Recenzija romana “Marina” Carlosa Ruiza Zafóna

Marina (Marina)
Autor: Carlos Ruiz Zafón
Godina izdanja: 2011. (2004.)
Nakladnik: Fraktura
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 280
Jezik originala: španjolski
Prevoditeljica: Silvana Roglić
ISBN: 978-953-266-331-0

Neočekivano je naći se licem u lice sa hard core spekulativnom fikcijom u djelu jednog od najpoznatijih španjolskih modernih autora čija je knjiga Sjena vjetra (prevedena i na hrvatski jezik) obasuta lovorikama. Tko ju je imao prilike čitati, nije iznenađen činjenicom da je to jedna od najprodavanijih knjiga ikada. Zafónov stil je raskošan, no nije zamoran, a sam je autor erudit koji ne zamara faktima već svoje poznavanje koječega koristi da čitatelja za ruku provede kroz poznate i nepoznate uličice grada (jako voli i poznaje Barcelonu koja mu asistira kao pomoćni lik), iza sakrivenih vrata za neprestano uzmičućim repom misterije koja vabi i progoni u isti mah.

Kao i u Sjeni vjetra, glavni protagonist Marine je mladić u dobi dječačke nepatvorenosti, u posljednjem koraku do transformacije u muškarca, te su oba romana po tome romani o sazrijevanju i odrastanju, upoznavanju sa i misterioznim i nelijepim licima života. No iako Marinu ne krasi besprijekoran stil Sjene vjetra, koji se zaista može nazvati umjetnošću za sebe, ona je možda najslikovitije napisani horor. Uz pohvale stilu, treba napomenuti da je prijevod vrhunski odrađeni da doprinosi užitku čitanja tih poetskih redaka.

Naime, iako u njenoj biti leži priča o ljudskoj tragediji prerane smrti, nesretne ljubavi, opačine, pohlepe i siromaštva, Marina je u srži priča na tromeđi Kingovog Pet Semataryja, dijabolične steampunk kontrapcije i Frankensteina. Jedan se lik čak zove María Shelley! U zanosu prve zaljubljenosti i velu misterije napuštenog zdanja i mračnih tajni koje postepeno prestaju biti bezazlene, naracija postaje mračnija i opasnost stvarnija sve do krvavog okršaja sa monstrumima uz kulisu stihije i uništenja. No uspješno vojevanje u borbi ne znači i pobjedu u ratu, a od neprijatelja kojeg se ne može vidjeti ili opipati, od neprijatelja koji ne krvari i ne trpi bol se nitko ne može niti braniti.

Vatra, koja simbolički pročišćuje zlo i zapečaćuje posljednje poglavlje nemirnih duša što konačno pronalaze spokoj, na koncu ipak ne uspijeva smrti oteti život i u svakodnevicu unijeti više svjetla. U životu hepi end po definiciji ne postoji jer život uvijek ide dalje. Marina nam osvještava da, čak i kada nam se čini da smo na nuli, ta je nula ipak pozitivna nula.
Međutim, nejasno je za koje čitatelje je knjiga pisana, obzirom da oni koji će je se primiti na valu slave prethodnih Zafónovih knjiga vjerojatno neće biti oduševljeni ljigavim čudovištima što vrebaju po kanalizaciji a oni kojima se takva tematika mili, vjerojatno neće cijeniti lirski modus kojim je autor ispričao priču te njenu duboko potresnu potku. Iskreno, upitno je koliko je kombinacija ideje i načina realizacije zaista uspjela, jer gola strava skreće pozornost sa ljudske priče, pogotovo što je riječ o meta pripovijedanju u kojem su protagonisti tragedije ujedno i pripovjedači horor avanture…

…koja se možda uopće nije ni dogodila jer, kako sam Zafón sâm piše u prvoj rečenici romana, na kraju se sjećamo samo onoga što se nikada nije zbilo.