Inverzija Science fiction and fantasy news website
38. SFeraKon je debelo iza nas. Znate nas, trebalo nam je malo više vremena da sredimo dojmove, oporavimo se od kona, napišemo neki suvisli tekst te prikupimo i odaberemo fotografije. Umjesto da vas davimo prepričavanjem satnice, ponovo smo odlučili podijeliti osobni doživljaj Inverzijinih autora uz popratnu galeriju fotki, ali i audio snimku možda najzanimljivije rasprave. Naime, ove godine se slavi 40. rođendan Društva za znanstvenu fantastiku SFera pa su se povodom toga stari članovi osnivači okupili i prepričavali zgode i nezgode iz povijesti SFere. Ako niste znali tu ekipu nazivamo Sferosaurima, a oni su se bogami raspričali – puna dva i pol sata.
Evo kako je SFeraKon doživio friški dobitnik SFERE – Goran Gluščić:
Dosta mi je teško pisati o SFeraKonu kad sam jedan od onih koji uglavnom ne idu po programima, umjesto toga se zadržavaju po hodniku, ispijaju pivo i druže se s ljudima. Mada se i tu može nešto reći, na primjer, pivo je ove godine imalo konstantne cijene, više nije bilo nadmetanja s ljudima na portu u vezi donacija i količine dobivenog dobra. To znači da sada, kada su mi rekli da je pola litre pive 15 kuna, ja nisam mogao dobaciti da za tu cijenu onda zahtijevam još najmanje jedan sendvič, zato jer bi mi u tom slučaju cijena ležerno skoknula na 27 kuna, za što mogu dobiti tri knjige na određenim štandovima. I iako su cijene bizarno visoke za preživljavanje po konvenciji (ironično, to je prva godina da nisam napravio sendviče prije odlaska, zbog čega sam u konačnici ostao bez stripa kojega sam zlostavljao očima od kad sam došao), ali barem je piva bila kvalitetnija nego inače.
Stvar koju najviše mogu pohvaliti je lijepa varijacija na Guest of Honor, tako da su ove godine umjesto spisateljskog GoH-a (uspješne domaće spisateljice i prevoditeljice Tatjane Jambrišak) tu bili i Shane Turgeon, kolekcionar i entuzijast za tetovaže koji je definitivno imao štošta za pokazati na konvenciji, te mlada cosplayerica Calypsen Cosplay iz Poljske. Iako i mi imamo fantastičnih cosplayera, vidjeti profesionalca koji je osvajao prva mjesta po brojnim europskim konvencijama posebno je iskustvo i nadam se da će donošenje takvih cosplayera postati tradicija. Mada se ne bih žalio ni da Calypsen dođe svake godine, ipak mi je priuštila najuzbudljiviji trenutak ovog SFeraKona.
Događaj kojemu sam morao prisustvovati je dodjela SFERE, pošto sam, eto, čak dobio jednu… I iako su Bogdanović i Juričić bili sigurni u to da ću nešto napraviti krivo pri preuzimanju nagrade ili barem pasti pred dvjestotinjak ljudi, zapravo je sve prošlo dosta solidno i najveći problem bilo je smišljanje poze u kojoj bih trebao stajati pred ljudima i fotografima. Iako mi je ova godina zabilježena određenim spisateljskim uspjesima, moj fotogenični period pričekati će još neko vrijeme pošto svaka moja fotografija koja je u međuvremenu došla do facebooka isijava samo terorom. No preživio sam i to nekako.
Kako bih sam sebe nagradio za uspješno odrađeno stajanje na mjestu, kupio sam si “In Search of River Phoenix: The Truth Behind the Myth”, pošto nisam mogao propustiti priliku da upravo na SFeraKonu napravim najbizarniju kupovinu u mome životu.
I tako…
Prošle godine sam se žalio kako je svaki SFeraKon uvijek isti, a ove godine se žalim da je bio previše drugačiji. Očito je neke ljude jednostavno nemoguće zadovoljiti. Ali kako god bilo i što god mislio, svejedno ću se uvijek vraćati.
