Recenzija sf filma “RoboCop” Joséa Padilhe

Poplave rebutiranja i franšiziranja, uz trenutno pojačan fokus na ‘animiranje’ strip junaka, dominiraju danas žanrovskim rukavcem Hollywooda. Tko god gaji posebne simpatije prema ikonografiji Industrije snova ne bi se trebao žaliti jer gotovo u dvotjednom ritmu na repertoare kina dolaze dvosatne pokretne sličice obojane (s)fantastikom. Kvantiteta: palac gore, kvaliteta: u prosjeku jedna zvjezdica.

Velika većina holivudskih blokbastera je jedva probavljiva, čak i onda kada se radi o nečem originalnom. A onako čisto zbog osobne statističarske parade, evo da nabrojim na što sam sve u proteklih godinu-dvije izgubio vrijeme: Elysium, Zaborav, Hobit 1 i 2, After Earth, Total Recall, Čovjek od čelika, Enderova igra, Pacific Rim, Riddick, World War Z, Zvjezdane staze, Prometej… Da bilo je nešto podnošljivih iznimki, ali gubitnički niz se nastavlja s novim RoboCopom.

Ako spustim ljestvicu očekivanja gotovo ispod praga, u zonu infrakorektnosti, i dalje sam na gubitku s RoboCopom jer film pokušava biti previše toga, ostaviti puno tragova, prenijeti poruke za što tvorci nisu imali ni mozga ni muda ili su sami sebi vezali ruke kompromisnim užetom koje su im ‘ustupili’ producenti.

Verhoevenova vizija iz 1987. bila je jasna. Distopijski pogled reganovske Amerike s upečatljivim, grafičkim detaljima nasilja, zapakirana u prepoznatljive idiome stapanja čovjeka i stroja (totalno osamdesete!). Medijski cirkus realiziran kroz montirane vijesti i tv izvještaje prije su Verhoevenova snalažljivost da izbjegne filmsku oznaku X (danas NC-17) i dobije R, nego izrugivanje američkom informativnom sustavu, ali hej, dobro je ispalo.

José Padilha (redatelj) i Joshua Zetumer (scenarist) su se s novim oživljavanjem RoboCopa u potpunosti izgubili. Pretvaraju ga u jeftinu akcijsku obiteljsku dramu i pri tom pamfletiraju američku vanjsku politiku, pristrane medije, korupciju, korporativnu i inu politiku, ekonomiju, javni interes… pokušavajući zadovoljiti tinejdžersku publiku korištenjem ‘dokazanih’ formula. Naravno, u takvim uvjetima, lišenim osobne vizije i barem jednog jasnog razloga za stvaranje filma osim rebutiranja, rebrandiranja i franšiziranja, struktura se brzo raspada, film postaje aritmičan, anemičan i predvidljiv, akcija biva svrha samoj sebi, odnosi među likovima šablonizirani, humor nategnut, radnja nabubri nelogičnostima, a u svakom sljedećem kadru viri patetika iz prikrajka i bazdi k’o neoprani lik u autobusu.

Svako važno pitanje koje su autori filma potegnuli ostalo je na pustim konstatacijama. Da, dronovi se koriste na Bliskom istoku u borbi protiv terorizma. I? Da mediji su pristrani. I? Tko im je publika? Osim što lik infoporn medijske zvijezde kojeg Samuel L. Jackson tumači lamata u hologramskom bazenu informacija, ne zna se težina njegove riječi. Da, mediji su šou i nisu objektivni. I? Korporacije su zle i žele samo zarađivati, a direktori su oličenja Zla. Dobro, i? Koje su konzekvence toga i gdje je moralna ili bilo kakva druga poruka? Policija je korumpirana. Ma što je tu novo?

U vihoru svega toga je policajac koji zbog prčkanja gdje ne treba, stradava od eksplozije i postaje kiborg. Tek jedna scena u filmu ima zadovoljavajuću težinu i to kada se Murphy po prvi puta vidi ogoljen od svojih titanijskih ekstremiteta. Lice i otvorena lubanja, desna šaka i pluća u prozirnome tanku sve je što je ostalo od njega. Toga užasava, no scena osim što je mogla biti kratka, jasna i iznimno pametna filozofska primopredaja misli između njega i njegova doktora/tvorca o odnosu čovjeka i stroja, ispala je banalno pokazivanje specijalnih efekata zaključeno željom Murphyja da ga obitelj nikada takvog ne vidi.

Osim što je zakazao kao društveno-politički ili znanstveno-spoznajni komentar RoboCop nije bolji ni kao obiteljska tragedija i/ili osuda korporativne ideologije vođene isključivo profitom. Odnos žene i muža ili oca i sina prije tragedije je sasvim običan (što samo po sebi nije mana), no nakon toga je plitak i bez težine. Niti jedan od likova (uključivo i RoboCopa) ne prenosi gledatelju težinu situacije niti dublju emociju. To se prenosi i na blijed odnos s policijskim partnerom. Gotovo svi likovi su mlitavi identiteti umjesto da budu karakteri.
Korporacija je prikazana gotovo montipajtonovski kroz doskočice i prenemaganja. CEO korporacije (Michael Keaton) bi trebao biti nekakva kombinacija današnjih predodžbi šoumena IT industrije (Jobs, Zuckerberg?), ali više ostavlja dojam nekakvog pajaca koji je je hype, koji kuži spiku, a zapravo je neuvjerljivi bezveznjak za kojeg je teško povjerovati da je stvorio visoko-tehnološku kompaniju. U konačnici njegovi su motivi bezbojni jer se ne osjeća što ga pokreće, pa djeluje besmisleno za razliku od beskrupuloznog Dicka Jonesa (Ronnyja Coxa) iz originalnog filma.

Ostaje tek koliko-toliko lijepo upakirana ali i isprazna akcija, koja jedva da proizlazi iz konteksta i tek nekoliko, premda jeftinih, ali simpatičnih iskrica (RoboCop je Made in China ‘Tin Man’, i “Konačno si prave boje”, kaže mu njegov partner kada ga vidi u crnom izdanju). Da, i ostaje originalna verzija koju obavezno pogledati nakon ovog lošeg reboota.