Recenzija romana “Dark Eden” Chrisa Becketta

Prvi susret s Chrisom Beckettom, počasnim gostom ovogodišnjeg SFeraKona, prošao je više nego obećavajuće. Za roman Dark Eden dobio je Arthur C. Clarke nagradu 2012. godine, a nakon čitanja, znam i zbog čega.

Daleki, daleki planet i incest kao nužno zlo

Dark Eden je ružno mjesto. Udaljeni planet lišen svjetlosti zvijezde koja bi ga grijala i obasjavala. Tamo nije mrak, nego mrak mrak, kako Beckett naglašava; kada se ljudi uplaše ne dožive strah nego strah strah; a životinje su opasne opasne, itd…

Na planet se srušio šatl s ljudskom posadom – točnije petoro ljudi. Nakon nekog vremena trojica odlaze šatlom tražiti pomoć s matične Zemlje, a dvoje ostaje na Edenu. Ostaju Angela i Tommy te osnivaju obitelj. Čekajući šatl sa Zemlje obitelj raste i nakon sto šezdeset godina na Edenu je pet stotina ljudi u plemenu koji nazivaju Obitelj.

Obitelji žive relativno skladno u jednoj dolini, dok su ostala područja na planetu potpuno zabranjena za kretanje jer starješine religiozno, gotovo fanatično, propagiraju vjeru u Angelu i Tommyja te mišljenje kako će samo tamo gdje je Angela ostavila kamenje poslagano u krug jednoga dana doći svemirski brod sa Zemlje i sve ih spasiti.

Obitelj je dijelom degenerirana zbog incesta, a spolni čin se prakticira gotovo na svakom uglu i sa svakim, samo u smislu produženja vrste.

Pleme živi loše, nehigijenski, sputavano dogmama, goli, u primitivnim skloništima, love kopljima i skupljaju bobice baš kao što su skupljali neandertalci. Moram napomenuti da je Beckettov opis odnosa unutar Obitelji, opis degeneriranih ljudi koje naziva bat-face (jer im lice liči na šišmiše koje love), te opis ustroja incesta kao nužnog zla na ovako surovom mjestu, zaista fantastičan, psihološki razrađen do krajnosti te sociološki postavljan do krajnjih granica mašte. Ljudi u plemenu brkaju stvari iz prošlosti Zemlje, priče se pričaju s koljena na koljeno pa imamo npr. slučaj da govore kao je Hitler razapeo Isusa ili krivo izgovaraju elektricitet, tipkovnicu, vozila… Uz sve to razvijaju jedno poprilično dogmatizirano društvo koje zapostavlja ljudske razvojne kapacitete i bave se samo Bogovima, čekanjem i skupljanjem hrane. Ovo je vrlo dobar primjer romana gdje je znanstvena komponenta sociologija, a ne matematika, fizika.

Naravno, u takvom genetskom satarašu postoje oni iznimno glupi, agresivni te oni s druge strane Gaussove krivulje – pametni, genijalni, inovativni. Takav je i glavni lik romana John Redlantern – koji će nakon prvog ubojstva leoparda doživjeti nešto kao prosvjetljenje (Čitaj: dodirnuti Monolith kao majmun u Odiseji) –  svojim postupcima prekršiti „sveta“ pravila Obitelji i pogaziti svu dogmu koji su gradili više od sto šezdeset godina. Takvo distopijsko društvo ne može provariti Johnove postupke i on biva izgnan iz Obitelji s još nekoliko istomišljenika napušta Dolinu i odlazi u neistražene dijelove tamnog planeta.

Tu i počinje glavna radnja romana. John osniva svoju obitelj, ali kako to inače biva, ne ide uvijek sve lagano i kako smo zamislili. Stara obitelj još uvijek nije naplatila svoje dugove, nova obitelj je puna mladih ljudi – adolescenata – koji još nisu okusili život, a John nije posve odlučio što dalje činiti… Neću dalje kvariti čitanje.

U ime razbora, istraživanja, modernog doba i probijanja granica – u ime modernog Čovjeka!

Količina psihologije pa čak i psihoanalize čovjeka iznimna je. Povodljive mase, bunt, oprez, neprijateljstvo, agresija, ljubomora… Sve je to upakirano u odličnu avanturu na Tamnom Raju, uz odlične opise flore i faune toga svijeta.

Ovo je i snažna anti-religijska priča, jer afirmativno govori o razbijanju ustaljenih uvjerenja, o gledanju iza horizonta i ne sputavanju raznim religijskim pravilima. Toj činjenici ide u prilog i to da u romanu društvo oslobođeno pritiska vođa, religijskih ograničenja postaje tehnološki napredno, probija granice, osniva škole, napreduje u svakom slučaju i na svim područjima. Kritika društva opterećenog starim svijetom vidljiva je na svakoj stranici knjige, kao i sukob starog i novog svijeta. Nadalje, stari svijet ipak uzima neke dijelove od novog, ali ih prisvaja kao da su njihovi sve ovo vrijeme.

Kraj knjige je dinamičan, bez zaključka, a ja volim takve završetke. Ono što krasi cijelu priču je i to što nema kulminacije radnje i radnja teče linearno – netko to ne voli, ali opet nisam jedan od tih. Naravno, sve je stvar ukusa.

Nastavak Dark Edena se piše i objavljuje komad po komad u magazinu Aethernet, i moram reći da jedva čekam nastavak u cijelosti.

Priča nas tjera da se zamislimo, da se preispitamo te odvažemo neke svoje odluke ili promijenimo način na koji gledamo prema nekome ili nečemu; priča nas tjera da vučemo paralele, uspoređujemo… Vrlo je otvorena prema svemu, a pisana je tako da su sve one nenormalne stvari koji bismo doživljavali u našem „ograničenom“ društvu, izvedene tako normalno na Edenu da uopće ne čudi činjenica da je polučio takav uspjeh.

Najbolji opis ovog romana izvukao sam iz domaće literature.

Usporedio bih ju s Waitapuom, dobrog starog Jože Horvata koji je napisao:

 Zakon strasti jači je od razbora. Naučio ga starac: živi samo onaj koji za nešto živi! Svatko vitla svoju sudbinu, smrt nas ionako prati na svakom koraku, jednom se živi, pa neka je kako srce želi! Naprijed! Ma što bude, naprijed…!“