Recenzija romana “Hvalospjev Leibowitzu”, Waltera M. Millera

Na razmeđi između svjetovnog, sakralnog i SF-a Nedavno je svjetlo dana na hrvatskom jeziku ugledao još jedan hvaljeni SF roman ovjenčan Hugom (i to još davne 1961. godine) autora Waltera M. Millera. Hvalospjev Leibowitzu je svjetovno-sakralni triptih posvećen Beatusu Leibowitzu, krijumčaru knjiga i pokrovitelju znanja u vrijeme mračnog postapokaliptičnog doba uzrokovanog nuklearnim holokaustom. Obuhvaća vremenski raspon od tisućljeće, dva, taman koliko je potrebno ljudskoj civilizaciji da se spontano samouništi (pomoću bombe i vlastite gluposti), od apokalipse do apokalipse, unedogled u cikličkom kretanju. Hvalospjev se temelji na tri kratke priče koje je Miller napisao u određenom vremenskom razmaku: Fiat Homo, Fiat Lux i Fiat voluntas tua, slijedom Neka bude čovjek, Neka bude svjetlo i Neka bude volja Tvoja. Kasnijom novelizacijom nije samo spojio tri originalne priče već je unaprijedio priču dodavanjem novih situacija, likova, čak i mijenjao njihovu prirodu i imena, te dodavao latinske pasuse. Miller je sudjelovao u bombardiranju samostana na Monte Cassinu krajem 2. svjetskog rata i taj događaj ga je obilježio za cijeli život, a to mu je ujedno bio i poticaj za ovu priču. Kao i putokaz za daljnji život jer se nakon rata prebacio na katoličanstvo.

Svaka od priča smještena je u svoj vremenski kontekst; tako da nas Fiat Homo smješta u samo središte neo-mračnog doba (kojem odgovara analogija sa Srednjim vijekom) netom nakon nuklearne apokalipse. Fiat Lux bavi se razdobljem renesanse, ako je takvom možemo nazvati, kada nove ideje u svijetu, i nove znanosti uzimaju maha. Doba je razuma i racionalizma. Znanost napreduje figurativno, ali i doslovno, monasi primjerice sami proizvedu električnu svjetiljku na temelju nepotpunih teorija iz prošlosti. Treći, zaključni dio Fiat voluntas tua dešava se praktički jednu minutu do dvanaest (mjera za opasnost od nuklearnog rata prema Satu sudnjeg dana, gdje za jednu minutu slijedi neminovna apokalipsa). Kroz sve te priče vode nas hrabri monasi fiktivnog albertinskog reda sv. Leibowitza, čija je zadaća bila krijumčarenje knjiga i njihovo spašavanje od mahnite rulje koja je udarila na sve ono što predstavlja znanje i civilizaciju netom nakon apokalipse. Osim različitih monaha koje srećemo kroz stoljeća, tu je i poluludi Eleazar, Lutajući besmrtni Židov koji na svojim plećima nosi svo breme svojeg naroda, i čeka na Odabranog…

U prvoj priči, Fiat homo, srećemo naivnog i mladog brata monaha Francisa Gerarda koji pukim slučajem naiđe na podzemnu galeriju koju je poharao demonski “Radioaktiv”, a koja vrlo vjerojatno sadržava ostatke Emily, žene skoro pa beatiziranog Sv. Leibowitza i pokrene cijeli niz događaja koje ga dovode čak i do samog centra nove papinske države. Možemo je smatrati uvodom u ostala poglavlja, budući da postavlja temelje Millerovog univerzuma kojim će se kretati svi budući likovi. Budućnost je opasno, pusto mjesto, nastanjeno divljacima i neukim narodom; a sve znanje zaboravljeno je, osim memorabilija koje skrivaju monasi. Još se nalazimo u Mračnom dobu neznanja, a promjene su polagane i teške. Samostani su ponovno jedina svetišta kulture, utočišta pismenosti i znanja kao u Srednjem vijeku. Druga priča, Fiat Lux, dešava se u još daljnjoj budućnosti i predstavlja nam pravog svjetovnog renesansnog čovjeka thona Taddea Pfardentrotta (naravno, s religioznim korijenima), koji pokušava dići razum i racionalno ponad divljaštva civilizacije koja je u mračnom dobu; kao i možebitnoj zaslijepljenosti nove Crkve naspram napretka. Opatija Sv. Leibowitza i dalje je glavni izvor memorabilija, pismenih ostataka uništene civilizacije, no to znanje praktični trune u podrumima opatije. I koliko god bili napredni ondašnji monasi, još i dalje oklijevaju te memorabilije podastrijeti svijetu. Teško je nakon niza stoljeća skrivanja najedanput se osloboditi straha. Na čelu opatije je don Paulo, Taddeova suprotnost i očigledni dogmatik, ali u pozitivnom smislu, koji pažljivo odvaže alternative. Na vlasti je još sustav monarhije s kraljem Hanneganom na čelu, čija je glad za širenjem i vlašću neutaživa. Od zanimljivih likova tu su još i nekonvencionalni Pjesnik, humorna konstanta, te ponovno besmrtni Eleazar, ovaj put demistificiran i uključen u priču kao jedan od pravih likova. Miller kroz nadahnuti monolog thona Taddea fino sumira razdoblje koje dolazi, i pritom otkriva univerzalnu istinu o promjenama…

Citat: “Sutra će vladati novi vladar. Iza njegova prijestolja stajat će ljudi koje odlikuje razumijevanje, ljudi znanosti, i svijet će najzad upoznati njegovu moć. Ime mu je Istina. Obnovit će se gospodstvo Čovjeka nad Zemljom. Za jedno stoljeće ljudi će letjeti zrakom u mehaničkim pticama. Metalne kočije jurit će cestama od kamena koje je čovjek načinio vlastitim rukama.” “A kako će se sve ovo dogoditi?” zastao je i spustio glas. “Isto onako, bojim se, kako dolazi do svih drugih promjena. Dogodit će se putem nasilja i prevrata, uz pomoć plamena i gnjeva, jer ni jedna promjena ne dolazi na ovaj svijet mirno.”