Osim što sljedeći put definitivno nosim sendviče. Neke greške se počine samo jednom.
* * *
Najduži pregled doživljaja očekuje vas od Davorina Horaka jer iako je pohodio uglavnom programe na kojima je i sam sudjelovao toga je bila čisto pristojna količina:
Bilo da ste redoviti hodočasnik ili vas je voda donijela na ovogodišnji SFeraKon, zasigurno se primijetili da nekima na akreditacijama visi plahta sazdana od slijepljenih trakica s neobičnim natpisima.
To vam dođe nešto kao konvencijski fb wall, neke od tih trakica koje lijepite jednu na drugu su postovi, a nešto zasluženi statusi. Te vas trakice na neki način identificiraju u konvencijskoj gomili. Neke od njih ne možete dobiti ako ih niste zaslužili, dok neke dobijete ako pitate ili poznajete nekoga iz organizacije tko ih dijeli. Ili imate sreće biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Inače služe da se lakše ljudi međusobno zbliže i komuniciraju – pronalaze zanimljive sugovornike ili pobjegnu od ljubitelja Buffy.
Nakon više od 30 SFeraKona meni je to i dalje glavna stavka konvencije – upoznavanje i druženje s fanovima, frendovima i rezbarenje jezika u brojne govorne figure. Premda je ovogodišnji SFeraKon bio prilično natrpan, imam osjećaj da sam stupio u znatno manje takvih interakcija nego uobičajeno. Razlog… Ove godine me očigledno uhvatila neka posebna groznica pa sam si natovario na vrat i nekoliko predavanja i promocija kao dodatak svim onim usputnim krizama koje me neminovno zaskoče. Koji me to mazohizam ulovio još uvijek nisam odgonetnuo, ali se nadam da neće opet (sic!). Stoga se moj glavni doživljaj SFeraKona 2016. sveo na svojevrsno ex cathedra brbljanje. Ono što mi je još eventualno zapelo za oko uglavnom su mutni obrisi koji sam ulovio čestim trčkaranjem kroz hol.
Prvi dan kona uvijek je najdramatičniji. Sve je isplanirano, sve se zna, a nastane kaos, ukratko SNAFU. Treba istegliti brdo knjiga, banera, papira, opreme, složiti desk, rasporediti klupe za štandove, ukrasiti prostor, upregnuti volontere, zadovoljiti stotine prohtijeva i još tisuću drugih stvari ugurati u par sati prije nego što nastane pritisak na ulazu. Sve su to čari konvencijske organizacije koju ako niste prošli, niste doista doživjeli konvenciju. Uglavnom, nakon tog sveobuhvatnog iskrcavanja na FER, u kasnim sam satima tog petka u programu pod nazivom “Jedna priča, jedan film”, podsjetio publiku na priču “Fire and Frost” i film “The Quest“. Priča Raya Bradburyja objavljena prije točno sedamdeset godina bila je osnova za kratki film Saula i Ellen Bass nastao 1983./1984. S obzirom da sam publici pustio cijeli film koji traje nekih pola sata, nije bilo puno vremena osim za taksativni uvod o jednom majstoru žanra i bračnom paru vrhunskih umjetnika. Sam sam sebi djelovao kao wikipedijin stub što namjeravam popraviti tekstom koji će u dogledno vrijeme osvanuti na Inverziji. Za one koji nisu bili, eto propuštena prilika da vide zanimljiv žanrovski film u kojem glavni junak ima osam dana koliko mu traje život da prebrodi brojne prepreke i oslobodi svoju civilizaciju od tog kratkoživotnog ropstva. I da, film smo gledali u kvaliteti puno boljoj od akvarel rezolucije u kojoj se “The Quest” može naći na webu.
