Recenzija romana “Orsia” Vladimire Becić

 

Sumrak saga na Zagrebački način ili kako pisati Sumrak sagu s ljudskim vrijednostima?

Poznato je da nisam ljubitelj američkih franšiza, vampira i vukodlaka, gladnih igara i divergentnih djevojaka; no, pokušao sam isključiti stanovite receptore i vratiti se u doba kad mi je sve ovo o čemu progovara Orsia bilo važno, važnije i najvažnije u životu.

Popularni teen-fiction svampirima u glavnoj roli, reklo bi se, ne može promašiti. Ne znam kako se Orsia prodaje i kupuju li mladi ovu knjigu, ali ipak mislim da smo premalo tržište za ovakvo nešto. Samim time jer će radnja biti aktualna i zanimljiva, napeta uzrastu od 14 do 17 godina, a to je poprilično uzak raspon. Ukoliko znamo da mladi gotovo NE čitaju ama baš ništa, kao svojevrstan fenjer na kraju tunela ostaje činjenica da će vjerojatno izaći i nastavak Orsije.

Priča je to o dvije djevojke vampirice koje odluče izaći iz grada duboko zakopanom ispod Medvednice – ORSIA – u nadi da će naći smrtnog dečka. Premisa potpuno ista kao u knjigama Sumrak saga, pa se i Orsia dobrim djelom oslanja na ljubitelje ove kvadrilogije. Ne samo da se oslanja nego likovi obožavaju ovu knjigu pa i citiraju je, razmišljaju o tome što bi napravili Isabella i Edward u određenim trenucima, uzdižu je do božanstva i uzdišu za ljubavnim intrigama smrtnice i besmrtnika…

No, ipak, Sumrak saga dobiva packe od Vladimire i Orsia promovira neke vrijednosti koje su u američkoj produkciji potpuno zaboravljene, lišene mozga ili bilo kakvog suvislog razmišljanja. Vladimira nam ipak daje više nego Sumrak, pa vući paralele baš doslovce između ove dvije stvari je potpuno pogrešno – Orsia je puno bolji roman. Kompleksniji, likovi nisu apatični, senzualno glupi i neupotrebljivi već imaju nekoliko slojeva i fino su razrađeni.

Horor bez horora

Nakon što vampirice Anthea i Leana izađu iz Orsije i pobjegnu stražarima, ocu vladaru i pregaze sva pravila koje podzemni svijet tradicionalno štuje tisućama godina, za njima u potragu kreću nadnaravno snažni vampiri u službi Orsije. Tajanstvenost oko te kaste prekaljenih ratnika, krvožednika i supermoćnika u redovima vampira je nešto što me najviše zanimalo i definitivno su ti likovi ono „nešto“ novo u Orsiji.

Jasno je prikazano tinejdžersko odrastanje, sukobi s autoritetima, nedodirljive i sanjive priče o ljubavi, maštanje i sve ono što prati, muči i tišti tu dob. Moguće je i to da će zahtjevnija publika s jednim okom gledati na dijelove koji opisuju žudnju za dečkima, za izlascima, za oslobađanjem roditeljskih okova, te na dijelove usporedbe s likovima iz Sumrak sage, no, ova knjiga ionako nije pisana za mainstream publiku već za striktno žanrovski usmjerenu mlađu populaciju za koju mislim da će jako dobro primiti Orsiju.

Ono što sam prigovorio autorici, a prigovaram i sada, je činjenica da su u cijelom romanu vampiri svedeni na mrtvo slovo na papiru. Jednostavno su pre-ljudski i nemaju ništa od onoga pradavnog, moćnog, zvjerskog i predatorskog što vampire čini vampirima još od Austrougarskih izvještaja iz Međeđe u 18. stoljeću.

Djevojke se bez muke kreću među smrtnicima, njihova krv im ne miriši i nemaju nagon piti krvi „s izvora“ kako se u romanu govori. Postoji i dobro objašnjenje zašto ne piju, ali opet mi je u glavi Stoker i Drakula i sve što znam o Vampirima, pa i onaj ludi James Woods iz simpatičnog Carpenterovog filma…

Komu preporučiti Orsiju?

Zadivljen sam činjenicom da se Becić mogla vratiti u to ludo doba mladosti gdje smo gubili glave samo za petak navečer; gdje smo gledali na sat u učionici, a on je sporo otkucavao zadnje minute već zaboravljenog zadnjeg sata; gdje su nam svijet krojili osjećaji, ali tako rastrgani i tko plahi, no, dovoljno snažni da prevagnu na stranu ljubavi. Razmišljajući o Orsiji i što ću napisati, shvatio sam da je to ono što je izdvaja iz kupusarnika vukodlaka, vampira i svakojakih čuda koji se množe ovih dana svjetskom literaturom kao komarci pokraj rijeke.

Preporučio bih Orsiju svakom mladom zaljubljeniku u vampire, ali ga i upozorio da je u romanu jedna sasvim profinjena i drugačija vrsta vampira nego što smo navikli. Vampiri ispod Zagreba očito imaju drugačiju povijest naspram ostalih i to je ona vrijednost koju ne smijemo zaboraviti; vrijednost koja hrvatsku vampirsku literaturu stavlja uz bok s ostalima.