Treći, zaključni dio, Fiat voluntas tua, dešava se netom prije nove apokalipse. Ova priča je možda i najmanje svjetovna (u odnosu na prve dvije no itekako dojmljiva) i nekako mi je najviše odlutala iz SF-a i početne tematike u područje kontemplativne kršćanske filozofije. Glavni lik opat Zerchi čvrsto se drži svojih vjerskih dogmi i uvjerenja, te tijekom svojih posljednjih dana testira temeljne postavke kršćanstva – Božje milosti i moći, postojanje Boga, boli i zla, svetosti života. Slobodnoj volji i ispaštanju čovjeka zbog iskonskog grijeha. Osim što se autor najviše okreće kršćanskoj filozofiji, treća priča je i najslobodnije strukture, s ubačenim ulomcima iz različitih gledišta. Ne dajte se zbuniti, priča nudi i druge zanimljive stvari poput mirovne misije u svemir ili života i sudbine mutirane gospođe Grales. Kako je otac (A)rkos započeo knjigu, tako opat (Z)erchi završava knjigu, što naglašava već ionako konstantni i prisutni osjećaj cikličnosti, recidivizma i uvijek istih (krivih) odluka. Istovremeno, svijetu kakvog poznaje dolazi kraj. Ponovno. Evo kako sam opat Zerchi elaborira razloge Kraja…

Citat:“Ljudi su načinili vrt zadovoljstva i u njemu postupno postajali sve nesretniji dok je vrt postojao sve bogatiji, moćniji i ljepši; jer tada im je, možda, bilo lakše uvidjeti da u vrtu nešto nedostaje, neko drvo ili žbun koji ne može rasti. Kada je svijet bio u mraku i jadu, mogao je vjerovati u savršenstvo i čeznuti za njim. Ali kada se svijet prosvijetlio razumom i bogatstvima, počeo je bivati svjestan uzanosti ušice igle, a to je izjedalo svijet koji više nije bio voljan vjerovati ni čeznuti. Pa uništit će ga opet, zar ne – uništit će ovaj vrt-Zemlju – civiliziran vrt, pun znanja, rastrgnut će ga na komade kako bi se Čovjek opet mogao nadati u bijednoj tami…”

Čitajući ova Millerova zanimljiva i propitivajuća razmatranja o religioznim konceptima potkrijepljena zorno predočenim egzemplarima, dođe mi žao što nisam više proučio kršćansku filozofiju prije čitanja knjige. Autor s lakoćom koristi razne religijske koncepte i miješa ih sa sekularnom svakodnevicom, i sve to uz SF postapokaliptični krajolik s uvijek prisutnom dozom humora. Sve si nešto mislim da je upravo to razlog zašto je Verbum, izdavač religiozne literature, izabrao i izdao baš ovu, za njih atipičnu knjigu, SF tematike između ostaloga. Isto je tako dobro uklopljena američka paranoja od bombe 50-tih, što je bilo tipično za djelca tog doba; a isto je meni osobno neobično što čovjek, ili civilizacija u romanu prije prve katastrofe nije stigla kolonizirati svemir. Datum kada su originalne priče nastajale čak odgovara početku “svemirske utrke” verbalnim prepucavanjima Zapada i SSSR-a i prvim lansiranjima satelita u svemir. Mada će do prvog (navodnog) hodanja po Mjesecu proteći još 14 godina. Miller piše baš dobro; tečno, duhovito i zanimljivo (i spiritualno ukoliko je čitatelj otvorena uma prema religioznom). Vjerujem da će se i svidjeti ljubiteljima/kolekcionarima knjiga budući da je glavna tema priče ipak knjiga i vrijednost njezinog sadržaja; entiteta koji su ključni u pobjeđivanju nad mrakom neznanja i divljaštva. Sličan osjećaj pobuđuju i romani/filmovi “Ime ruže” ili “Fahrenheit 451”, odnosno stavljaju u fokus knjigu. Prijevod je tečan, bez obzira što ritam čitanja znatno “otežava” velika doza latinizama koje je naknadno Miller integrirao u roman, jer morate svako malo virnuti u prijevod fraze u podnožju stranice kako bi shvatili bit. Vjerujem da je ovo vjerojatno prevodila najkompetentnija osoba s obzirom na niz korištenih fraza i religioznih termina (ne izdaje Verbum badava religijsku literaturu). Jedino mi se bilo teško naviknuti na neke kontraverzne novopravopisne inovacije tipa “ne ću” ili “pogrješka”. Knjiga koja pruža mnogo, i koja se može iznova čitati i tumačiti. Izrazim li se religioznom terminologijom, rekao bih prava pravcata Biblija u SF-u.