene test-projekcije (vrijeme,vrijeme,vrijeme) publika ga je prihvatila bolje od očekivanog. Nastavci u to vrijeme nisu bili tako jako uobičajena stvar, pogotovo ne filma koji nije ni trebao dobiti nastavak, ali njegov uspjeh je time jači.

No, postavlja se pitanje bi li bio tako dobar da mu nije promijenjen koncept? Da se išlo samo reprizirati već viđeno? Naravno da ne, što je gotovo školski primjer kako napraviti svoj film, ali zadržati osnovu onog što je publika prihvatila prvi put. To je Aliensima pomoglo da budu strašan hit u kinima, ali i uvedu ono pitanje za dilemu; što je bolje – nastavak ili original. Tokom godina ta je rasprava bila zanimljiva iz razloga što je Cameron to napravio još jednom prilikom: Terminator 2, nadmašivši sam sebe po pitanju originala. Što je bilo nakon filma? Nastavci, naravno. Alien 3 i Alien 4 i nedavni Prometheus. Nijedan od njih nije imao snagu prva dva filma iz serije, a Alien 3 svoj koncept temelji na ”razjebimo sve iz drugog dijela” tako što radnju otvara mrtvim tijelima preživjelih iz drugog dijela. Nije ni čudo što ga prati glas da je loš film (nije ni 4 dio bolji po tom pitanju). Još jedna stvar koju su Aliens uspjeli napraviti bilo je skrenuti pažnju na ulogu žena u SF žanru. Sigourney je dobila nominaciju za Oscara, što je bio presedan zbog naravi same uloge, a Cameronov trend jakih žena danas ima i svoje druge predstavnike, ali opet je lijepo spomenuti tko je bio prvi zar ne. Sigourney i Cameron svoje će snage udružiti opet u Avataru, što je publici diljem svijetu došlo kao mali nostalgični podsjetnik na 80-te, a kad je Cameron izjavio da je Michael Biehn bio u konkurenciji za glavnu ulogu (doduše, negativca, ali nećemo cjepidlačiti) bio je to kao pravi mali blast from the past. Biehn na kraju nije ušao u film baš zbog Aliensa (Cameron se pribojavao da bi publika mogla loše reagirati na njihove suprotstavljene strane – s pravom) ali ekipa se nije zaboravila. Iako nisu glumili, ekipa je zato napravila mali foto reunion, i bogami, svi još uvijek dobro izgledaju. Iako nastavak, Aliens stoji kao jedan od najboljih predstavnika sf žanra 80-ih, a kako mu vrijeme uopće ne škodi, to samo dokazuje kako se, kad se hoće, može napraviti nešto posve novo, ali da se ne poremeti nešto staro, što ga čini uspjehom puno većim od običnog akcijom nabijenog filma i nastavka kultnog horora. A i ne smeta ga pogledati još koji put. Reda radi i sjećanja radi.