U subotu me SFeraKon dočekao na volej. Em sam ukasnio em je slaganje inverzijinog štanda bilo u najmanju ruku hektično, pa sam doslovno s knjigama pod rukom osjećao da me nešto snažno šutnulo ravno u predavanu na katu gdje je bilo vrijeme za promociju nove knjige. Za one koji ne znaju, Hangar 7 objavljuje domaće žanrovske romane i zbirke priča pod egidom Solaris, a do sada ih je izašlo sedam. Promocija osme knjige, zbirke priča Imago ultima autora Davida Kelečića uz najavu sljedećih nekoliko naslova pala je baš za SFeraKon.
David se nije pojavio na promociji, ali Vanja Spirin je taj koji ostaje rekorder. Kada smo napravili novo izdanje njegovih Junačkih zgoda Junker’sa i Vailianta, tri puta je promašio promociju od kojih je najzabavnija ona na koju je došao dan poslije. No, Davidu je oprošteno jer mi je sugovornica bila Ivana Delač, autorica, romana za mlade Izgnani koji će kao Solaris 9 uskoro biti objavljen.
U cosplay kostimu s dvije oštrice koje joj vire iz čizama spremnih za bacanje, moram priznati Ivana je bila ugodan sugovornik. Oko svega sam se s njom složio. Uspješno smo sa zainteresiranom publikom u kojoj je bilo još nekih Solarisovih autora pričali o romanu, a da ne otkrijemo previše. Osim što je ovo prvi naslov u biblioteci Solaris koji spada u YA, roman Izgnani ima širi kontekst kao dio transmedijalnog projekta kakvog do sada baš nije bilo u domaćem žanru. Naime, svijet i likovi romana proizašli su iz LARP-a (proguglajte), a povratno, dijelovi romana postali su službeni dio tog istog LARP-a. To ne smeta čitanju knjige čak i ako nemate pojma što je LARP, a opet za sudionike i one željne “nečega više”, pruža dodatni ključ za čitanje. Više o tome kada roman zauzme svoje mjesto na policama knjižara.
Moj sljedeći program bio je već tradicionalni okrugli stol o stanju u domaćem žanru kojeg je sa mnom vodio Aleksandar Žiljak. Vječno je to naricanje i kuknjava nekolicine urednika, autora i još par zalutalih ovčica koje bi nevino povjerovale da će doživjeti svojevrsno literarno prosvjetljenje. Neki možda to i dožive, ali uglavnom glave napune “krizom domaće žanrovske proze”, “slabim odazivom za zbirke”, “nedostatkom kvalitete”, “davnim idealnim vremenima” i pokojom iskricom koja malo potpali sudionike.
Ne biste vjerovali ali ovaj je puta dvorana bila fino popunjena (meni to znači puno ljudi koje ne poznajem), a razgovor gotovo konstruktivan. Činjenica je da se zbirke množe, ima se gdje plasirati priče, objavljuje se sve više, čak se smatra da i kvaliteta raste. Urednici, takvi kakvi već jesu kukaju naravno na materijal koji dobiju (ne svi doduše), ali izgleda da je opći konsenzus da nam žanrovska proza uopće nije na klimavim nogama. Ako bi se nešto trebalo posebno izdvojiti onda je to možda činjenica da urednici često odbiju priču zbog lošeg pravopisa. Na to je uslijedio upit iz publike s tri upitnika. Parafraziram: “A što ako priča ima genijalnu ideju, a vi je odbijete zbog pravopisnih grešaka koje rješava lektor???”
Iz vlastitog iskustva mogu reći da obično 90 posto te genijalne ideje ostane u glavi autora, a samo 10 završi na papiru, često u vrlo nečitljivom obliku. Ljudi čitaju priče, ne ideje, a pravopis je jedna od stavki koja pokazuje koliko je autor bio spreman izučiti osnove na kojima mu treba počivati “genijalna ideja” – jezik. Ergo, ideje lebde svuda oko nas, no ono što se računa je čitljivo ispričana priča oko te “genijalne ideje”. Sve ostalo su naklapanja. I opet iz iskustva (kako mog, tako i Žiljkovog), do sada možemo reći da se tek jednom u milijun dogodi da dobijemo doista izvrsnu priču autora koji ne zna razlikovat č i ć. Ali zato dobijemo 999.999 priča u kojima je jezik autoru najveća nepoznanica uz loše sazdanu priču, nepostojeće likove i prožvakane ideje. Jer nemojmo se zavaravati, uz pisanje mora ići i puno čitanja…
Žiljak je na kraju rekao da bi on malo žanrovski čvršće priče i malo manje književne fantastike što je ispalo simpatično s obzirom da uređuje Ubiq koji se službeno naziva časopisom za književnu fantastiku. Heh!
