Recenzija romana “Mehanički anđeo” Cassandre Clare

 

Nate nije poput drugih ljudi, uvijek je govorila teta Harriet. Bilo je u njemu prekrasne nevinosti koja se morala štititi pod svaku cijenu.
A Tessa je to pokušavala. Ona i teta skrivale su Nateove slabosti pred njim, posljedice njegovih grešaka i mana. Nikad mu nisu rekle koliko je teta Harriet morala raditi da nadoknadi novac koji je gubio na kocki, ni za ruganje koje je Tessa morala trpjet – druga su ga djeca pred njom nazivala pijanicom i propalicom. Skrivale su te stvari od njega da mu ne nanesu bol.

Ako ste spremni na ovakav pogled na svijet, onda slobodno kročite u novi serijal Cassandre Clare o sjenolovcima. Serijal Paklene naprave započinje knjigom Mehanički anđeo u kojoj steampunk i crna magija idu ruku pod ruku i to je onaj dobar dio romana. Dio u kojem se otvaraju nove mogućnosti za potomke anđela Raziela koje smo upoznali u njihovom modernom okruženju u serijalu Instrumentarij smrtnika. S tim da se sad vraćamo unazad u vremenu i prelazimo iz Amerike u Europu i saznajemo kako je svijet sjenolovaca izgledao 1878. godine u Londonu.

Duh tog vremena izuzetno je dobro pogođen, uključno sa ženskim likovima kojima je dosuđeno da praktički služe za ukras, a sve da ne bi narušili teško stečenu vjeru muškaraca u svoje sposobnosti. Problem se sastoji u tome da čitatelj nekako očekuje da se barem glavni ženski lik razlikuje od tog viktorijanskog standarda. Međutim, ovdje to nije slučaj. Theresa Gray zvana Tessa sve je samo ne junakinja. Ona je praktički prozirna i oslikava pozadinu na kojoj se nađe (što će reći da se uz glavnog prekrasnog junaka ona pretvara u romantičnu zaljubljenu djevojku, uz njegova bolesna prijatelja u odanu prijateljicu i tako dalje…), a i kad napravi nešto spomena vrijedno onda to najčešće završi sindromom “žene na brodu” – donese nesreću svima oko nje.

No, za razliku od nje, na toj pozadini imamo sijaset izuzetno dobro oslikanih likova zbog kojih ovu knjigu ipak vrijedi pročitati. Ono što je zgodno za vidjeti je način na koji se zaobilaze pravila među sjenolovcima gdje žena s jedne strane može naganjati i ubijati demone jednako dobro kao i muškarac, ali ne može stajati na čelu nečeg tako bitnog kao što je Institut u kojem se sjenolovci školuju i borave. Tu su i nesjenolovci londonskog Instituta čiji su likovi i međuodnosi puno bolje razrađeni od nekih glavnih likova. Zajednica donjosvjećana, većinom vampira, ulazi u kadar u jednom trenutku, kao i dotad neviđena vrsta vojske koja pokušava zauzeti Institut na izuzetno domišljat način. A ne zaboravimo i niz sjenolovačkih gadgeta prilagođenih viktorijanskom okruženju.

Stvor je skočio. Dok je letio prema njima, usne kao da su mu se naširoko oljuštile, koža kao da mu se razdvojila, i Tessa ispod nje ugleda divlje lice iskešenih očnjaka… Jesamine je podignula suncobran, pritom trznuvši zapešćem – suncobran se u časku otvorio poput cvijeta.
Goblin je kriknuo…

Upozorila sam te da nas ostaviš na miru, ti prljavi stvore.” Ponovno je udarila po goblinu, a Tessa opazi da rubovi suncobrana svjetlucaju neobičnom zlatko-bijelom bojom, i da su oštri poput britvi. Tkanina s cvjetnim uzorkom bila je poprskana krvlju…

Želio si uzgajati cvijeće iz moje krvi! Prljavi gobline! Odvratni stvore!” Ponovno ga je posjekla suncobranom, pa još jednom, a goblin je vrištao i bacakao se.

Toliko o suncobranima.

Najbolji dio Mehaničkog anđela je definitivno atmosfera viktorijanskog Londona koja je, moram priznati, besprijekorna, zajedno sa svojim mračnim uličicama, maglom, krikovima koji dolaze iz plinskim svjetiljkama naravno neosvijetljenih kutaka ovog grada na Temzi…

Osim problema glavnih junaka, (jer kao što se vidi iz teksta, na glavnog junaka, Wiliama Harondalea, se također nisam pretjerano osvrnula, iz jednostavnog razloga jer nije ostavio neki poseban dojam kao lik uopće, a poglavito ne kao glavni lik) knjiga Mehanički anđeo ima i problem prvog dijela serijala, što znači da se tek na kraju događa nešto spomena vrijedno i onda dolazi famozni The end. A mi možemo ostati grickati nokte i čekati da vidimo što će biti dalje.

U Instrumentariju smrtnika Cassandra Clare je bar bila dovoljno obzirna pa je svaku knjigu završavala tako da je zatvarala cjelinu. Ovdje to, međutim, nije slučaj.

Stoga je moja topla preporuka: čekajte da izađu sve tri, pa se tek onda bacite na čitanje.