Recenzija romana “Smjena” Hugha Howeya

 

Predradnja Silosa, bez napetosti, pomalo dosadna i predvidljiva

Čitao sam roman u “dva puta” – jednom kada sam ga ostavio sa strane jer me ubio u pojam i drugi puta kada sam ga odlučio pročitati iz pristojnosti jer moram napisati recenziju – priznajem da je u drugoj turi išao brže, jer kako knjiga odmiče i radnja postaje malo interesantnija, ne lijepi se za nepce, ali opet nije to na razini Silosa.

Prvi roman trilogije “Silos”, nije me se posebno dojmio, ali bio je dovoljno dobar da malo zaronimo u neki ozbiljniju anti-utopiju, sa smislom, glavom i repom; pa čak i uživamo u nekim dijelovima jer, iako je pun klišeja, i već viđenih stvari – no to je manje važno jer svi anti-utopijski romani su na li-la istu foru – Silos ima šarma, razigranosti ideje i inovaciju… Sve ono što Smjena nema!

Roman je podijeljen u tri djela nazvanih Smjena prva, druga i treća i žarko želi objasniti kako je došlo do stavljanja ljudi u sjemenske kapsule pod zemlju kako bi se očuvalo čovječanstvo. Ne postiže se efekt objašnjavajući kako su počeli “nano-ratovi”, kako su se nano-sonde otele kontroli i potpuno razularile te počele uništavati čovječanstvo. Sve je to izvedeno, vrlo nemaštovito, čak bih se usudio reći i bez pripreme. Iako bi bilo dovoljno pročitati Crichtonov Plijen, i vidjeti način kako se pisac treba pripremiti kada ulazi u hard-SF dubiozu. Radnja je vrlo dosadna, nemaštovita, ima sva obilježja post-apokaliptičnog romana: razdvajanje ljudi na kaste, odvajanje žena i djece, razdvajanje obitelji… Nepotrebno ulazi u objašnjavanje svake pojedine situacije i doima se kao da puni redove knjige bez neke posebne svrhe.

Čovjeka možemo smrznuti koliko puta hoćemo, ali sladoled samo jednom

Krio komore u kojima se “čuvaju” naši protagonisti i oni koji bi se eventualno trebali probuditi nakon nekoliko stoljeća i napraviti neki novi svijet, spomenute su paušalno i to je dobra stvar jer Howey ne ulazi u razjašnjavanja kao s nano-sondama. No, samo Donald – jedan od glavnih likova u romanu – se smrzava u kriogenički san nekoliko puta u nekoliko vremenskih razmaka, pa se doima kao da se to radi tolikom jednostavnošću da ništa ne može poći po zlu – i ne pođe. Sama ideja brisanja sjećanja medikamentima je poprilično loše izvedena, i samim time što se Donaldu (i ne samo njemu) sjećanje počinje vraćati i to dovodi do zapleta.

Nije sve tako crno u radnji, neki opisi su odlični i nekoliko sekvenci je dobro opisano (npr. cijela priča o Misionu je najbolja u romanu i ima i glavu i rep.) Sve dobro uruši se pod hrpom likova koji su plastični, radnja prolazi pokraj njih ne dodirujući ih te oni nikako ne utječi na nju. I to ne samo u tragovima, zaista postoji možda dva lika koji imaju osobnost, sve ostalo je crno-bijelo i potpuno razbija doživljaj. Kada tome pridodamo patriotizam i 50 silosa kojih ima kao i američkih država, onda stvar prelazi iz dosadne u grotesknu i natrag.

Spisateljski stil robota i štancanje redova

Smjena je stilski bačena u ništavilo. Nema ničega što bi nam zapalo za oko i što bismo, možda, žvakali kada zaklopimo knjigu pred počinak. Osjećaj da se napetost stvara bez ikakvog razloga nakon nekoliko poglavlja budi u vama ljutnju jer vrijeđa inteligenciju. Npr. svako poglavlje završava dramatično; iako se radi o završetcima poput: ugašenog monitora, izlaska iz sobe, odvezene cipele ili boje kombinezona. Sam stil je robotski precizan i jedino što možemo zaključiti je da Hugh zna slova, ali nema onu tečnost, ritmičnost, šarolikost pretočene misli na papir jer se stvarno vidi da je Smjena štancana samo da bude napisana.

Sadržajno Smjena odgovara na neka postavljana pitanja u Silosu; dosta šturo veže radnju za prvu knjigu, ali i likove koje smo upoznali. Jednostavno ostaje dojam da ti likovi imaju samo isto ime, ali onaj karakter su izgubili i ostavili ga u prvoj knjizi. Čitao sam malo recenzije “vani”, većina ljudi ima slično mišljenje, no, također hvale “Dust”, posljednju knjigu trilogije. Pa ću, već kad sam ovdje dogurao pročitati i to kad dođe u prijevodu, pa se možda i manjkavosti ovog romana utope u kvaliteti točke na samo priču.

Preporuka onima koji imaju viška vremena, ne vole baš razmišljati dok čitaju, vole se odmarati i zapravo ništa ne očekuju. Ostali, na vlastitu odgovornost.