Kruna SFeraKona je tradicionalno dodjela nagrada za dječje radove pristigle na SFerin natječaj iz osnovnih i srednjih škola te nagrade SFERA za literarna djela objavljena u prethodnoj godini. To je uobičajeno u subotu u 20 sati. Taman sam htio uloviti tada vrijeme za odmor kada me zaskočila vijest da moram primiti nagradu. Ha?! Naime, Milena Benini je osvojila SFERU za roman Prodavač snova koji je izašao u biblioteci Solaris, a kako ona nije u mogućnosti doći na dodjelu zamolili su mene da kao urednik preuzmem nagradu.
Primio sam nagradu iz ruku pročelnika za kulturu grada Zagreba, nalijepio pločicu na veliku skulpturu nagrađenih (popularnu pepeljaru) i potom se naslikavao sa SFEROM koja mi ne pripada. A valjda i tome služe urednici. Nego da još jednom čestitam: Bravo Milena!
Ovo je godina 40. obljetnica Društva za znanstvenu fantastiku SFera koja je i organizator SFeraKona. Osobno, ispala mi je velika rupa ovog kona što je ta činjenica prošla prilično mlako (možda mi je promaklo, nek’ se jave oni koji misle drukčije). Jedino što pouzdano znam da s tim ima veze je “Jurski park” koji se dogodio u sitnim subotnjim satima.
Okupili smo nekoliko prvoboraca koji su sudjelovali u stvaranju SFere da pričaju novim generacijama kako je to bilo onda (kada je sve bilo bolje :).
Svima koji su bili na SFeraKonu a nisu se tamo našli može biti žao jer čuti o prvim susretima uz vrtuljak s knjigama u jednoj zagrebačkoj knjižari, prvom SFeraKonu, pokretanju Siriusa, nastanku Parseka, Bočka i nagrade SFERA, klepsidri, prvom Euroconu, Jacku Williamsonu ili kariranim hlačama Frederika Pohla teško da možete čuti bilo gdje drugdje. Dobar komad te predstave, nadvikivanja, nadmudrivanja i brbljanja iz kojeg je frcala povijest prepuna anegdota zabilježeno je audio snimkom na mobitelu. Pa ako mi ne vjerujete, poslušajte…
Dva i pol sata razgovora smo razbili u nekoliko dijelova da vam bude lakše izdržati:
Nedjelja, umjesto lagodnog povečerja konvenicije pretvorila mi se u radni dan.
Vjerojatno vas dobar dio prati što se događa s našom reformom školstva. Znate isto tako da postoje žanrovski naslovi koji su postali dio općeg kanona književnosti. Prema novom kurikulumu, u lektiru bi trebalo ući i nekoliko žanrovskih autora, da spomenemo samo Tolkiena, Gibsona i Burgessa, što je lijepa vijest. No problem je koliko nastavnici imaju pojma o tim djelima, o žanru općenito i gdje bi klinci mogli dobiti suvisle informacije. E pa dragi prijatelji, Milena Benini i Marko Fančović su došli na ideju da napravimo knjigu odnosno svojevrsni metodološki pregled povijesti žanra s ključnim djelima kao ispomoć, ali i da to bude popularno djelo za sve one koji žele o žanru saznati nešto više. Pregled povijesti žanra bi tako bio u skladu s novim kurikulumom, koji u međuvremenu možda završi u smeću, ali mi ćemo knjigu svejedno napraviti. Tom konstatacijom Marko i ja smo zaslužili pljesak na kraju naše prezentacije.
