Recenzija romana “Authority” Jeffa VanderMeera

Stalno prisutno napeto iščekivanje

Knjiga Authority potpuno je drugačija od svoje prethodnice Annihilation. Atmosfera je pogođena, ali ne baš sasvim jer prva knjiga ima bolji učinak jezovitosti dok nastavak priče o Zoni X ima još jednu dozu tajanstvenosti i napetosti više, pa se ponekad doima kao da ste uronjeni u magličasti početak igre Silent Hill ili u nekoj od epizoda Zone sumraka. Zapravo, osjećaj koji je konstantan dok čitate ovu knjigu je isti onaj kao kad gledate horor film i glazba se naglo utiša, protagonist hoda mračnim hodnikom unezvjeren i promiče polako, jako polako jer zna da ga netko lovi; u hodniku se naginje sjena, ali još glazbe nema, čuje se samo ubrzano disanje i kapanje znoja s čela na ulašteni pod dugačkog hodnika, i hodate, i hodate i stalno očekujete da se pojavi zvučni efekt i neko zlo koje vreba iz mraka. Takvu napetost je zaista teško graditi kroz cijeli roman, a VanderMeer to radi tako lako i tako savršeno da sam na trenutke bio malčice ljubomoran na njegovu spisateljsku magiju.

Glavni lik zna manje nego mi, a Zona X se širi

Radnja prati Kontrolora ili kako već možemo prevesti ime lika kojeg zovu “Control”( John Rodrigues) i njegovo nastojanje da shvati što se točno dogodilo s misijom iz prve knjige. U svojoj istrazi nailazi na niz bizarnosti i shvaća da je ranija misija, kao i sve prethodne, dio vrlo zakukuljene mreže misterije koju pokušava otpetljati. Kroz nekoliko snimaka prijašnjih ekspedicija iz Zone X Kontrolor saznaje nekoliko užasnih stvari o Zoni, a snimke ekipa iz Zone kako se kese pred kamerama dočaravaju sav užas nepoznatog uljeza koji širi svoje granice. Kontrolor počinje upoznavati i sebe kroz vrlo senzibilne introspektivne dijelove knjige; saznaje ulogu njegove obitelji u cijeloj igri koju igra te tko je misteriozni Glas kojemu mora predavati izvještaje svaki dan. Ovdje saznajemo dosta o strukturi organizacije Southern Reach i kako je ustrojena prema državi, prema vladi i prema ljudima koji rade u njoj. Likovi su razrađeniji nego u prvom djelu trilogije, ali ipak nisu nimalo životni, koloritni nego kao da lebde u nekom polusnu pa se ponekad i pitate postoje li ili je to samo trag u sjećanju glavnog lika. Na pamet mi pada atmosfera iz Kubrickovog Isijavanja i scena na kojoj Nicholson pregledava fotografiju osoblja i gostiju hotela uslikanu u puno sretnijim vremenima, nešto slično možete naći na stranicama ovog romana.

Kad smo već kod iznenađenja, Authority priprema nekoliko za čitatelja, i sve do jednog su fantastična. Pripremite se za šok terapiju. Kraj ponovno ostavlja nebrojeno mnogo pitanja bez odgovora, ali je također dinamičan i ne završava priču.

Toliko tajanstveno da ni sami ne znamo što čitamo

Uz nekoliko virtuoznih rješenja Vandermeer pokazuje kako se iz ničega može stvarati napetost pa pomisao da će sve razriješiti u trećoj knjizi Acceptance, pomalo mi ulijeva nepovjerenje jer stvari su predobro zakuhane i živo se nadam da neće završiti s nekim Bogom, rajem ili što ti ja znam… Knjiga se može čitati i zasebno, ali preporučujem prvo pročitati Annihilation.

Eventualni nedostaci – tajanstvenost se ponekad toliko ističe da pomalo zamara pred sam kraj i pitate se: pa dobro evo me pred kraj druge tvoje knjige, Jeff, i što me sad mučiš s tim! Daj mi nešto konkretno, dovraga! – i iako daje odgovore na kapaljku, dovoljno je moćno da preporučim svima koji vole moderni SF. U biti, nemam pojma je li to SF, ali žanrovski svakako je definitivno nešto najčudnije i jezovitije što sam čitao u posljednje vrijeme.

Odlično je to štivo, kao lekcija kreativnog pisanja i kako se gradi radnja oko samo jednog lika. Acceptance je izašao 3. 9. 2014. i već je na putu prema mojim policama. Očekujem puno, jer prve dvije knjige Southern Reach serijala obećavaju da mora, jednostavno mora biti dovoljno dobra da opravda završetak ovakve lepršave predstave kakvu nam je VanderMeer ustupio.