Recenzija znanstveno fantastičnog filma “Predestination”

Kratka priča, ali slatka

Heinleinova kratka priča “All you zombies“, doživjela je svoju ekranizaciju u obliku filma Predestination. Redateljske palice uhvatila su se braća Spierig, poznatiji po svom horor hitu, također s Eathanom Hawkeom u glavnoj ulozi, Daybreakers.
Režija je stripovska, točna i ubitačno školska, tako da nema zamjerke baš u ničemu. Nije to redateljsko ludilo od talenta, ali je točno dovoljno da se ispriča neobično komplicirana priča na lak i prepoznatljiv način. Pohvalio bih scenografe i majstore svjetla u filmu jer u nekim scenama zaista djeluje sanjivo, retro i pomalo melankolično-nostalgično. Na filmu je radila vrlo vrlo pristojna ekipa, koja je točno znala što i kako uklopiti i prikazati u ovom, poprilično niskobudžetnom SF uratku.

Bizarnost poprima novi oblik

Radnja je smještena u sedamdesete godine prošlog stoljeća i prati temporalnog agenta (Eathan Hawke) neimenovane organizacije koji je u luđačkoj, gotovo, opsesivnoj potrazi za bombašem koji sije smrt diljem svijeta. Na njegovom putu on sam bira onoga tko će sresti (kao barmen na tajnom zadatku) pa tako sreće glavnog protagonista, lokalnog kolumnista u ženskom časopisu, propalog pisca Johna – The Unmarried Mother (Sarah Snook) – koji mu za litru žestice obećava ispričati najluđu priču koju je ikada čuo.

Film naglo kreće ka bizarnosti i prati Heinleinovu priču od slova do slova. Čak su neki dijalozi potpuno prepisani iz priče što čini Predestination najboljom ekranizacijom nekog Bobovog literarnog uratka uopće. Priča skreće u tabu teme: teme seksualnosti, incesta, sadomazohizma, ludila i najvećeg od svih motiva, ljubavi. Po svemu se može vidjeti zašto je ovaj pisac bio velik, jedan od najvećih žanrovskih pisaca uopće. Toliko se hrabro hvata u koštac s gnjusnim odnosima između likova da se sami pitamo zašto nam to ne smeta, i kako smo uopće dozvolili da pogledamo ovakvo nešto odvratno a da nam se ujedno i sviđa. Tu se klanjam redatelju, jer napraviti ovako živopisne likove iz priče koja je zaista kratka (cca 4500 riječi) može samo majstor.

Cijela ideja nastala je u Heinleinovoj „Time travel“ fazi, pa ne čudi da se nekome neće sviđati i da se ne sviđa ta kompleksnost vremenskog paradoksa i kauzalnost takvog putovanja.
Film je spor. Dosta spor, i dobar dio prve polovice odvija se u dijalogu i monologu, no, dovoljno da se napravi zanimljiv SF film koji plijeni pažnju i drži vas prikovanim za ekran jer jednostavno osjećate da nešto nije normalno u cijeloj priči. Atmosfera je perfektno pogođena; sanjiva, tmurna pa vesela. Praktički tragikomična, a iako na trenutke vrlo ozbiljan, čini nam se da se netko poigrava i koketira s komedijom.

Rečenica prenesena u sliku, doslovno

Dobar savjet zlata vrijedi: nemojte čitati priču, ako već niste, prije gledanja filma. Pokvarit ćete si doživljaj u potpunosti. Nakon filma, otvorite stari Sirius br. 60 i pročitajte priču „Tko ste vi drugi?“ Vidjet ćete, svaki djelić priče je skovan u film, a to je ono što me oduševljava. Dakle, ako vam se sviđa Heinlein, svidjet će vam se i Predestination, jer on uistinu jeste literarno djelo pretočeno u pokretne slike i to na najbolji mogući način.