I tako sam došao do kraja ove reminiscencije, a da i dalje nisam odgonetnuo kakav me to mazohizam ulovio, ali znate što ću vam reći, već me hvata nekakav za 2017…
* * *
I za kraj, kako konvencija izgleda u ‘radnom odjelu’, iz pera Ivane Vukelić:
Prošao je još jedan SFeraKon kojeg sam opet doživjela samo iza Inverzijinog pulta. Čini mi se da je vrijeme za promjene, iako su se neke već dogodile upravo ove godine. Bilo je na štandu manje usamljeno jer sudionika je bilo jako puno, a svi oni vole razmijeniti koju riječ (ili više njih). Definitivno sam odlučila da vas iduće godine na štandu dočekuje netko drugi jer koliko god ja volim pričati moj glas to ipak nije mogao izdržati i u nedjelju je jednostavno otkazao poslušnost i otišao dan prerano na zasluženi godišnji. Sva sreća da postoje poznanici i prijatelji koji su voljni uskočiti čim vide da vam je pomoć potrebna. Obično na konvencije i dolaze takvi ljudi, i ako razmislim to je ono i najbitnije tamo – LJUDI. Ta specifična vrsta dobrih, ali i dovoljno otkačenih Homo sapiensa koji bi s vremena na vrijeme da su netko drugi i po mogućnosti negdje drugdje, u nekom drugom vremenu/prostoru/svemiru… Oni su ti koji stvaraju atmosferu, a ona je i iza štanda bila jedinstvena. Da, mi svi iza prodajnih pulteva dolazimo na konove primarno raditi, ali obavezno se ta fantastična atmosfera prelije.
Novitet na ovogodišnjem štandu su bile Funko POP! figurice za koje mi je sad jasno da sam dobrano pretjerala, iako se vi možda ne bi složili sa mnom jer bilo vas je dosta koji ste pitali a kako da nemate ništa od ovog iliti “a nije bilo od jabuke?”, no da znate samo koliko traje slaganje tih famoznih figurica… Da dobavimo sve po vašim željama iduće godine bi trebali bar duplo više prostora nego što imamo, i naravno, i duplo više ljudi da ih slažu. Puno stvari već ove godine nisam ni uspjela staviti na štand, jednostavno nije stalo, a trebalo je izložiti i knjige, stripove, časopise i majice. Od gužve nisam stigla pošteno ni podjeliti GoT Stark kolačiće koji su trebali biti poklon za vaše razne kupovine. Oni rijetki koji su ih probali znaju da ih nisam izmislila, a okinula se i jedna fotka čisto kao dokaz. Meni su zapravo ti kolačići poslužili kao jedinar hrana jer vremena nisam imala niti za pojesti pizzu koja se uspješno hladila na stolici pored mene. To je tako kada vam je kolega Davorin Horak pa on želi sudjelovati i u programu sa sto i jednom točkom, dok vi u međuvremenu otvarate po tisućitu vrećicu i objašnjavate ljudima što je to Bobblehead te u jednom trenutku skužite da mašete glavom previše za ono malo energije što imate i da bi vas uskoro netko mogao skupljati s poda (iako je to moje mahanje glavom zapravo bila reklama za figurice). Ovaj put sam imala i newbije na štandu kojima je trebalo objasniti SFeraKon, pojam konvencije, kao i razliku između sf-a i fantasyja. Tad sam shvatila da bih i ja mogla malo predavati…
Iduće godine ja držim sto i jednu točku programa, o da pripremite se, sad samo moram napraviti listu stvari o kojima znam nešto, valjda će se nešto iskristalizirati, a ako ne krajnje mi je vrijeme da se primim učenja, jer vrlo sam ozbiljna kad kažem da vam se ja više neću smiješti s one strane štanda. Vidimo se dogodine u predavaoni, i ne, nemate pravo na ispričnicu 😉
